PIŠE: Ermina Ribić
Ime Alexina Barbin ili Herculine Barbin pojavljuje se u dva ključna teorijska djela poznatih imena – Michela Foucaulta i Judith Butler. Interesantno je primijetiti da radovi Foucaulta Historija seksualnosti i Butleričine Nevolje s rodom u isto vrijeme propituju seksualnost, spolnost, rodnost i performativnost u vezi s društvenim hijerarhijama i moralnim načelima. Alexina ili Herculine Barbin ime je koje ovaj teoretičar i ova teoretičarka uzimaju kao primjer neobičnog odstupanja ne samo od onog što biologija smatra domenom prirode, već i od normiranog ponašanja i zakonskih okvira.
Teorijske nevolje
Foucaultov predgovor Memoarima Alexine Barbin identifikuje problematičnost jednog, pravog spola. On piše da su zapadna društva nametnula jednoobrazno shvatanje spola i roda, te da svaki_a pojedinac_ka mora imati jasno definiran spol. U sklopu svojih obimnih istraživanja i polemike oko seksualnosti i njezine uloge u društvu sažetih u višetomnoj Historiji seksualnosti, ovaj autor uvodi ličnost Herculine Barbin, hermafrodita iz devetnaestovjekovne Francuske. Valja napomenuti da termin „hermafrodit“ danas uveliko ima pežorativno značenje te da se umjesto njega široko koristi prihvaćeni termin interspolnosti ili interseksualnosti. Dakle, Foucault identificira Barbin kao značajnu ličnost kako za medicinu i biologiju, tako i za zakonske prakse promjene spola.
Nasuprot njemu, Butler se suprotstavlja Foucaultovoj tezi o pravom spolu i vezi spola i roda s tjelesnim zadovoljstvima. Za nju, ličnost kakva je Barbin ne podliježe binarnoj podjeli spolova i rodova. U figuri Herculine Barbin ova teoretičarka vidi priliku da progovori o neminovnoj povezanosti između zakona i roda, a ne između tijela, tjelesnih osobina i zadovoljstava. Na koncu, primjer devetnaestovjekovne interspolne osobe poslužit će Butler da razvije svoju famoznu tezu o performativnosti roda, kao i o važnosti društvenih konstrukata u odredbi spola/roda.
Svjedočenje o zabranjenoj ljubavi
Ipak, u samim Memoarima, Barbin ne piše o stvarima koje teorija tek kasnije predmnijeva. Provevši pola svog života u ženskim samostanima u Francuskoj, Barbin je oduvijek bila okružena ženama, djevojkama i djevojčicama. Religiozna priroda kuća u kojima je živjela sa sobom je uvijek podrazumijevala i tjelesnu distancu, posvećenost vjerskim praksama, ali i prisustvo strogih figura časnih sestri i svećenika. Njena veza s prvom ljubavlju, djevojkom Leom, utoliko je više bila ugrožena, a svaki korak pratile su i učiteljice, kao i njihove kolegice iz razreda. Barbin nerijetko opisuje ljubavne osjećaje, toplinu koju izaziva tajni dodir ili ukradeni poljubac njene drage, istovremeno opisujući učenje, odlazak na misu i duhovnu čistoću samostana. Kontrastivnost ovih memoara itekako utječe na recepciju, a čitateljstvo se može zapitati kako je izgledao život interspolne osobe u takvom okruženju?
Vrućina je bila nesnošljiva. Pokušavala sam, baš kao i moje kolegice, da spavam i tako povratim snagu. Nisam sigurna da li mi je san tada bio dubok, jer sam svakog trena čula nečije zijevanje ili smijeh. Još uvijek sam žmirkala. Polugole, ležeći na improviziranim krevetima, izgledale smo kao pojava koja bi dovela u iskušenje slikara. Pri tom, naravno, ne mislim na sebe. Nagli pokreti ispod dražesnih spavaćica, otkrivali su tu i tamo krasne oblike. Kad se sjetim te zauvijek nestale prošlosti, čini mi se kao da sanjam! Koliko se sjećanja ovakve vrste pojavi i uzbudi moju maštu!
Tijelo koje boli
Ljubav i privlačnost prema djevojkama i ženama oko sebe za Barbin ponekad su bili izvor patnje, no često su joj predstavljali ogromno nadahnuće i snagu za život. Bolešljiva priroda i tijelo koje se opiralo samo sebi doveli su je do doktora nekoliko puta u životu. Briga njezinih najmilijih uvijek je bila opravdana, iako je Barbin odbijala da povjeruje u ozbiljnost svog slabog zdravlja. Njena najveća ljubav, Sara, pokazivat će znakove brige i prisnosti čak i pred svojom strogom i religijski nastrojenom obitelji. Posljednji posjet doktoru bit će i najintenzivniji – pregledom će se ustanoviti da Barbin nije samo djevojka, već da njeno tijelo ima i odlike muškarca. No, čitatelj_ica susrest će se s naznakama takve fizionomije mnogo ranije u memoarima, čime se Barbin ističe kao zaista svjesna osoba:
U godinama kada se razvijaju sve čari žene, ja nisam izgledala zapušteno, ali nisam imala ni oble udove koji otkrivaju mladost u procvatu. Moj ten bio je bolešljivo blijed i ukazivao je na stalnu patnju. Crte mog lica imale su neku oštrinu koju je bilo nemoguće sakriti. Tanke dlake rasle su svaki dan iznad moje gornje usne i po obrazima. Ova neobičnost često je izazivala šale koje sam pokušavala izbjeći stalnim korištenjem makaza. Uspjela sam, naravno, samo još više zadebljati dlake i učiniti ih još vidljivijim. I moje tijelo bilo je doslovno prekriveno dlakama, zbog čega sam izbjegavala otkrivanje ruku čak i po najvećoj vrućini; čak i onda su to sve moje kolegice radile.
Ispovijesti nakon otkrića interspolnosti bit će usmjerene ka radikalnoj i zakonskoj promjeni spola, imena i civilnog statusa. To je za Barbin značilo promjenu stila oblačenja, govorenja pa čak i način na koji je hoda. Ta prilagodba, nažalost, nije bila uspješna, a Barbin je izvršila samoubistvo u dvadeset i devetoj godini. Pritisci okoline i vječita dilema oko pravog spola i roda bili su i suviše teški za Barbin koja je mnogo puta posrtala.
Ka daljim promišljanjima
Iako se u originalnom francuskom tekstu primijeti promjena u korištenju zamjenica muškog i ženskog roda (za koju, vrijedi napomenuti, nismo sigurni da li je očuvana iz originalnog rukopisa), Foucault u predgovoru i prijevodu na engleski jezik zamjećuje da takve promjene sugeriraju zakonske, medicinske i društvene kategorije koje jezik, kao medij, mora poštovati, a koje narativ sam donekle narušava.
Zahvaljujući doprinosu Foucaulta i Butlerice, ime Herculine/Alexina/Abel Barbin osvijetljeno je slabim tračkom luči, a ispovijesti interspolne osobe iz XIX stoljeća tek bi valjalo dalje analizirati i uspostaviti mjesto u širem diskursu kako za LGBTI+ zajednicu, tako i za društvo generalno. Osim prijeko potrebne destigmatizacije interspolnih osoba, iz Memoara itekako saznajemo o ljudskosti, ljubavi, dobročinstvu i prihvaćanju.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
