PIŠE: Vanja Šunjić
Od svojih prvih pojavljivanja na bh. pop sceni devedesetih, preko Evrovizije i raznih drugih projekata, Fuad Backović Deen nikada nije bio samo pjevač. Njegov glas je oduvijek bio i politički čin, borba za autentičnost, pravo na različitost i slobodu izraza. U kontekstu protoka vremena, umjetnost koju je Deen stvarao tih godina, za današnje poimanje stvarnosti je čista avangarda, što ponešto govori o vremenu i zbilji koju živimo.
Iako je neke od svojih najvećih hitova otpjevao prije dvije decenije, Deenova diskografija i danas zauzima značajan segment pop i queer kulture na Balkanu. Niti jedan queer događaj u BiH ne prođe bez barem nekoliko njegovih hitova koje u glas pjevaju kako savremenici Deenove muzičke karijere, tako i mladi ljudi koji su stasali godinama kasnije.
U nadi da će se desiti nastavak njegove muzičke karijere, ali i da će nam se pridružiti na nekoj od Kvirhana ili Povorki ponosa, sa Deenom smo vodili razgovor o njegovoj umjetničkoj karijeri, iskustvu odrastanja u javnom prostoru, queer vidljivosti u BiH, te o tome kako danas posmatra sebe i promišlja identitet i slobodu.
Pripremajući se za ovaj intervju, pomno sam preslušala sve stvari koje si otpjevao i u 7 UP-u i kroz samostalnu karijeru. Nakon što sam se isplakala i zagrlila djevojčicu u sebi koja te obožavala, generalni dojam koji mi je ostao je da je sve što si tada radio bilo jako ispred svog vremena i da je taj dance i pop 90-ih i 2000-tih koji „muzički čistunci“ označavaju kao najgoru muziku ikada, bila jedna vrlo subverzivna i konceptualna stvar, koja je i vizuelno i kroz tekstove otvarala milion pitanja koja se još danas kod nas guraju pod tepih. Šta misliš o tome?
Ono što sam tada stvarao nije bila samo muzika, to je bio društveni čin, manifest jedne generacije koja se odbila pokoriti pravilima. Dok su mnogi pokušavali da se uklope u zadatu matricu, ja sam želio da je razbijem. Kroz pop estetiku sam nosio poruku koja je bila suštinski politička: o pravu da budeš ono što jesi, čak i kad to niko ne razumije. Na Balkanu, svaka autentičnost je čin revolucije. Nisam tražio provokaciju; ona je došla sama, kao prirodna posljedica istine.
Tada sam shvatio da umjetnost nije bijeg, već povratak sebi i da najglasnije pjesme često nastaju iz tišine onih koji su predugo morali da šute.
Ono što si ti radio na muzičkoj sceni tih godina iz ove vizure je potpuna avangarda, a tih godina je bilo na svakom TV-u i došlo je do svakog bosanskog sela i svake kuće. S jedne strane, nudio si nešto sa čime ljudi mogu da se identifikuju, a sa druge, one druge si provocirao i tjerao da promišljaju. Mislim da je to danas gotovo nemoguće na javnim servisima i kroz neke zvanične narative i kanale, što me negdje navodi na pomisao da je društvo danas mnogo polarizovanije nego ranije i da svi imamo svoje niše unutar kojih se krećemo i djelujemo, a koje se, u suštini se prepliću. Kako gledaš na to, kroz ove povremene dolaske u BiH?
Društvo se promijenilo na površini, ali ne i u dubini. Tehnologija je napredovala, ali empatija nije. I dalje živimo u vremenu brzih osuda i sporog razumijevanja. Kada se vratim kući, osjećam tu napetost, zemlju punu potencijala, ali sputanu strahom od slobode. U toj pukotini između ljepote i bola rađa se umjetnost.
Mi koji smo naučili živjeti između svjetla i tame, znamo da najčistije svjetlo dolazi iz onih koji su jednom morali preživjeti mrak. I možda je to naša misija, da kroz vlastitu ranjivost pokažemo da hrabrost nije odsustvo bola, već odluka da ga pretvoriš u ljepotu.
Kroz sve što si radio na bh. sceni, iako si sebe izlagao i stavljao u poziciju da trpiš diskriminaciju, pritiske i prijetnje, utirao si put stotinama i hiljadama mladih ljudi u BiH koji su kroz umjetnost krenuli tvojim stopama, i koji su, shvativši da su queer imali makar jednog idola sa kojim su mogli da se identifikuju. Da li si tada bio svjestan toga i kako danas gledaš na to?
Nikada nisam imao namjeru da budem simbol, ali sam znao da ne smijem biti laž. U vremenu kada je autentičnost bila luksuz, izabrao sam istinu iako tada još uvijek obavijenu velom svojevrsne misterije i platio sam je svakim ćutanjem, svakim naslovom, svakim pogledom. Ali nisam odustao. Jer, kad jednom shvatiš da je tvoja različitost tvoj dar, a ne tvoja kazna, prestaneš da se pravdaš.
Možda sam tada otvorio vrata kroz koja su drugi kasnije prošli lakše. Ako sam makar jednoj osobi dao osjećaj da nije sama, da može voljeti i živjeti dostojanstveno, onda je sve imalo smisla. Na Balkanu, biti svoj je i dalje čin otpora, ali i čin ljubavi. Prava revolucija nije u vikanju, nego u postojanju.
‘Estetika je bila moj jezik‘
Kako si balansirao između estetike i poruke i između glamura i realnosti, posebno kada si bio svjestan da tvoja publika u tebi vidi i simbol slobode?
Za mene glamur nikada nije bio bijeg od istine, bio je način da je preživim. Dok su drugi u svjetlucavim odijelima tražili pažnju, ja sam u njima tražio oklop. Estetika je bila moj jezik, moja tišina, moj način da kažem sve što tada nije moglo biti izgovoreno.
Ljepota može biti i oružje i molitva, zavisi kako je nosiš. Ja sam je nosio kao štit, ali i kao svjetionik. Jer prava elegancija ne krije bol, nego ga pretvara u oblik svjetlosti koji inspiriše druge da se ne boje biti svoji.
Često si isticao da su tvoju balkansku karijeru obilježili prezime, budući da su tvoji roditelji bili vrlo istaknuti radnici na javnim pozicijama i špekulacije o tvojoj seksualnost, a da je sve ono što si stvarao i na osnovu čega bi trebao da se valorizuje jedan pjevač kao što su kvalitet pjesama, aranžman, produkcija… padali u vodu. Budući da si bio jako mlad, kako si se nosio s time i da li si kroz svoj javni imidž i na kakav način pružao otpor tome?
Potičem iz porodice koja je nosila odgovornost, ali sam morao pronaći vlastitu istinu. To su dvije različite hrabrosti. Roditelji su me naučili dostojanstvu, ali svijet me naučio ranjivosti. U društvu koje te stalno gura da budeš “nečiji sin”, morao sam naučiti da budem svoj čovjek.
Prezime može otvoriti vrata, ali samo karakter te može zadržati unutra. Na kraju, jedino što ostaje jeste ono što jesi kad svjetla zgasnu. Sve ostalo je samo scenografija.
Kada si 2004. godine u Istanbulu na Evroviziji pjevao „In The Disco“, to je bilo rijetkih 3 minute kada smo se mi, Bosanci i Hercegovci osjećali ravnopravnim građankama i građanima svijeta i dijelom bilo kakvih savremenih tokova. Kako si se ti tada osjećao?
„In The Disco” nije bila samo pjesma, to je bio čin prkosa. Zemlja koja se tek oporavljala od tame poslala je poruku svjetlosti. To nije bio samo nastup, to je bio krik generacije koja nije htjela da se stidi.
Ta pjesma je bila most između onoga što smo bili i onoga što smo mogli postati. S vremenske distance, shvatam da to nije bio samo pop trenutak, to je bila lekcija o hrabrosti da se pleše čak i kada svijet oko tebe stoji. Jer, ponekad je ples najveći oblik slobode.
Hvala Vesni Pisarović na sjajnoj pjesmi!
Anđeo sa greškom bio je moj dnevnik
Od albuma „Anđeo sa greškom“ je prošlo ravno 20 godina. U tih 20 godina mi nismo imali niti jedan album koji je na takav način bio subverzivan i pomjerio granice muzički, konceptualno i vizuelno. O čemu si razmišljao prije dvije decenije kad si krenuo u tu priču, šta te motivisalo i hrabrilo?
“Anđeo sa greškom” bio je moj dnevnik, mapa duše koja je učila da prašta sebi. Bio je to album o ljudskosti, o nesavršenosti koja nas spašava.
Svi nosimo svoje rane, ali neki ih nose kao dokaz slabosti, a neki kao medalju. Ja sam izabrao ovo drugo. Jer samo onaj koji je upoznao bol zna vrijednost nježnosti.
To nije bio komercijalni projekat, već emotivni testament jednog perioda. Glas čovjeka koji je naučio da pad nije kraj, nego početak ponovnog rađanja.
Nekidan sam mlađoj raji objašnjavala koliko je anegdota „torbicom ga Fudo“ obilježila našu mladost i ušla u popularnu kulturu. Ne znam kako si se tada osjećao povodom toga, ali sa ovim vremenskim odmakom, iako politički nekorektna, meni je i dalje stejtment borbe protiv primitivizma kroz humor, koji je možda čak bio artikulisaniji i prisutniji u cjelokupnom društvu tada, nego danas. Misliš li da bi danas takav oblik humora mogao imati isti efekat u javnosti, ili bi bio pogrešno protumačen u ovom politički osjetljivijem vremenu?
Danas imamo više boja, ali još uvijek premalo svjetla. Vidljivost je porasla, ali razumijevanje ne prati taj tempo. Zato je važno da nastavimo govoriti, ne da bismo dokazivali svoje postojanje, nego da bismo ga živjeli bez straha.
Možda će jednog dana, kad se spusti buka predrasuda, neko shvatiti da je upravo ta različitost ono što nas čini savršenima u svojoj nesavršenosti. Mi smo tu , oduvijek smo bili i bit ćemo zauvijek! Živjeti svoju istinu je ultimativni oblik slobode svih nas.
Šta je ono što je bilo glavni okidač da jednog dana spakuješ kofere i na vrhuncu karijere, kada si ostvario malte ne sve što se tada moglo zamisliti, prestaneš pjevati i odeš u Milano kako bi ušao u modnu industriju?
To nije bio bijeg, to je bio povratak sebi. Moda mi je dala novi jezik, jezik tišine, discipline i estetike koja govori bez riječi. Kroz nju sam naučio da i elegancija može biti čin otpora, da rafiniranost ne isključuje dubinu, već je njezino najtiše priznanje.
Milano mi je dao prostor da budem i umjetnik i čovjek, da spojim estetiku i istinu u jedno. U modi sam pronašao ono što sam oduvijek tražio u muzici: mogućnost da kroz formu izrazim suštinu.
Balkanski queer prostor je poezija preživljavanja
Kako danas gledaš na vlastitu vidljivost na Balkanu i prostor koji zauzimaš u javnosti sada?
Imaš li potrebu da kroz projekte na kojima si danas angažovan, budući da je i modna industrija ništa drugo do stvaranje, ispričaš nešto što do sada nisi mogao, zbog vremena ili konteksta? Ili se tome možemo nadati u budućnosti kroz muziku?
Balkanski queer prostor je poezija preživljavanja. Mi nismo samo “drugačiji”, mi smo ogledalo društva koje kroz nas vidi koliko je sposobno da voli.
Sve što sam radio bio je pokušaj da dam smisao svijetu koji često gubi svoj. Ne vjerujem u povratke, vjerujem u transformacije. Ako sam nekad pjevao da preživim, danas živim da pokažem da se može živjeti slobodno, dostojanstveno i bez straha.
Prava umjetnost nije u aplauzu, nego u istini. A istina uvijek pronađe svoj glas, čak i kada svijet pokušava da ga ušutka. Možda je to, na kraju, jedini razlog zašto stvaramo, da podsjetimo svijet da ljepota i istina nikada ne prestaju postojati. Samo čekaju da ih neko izgovori.
Da danas razgovaraš sa Deenom iz 2004., šta bi mu rekao? Šta bi rekao nekoj mladoj osobi koja i danas sjedi ovdje i pokušava nešto da promijeni i kroz ono što radi pokušava da bude shvaćena?
Rekao bih mu: ne mijenjaj se da bi bio voljen. Nauči voljeti sebe dok te svijet još ne razumije. Sve ono što te tada boljelo, jednog dana će postati tvoja snaga. Svaka suza će ti postati kompas. Zapamti, ono što te čini drugačijim, čini te neponovljivim. Tvoje svjetlo će nekome jednom biti putokaz iz tame.
Budi strpljiv. Tvoje vrijeme nije kasno, ono je samo tvoje.
