Dok sam stavljala stol za dvoje misleći kako je konačno sve gotovo, gledajući u tanjire, blistavi escajg, salvete koje sam prelomila u oblike labudova, velike tulipane kako padaju raskošno uz visoke elegantne svijeće rekla sam sebi – Savršeno. Na meni je bila haljina boje vanilije, sljeza i predivnih nijansi u valovitim krajevima boje jesenjeg lišća. Bila sam kod frizera i stavila ekstenzije, raskošna duga kosa, umjetne trepavice, i manikirani nokti činili su me godinama mlađom a puder koji sam koristila bio je sa svjetlucavim česticama i kremom za podizanje kontura lica.
Stol je postavljen, ja sam već malo popila iz bezvezne čaše jer je kristalna bila na stolu kao poseban trijumf, samostalan trijumf kojim ću nazdraviti večeras i podići u zrak jer konačno dolazi! Vidjet ćemo se, jesti, piti i voditi ljubav. Ne, zapravo, imat ćemo seks. Ne volim. Ne osjećam ljubav prema toj osobi. Iskreno, sama sebi to govorim gledajući se u ogledalo kao kraljicu iz nekih bajki. Nema ljubavi, ne osjećam je prema ovoj osobi ali imam druge emocije. Naklonost, privlačnost i uzbuđenost, a to nije dovoljno da bi mogla reći kako je to ljubav.
Telefon zvoni. Ne. Telefon ne smije zvoniti, vrata trebaju zvoniti. Ne telefon. Ne pola sata prije sastanka, prije ulaska preko mog praga, ne. – Halo! – Hainsia, ljubavi, joj nešto je izletilo, ne mogu večeras, žao mi je, znam da smo se dogovorili, ali stvarno ovo je nešto nenadano, molim te…tu tu tu. Hainsa? Hainsa?
Nema savršene večere, seksa, sve sam pripremila uzalud. Naslonjena na zid gledam u blistavi stol. U labudove od uštirkane tkanine, tulipana koji raskošno padaju i svijeća koje trepere, promatram pažljivo kako sam sve pripremila, uredila i postavila i došlo mi je da povučem svom snagom stolnjak i da sve to nestane, popuca, da tulipani u velikoj vazi s vodom budu razrezani kad se staklo ureže u cvjetove, da boce bijelog i crnog vina puknu od pod i rasprsnu se po meni, haljini, po svemu. Onda sam prišla polusvjesno, na rubu sjećanja znala sam da je nešto krivo u cijeloj slici, da nešto nedostaje, poput rupe u stolu koju ne vidiš od stolnjaka. Gledala sam u stol i uzela solnicu. Prazna. Potpuno prazna. Otvorila sam kredenac u kuhinji i vidjela da u cijeloj kući nema soli. Ni mrve soli. Bez soli bi večera bila loša, nepotpuna, poluprazna. Bez nekoliko zrna tog začina moje jelo bi izgubilo smisao, okus i užitak. Shvatila sam da uvijek nešto nedostaje. Uvijek. Ugasila sam svijeće, ponijela bocu i krenula na novi tekst, više me uzdrmala činjenica da se večera mogla dogoditi a da ja kao domaćica nemam osnovnog začina u kući nego sve ostalo.
Uvijek nešto nedostaje.
Znate mrzila sam izreke ne smiji se oplakaćeš, ma, samo mi kamen treba da me žulja u cipeli, da je bolje ne bi valjalo… One sadrže zrnca istine svakako u sebi i nose u sebi mudrost koja je namjenjena za sve mase i uzraste. Ali ako moram strepiti svaki put kad se budem smijala zbog suza kojim ću platiti taj smijeh onda se neću smijati i neću plakati. Ako stavim kamen jer je sve kako treba vremenom ću dobiti deformaciju prsta ili stopala. Ako prihvatim situaciju takva kakva jest, jer da je bolja ne bi valjala, onda bi mogla do kraja života živjeti bez ikakvih želja, snova, ciljeva ili života. Mrtva. Bila bi mrtva. Prije nego sam sjela za stol sve sam stare bilježnice povadila, pobacala po podu, krevetu. Dnevnici, rasporedi, nacrti, papiri, tona nekih tekstova. Kao luda sam tražila nešto i onda je pao maleni list papira na hrpu knjiga. Raspored sati iz srednje škole. Gledala sam i zamislila kako je tada bilo lako. Imala sam odvojeno predmete, dane, vrijeme, zadatke, planove i sve ostalo tako lijepo uklopljeno u savršenu cijelinu sa dva slobodna dana i velikim ljetnim odmorom. Gledala sam dugo u taj raspored i shvatila da sam nastavila raditi isto. Odvajala sam i crtala linije vlastitog života i emocija u malene kocke. Zar većina ljudi to ne radi? Kad se sve pomiješa u kašu tada nastaje ogroman lonac problema, kredita, posla, jada, kratkih predaha od svega i svačega. Kad u život dođe ljubav, tvoj raspored se mijenja. Linije postanu krivudave, opijeni smo, glavni predmet koji treba položiti je upravo ona, i često zapustimo ostale kategorije života, pa čak i sami sebe ponekad u ‘učenju ljubavi’. Kad ljubav prođete ili padnete na ispitu sve treba opet organizirati u kvadrate. Prijatelje, obitelj, sebe, posao, svakodnevnicu.
Čovjeku uvijek nešto nedostaje. Radilo se o malo soli između prstiju ili o ljubavi za cijeli život. Uvijek, uvijek nam nešto nedostaje. Postala sam emotivna sjedeći na hrpi knjiga, sa banalnim rasporedom sati iz srednjoškolskih dana kad je sve bilo ispisano i uredno, a ja odlična učenica koju su svi momci željeli, a sve djevojke mrzile. Moj život je poput ovog rasporeda, zar ne? Imam kategorije ‘Seks, posao, kuća, prijatelji, društvo, slobodne aktivnosti, dijeta, odluke, nove odluke, planovi i u nadogled tako… Htjela sam pocjepati i taj raspored pomiješati sve ljude iz svog života u jednu dvoranu i da svi plešemo, pjevamo i slavimo, ali bila sam pijana u predivnoj haljini na hrpi knjiga, sa mislima u glavi kako bi izgledalo da nikad ništa ne nedostaje? Da svi imamo sve, znamo sve i da smo svi bez podjela.
LGBT zna za te podjele. Ova priča je o tim podjelama, o pregradama, ogradama, zagradama unutar kojih možeš biti sat, dva i premjestiti se na sljedeći predmet narednih sat, dva, tri. Biti jedno na poslu, drugo u kući i treće u svoja četiri zida. Sa tačnim rasporedom kad i gdje i koliko možeš i smiješ reći, pokazati, znati i pitati i gdje uvijek nedostaje jedan dio tebe koji ostavljaš sa strane i nadograđuješ neki drugi, zamjenski, lažni, poput proteza, voštanih maski, perika, gume. Došlo mi je da sve oko sebe raznesem nekom magijom i sve rasporede, pregrade i zagrade sravnim do temelja. Međutim, pijana pala sam u san, mrtvi san na knjigama u raskošnoj haljini. Mrak, crnilo i nestanak.
Svjetlost, povjetarac i šuštanje me budi iz dubokog sna, leđa me bole od knjiga na koje sam se zavalila sinoć. Sjećam se svega, htjela sam nešto napisati, ali sam ispila bocu crnog vina i složila se na hrpu knjižurina, šta sam mislila? Bože, šta je bilo s večerom? Jesam li sve zaboravila? Jao, jao!!! Ustajem k’o neka baba i grabim na sve četiri prema trpezariji i ugledam složen stol, oslonim se na zid i sjetim se šta je bilo… Sjetim se svega. Sjetila sam se svoje propale večere, nedolaska i otkazivanja i onda moje bizarne ideje o tome kako nedostaje soli i kako uvijek nešto nedostaje u životu… Čak sam htjela napisati nešto o tome, nešto dubokoumno, važno, pametno, pa sam se napila i zaspala. I onda sam navalila na večeru koja je sad bila doručak i to odličan doručak taman se sve sleglo. Dok sam jela kolač za desert i pila kafu zamislila sam da je sve ovo sinoć pojedeno u ime nekog seksa, jedne noći sa osobom koju ne volim? Šta bi ostalo ujutro za mene? Ni kolača, ni mesa, ni umaka, ni peksimeta, ničega, a sinoć sam plakala jer uvijek nešto nedostaje. O, Bože, pomozi…
Piše Hainsia Olindi
