Razgovarala: Jadranka Ćuzulan
Foto: Dada Žitko
Na ovogodišnjem 10. Pitchwise festivalu ženske umjetnosti i aktivizma, drugoga dana u Bosanskom kulturnom centru održala se panel diskusija Klub spisateljica: Žena se piše i izgovara velikim slovom, na kojoj je jedna od panelistkinja bila Nora Verde, spisateljica iz Hrvatske. Iskoristile smo priliku da sa njom popričamo o statusu lezbejske drugosti unutar ženske drugosti u književnostima naše regije, razlici između LGBT i queer književnosti, važnosti spisateljskih aktivističkih strategija i getoiziranosti onih koji pišu o LGBT temama.
Antonela Marušić, umjetničkog imena Nora Verde, je spisateljica i novinarka, koja živi u Zagrebu. Završila je studij hrvatskog jezika i književnosti u Zadru. Radila je kao novinarka u rubrikama kulture i glazbe u mnogim nezavisnim medijima. Trenutno je novinarka i urednica na voxfeminae.net.
Pod imenom Antonela Marušić objavila je:
Poezija:
- Sezona bijegova, Narodno sveučilište Split, 1994.
- Oblaci, pjesnički zbornik, Studentski književni klub Zadar, 1999, Matica hrvatska, Zadar
Od 2010. pod imenom Nora Verde, objavila je:
Proza:
- Posudi mi smajli, Nora Verde, Meandar, 2010, Zagreb
- Pristojan život, lezbejske kratke priče s prostora Ex Yu, Labris, 2012, Beograd
- Do isteka zaliha, Sandorf, 2013, Zagreb
U pripremi je njena prva zbirka kratkih priča Samo daj.
LGBT.ba: Koliko po tvojoj procjeni artikuliranje ženskog glasa u književnostima zemalja regije utječe na otvaranje prostora za LGBT glasove/teme? Kakav je status lezbejskih glasova i tema unutar onoga što precipiramo kao žensko pismo i feminističku književnost u Hrvatskoj i okolini?
NORA VERDE: Nisam sigurna da u regiji postoji nešto što možemo zvati ‘feminističkom književnošću’, ali srećom zato postoji feministička književna kritika. Postoje autorice i autori koji u svojim djelima afirmiraju likove i naratološke tehnike koji se opiru društveno konstruiranim ženskim ulogama, no prečesto se događalo da se pod ‘žensko pismo’ u Hrvatskoj i regiji trpaju autorice koje se u svojem radu nisu opirale falocentričkom jeziku i rodnim binarnostima, već su ih podržavale. Lezbijski glasovi i teme u Hrvatskoj i regiji bivaju sve prisutniji unatrag posljednjih pet ili šest godina kada se pionirkama queer književnosti poput slovenske književnice Suzane Tratnik pridružuju i mlađe autorice poput Mime Simić, Jasne Žmak i Ivane Kovačić u Hrvatskoj te Lane Bastašić, Lamije Begagić, Dragoslave Barzut i Olge Dimitrijević kao dramske spisateljice. Sve je više autorica koje objavljuju romane, kratke priče, ali i poeziju koja tematizira lezbijske teme, a ono što ulijeva nadu je i činjenica da se njihove tematske preokupacije od ‘coming outa’ pomiču prema kompleksnijim vidovima lezbijske egzistencije. Kao načelni pregled lezbijske queer književnosti u regiji može poslužiti i zbornik Pristojan život koji na jednom mjestu okuplja većinu autorica koje su bavile ovim temama. Među njima ima književnica koje bez obzira na vlastiti rodni identitet odabiru likove lezbijki u svojoj prozi jer su svjesne kako je položaj LGBT populacije politički i kulturno važno pitanje. Za medijski prepoznatljiviju književno-teorijsku i kritičarsku valorizaciju queer/lezbijskih tema u književnosti trebat će očito pričekati da se institucionalizirana književna kritika pribere i ponudi prostor i teorijski okvir za analizu ovakvih djela. Ulazak nekih novih generacija književnih teoretičara i kritičara u javno polje daje naslutiti da ćemo u budućnosti napredovati, kako u razvoju spisateljskih strategija, tako i u njihovoj valorizaciji.
LGBT.ba: Misliš li da je umjesto LGBT književnosti, koja opisuje književnost koja piše o LGBT temama, bolje koristiti termin “queer književnost”? Koja bi bila definicija queer književnosti?
NORA VERDE: Nisam teoretičarka i teško mi je davati definicije o distinkciji između ova dva pojma. Čini mi se da queer književnost ipak podrazumijeva određeni aktivizam i subverziju u obradi tema iz života LGBT populacije, na planu teksta i podteksta, dok je LGBT književnost naprosto književnost koja barata LGBT temama, bez namjere da u bilo kojem pogledu preispituje heteronormativnost. Razmatrajući širi kontekst, po meni je queer književnost ona koja posjeduje antirasističku, feminističku, klasnu i rodnu osjetljivost.
LGBT.ba: Na koji način doživljaš važnost kulturnog aktivizma i šta se može postići korištenjem spisateljskih aktivističkih strategija?
NORA VERDE: Kulturni aktivizam svoj puni potencijal može ostvariti samo u sprezi sa društvenim i političkim aktivizmom. Budući da se kultura konzumira tek u manjem dijelu populacije, teško je i nepravedno natovariti kulturnom aktivizmu ulogu glavnog pokretača promjena u glavama i srcima ljudi. Ukratko, svjesna sam da moja queer proza neće donijeti revolucionarne pomake u društvima ove regije, ali pouzdano znam da su mnogi straight čitatelji/ice nakon što su pročitali neki od queer naslova postali senzibiliziraniji za egzistenciju i prava LGBT osoba. Budući da sam aktivna na društvenim mrežama, često mi se javljaju žene, ali i muškarci koji su čitali moje knjige, izraze svoje dojmove i nerijetko kažu da sam im otkrila svijet o kojemu su imali prilične predrasude. Veseli me to čuti, ali ne propuštam im reći kako moju prozu ne bi trebali shvatiti kao ‘vodič kroz lezbijsku ili gej scenu’ jer je ipak riječ o fikciji koja je tek djelomično autobiografska, a često se igram obrascima, identitetskim maskama i nekim stvarnim elementima koji se stvarnima čini samo u okviru teksta.
LGBT.ba: Na panelu si govorila o stavljanju u geto spisateljica na osnovu tema o kojima pišu. Na koji način tebe obilježava to što si dosada pisala uglavnom o LGBT temama?
NORA VERDE: Pokušati ću pojasniti kako dolazi do tog etiketiranja, pa posljedično i getoiziranja queer književnosti. Čest je slučaj da se queer književnosti i njenim autorima i autoricama lijepe etikete kako je riječ o autobiografskoj prozi. O tome je pisala i slovenska književnica Suzana Tratnik u svojoj knjizi eseja Konec strpnosti. “Ako dakle lezbijka, gej ili biseksualac pišu iz svoje točke gledišta, u pravilu se smatra da pišu iz vlastitih iskustava, vrlo osobno, intimno i iz vrlo jasne, ‘njihove’ pozicije. Njihovo se pisanje pejorativno prepoznaje kao izrazito subjektivno, previše politično, u literaturi neprekidno izražavaju kritiku svijeta ili da je njihovo pisanje samo produžena ruka aktivizma, skoro da ga se smatra sociološkim (p)opisom događaja iz života lezbijske i gej supkulture, koji su za heteroseksualne čitatelje/ice previše dnevnički.”
Budući da queer književnost u pravilu govori o životu manjinske skupine, često se zanemaruje činjenica kako je ta ‘manjinska tema’ vrlo često stavljena u širi društveni kontekst te tako na jednako signifikantan način govori o društvu u cjelini. Na isti način na koji heteropatrijarhat vlada društvom, dominira i književnošću, jednako tako što se književnosti s queer tematikom lijepe etikete autobiografije, u pravilu smatrane manje zahtjevnom prozom. Na prste jedne ruke mogu izbrojati kritičare koji u osvrtima na moje knjige nisu pretjerano apostrofirali autobiografičnost moje proze, kao da svaki od njih ima magične sposobnosti da pronikne u to što jest ili nije djelo s autobiografskim elementima, gdje počinje autobiografija, gdje fikcija…Svemu tome razlog je i degradacija umjetničke kritike u regiji, u kojoj je sve više samoproglašenih opinion makera i fušera, a na prste jedne ruke se mogu izbrojati oni koji doista komparatistički i sabrano analiziraju književni tekst. Sve to što sam rekla ipak nije razlog da budemo do kraja ojađeni, pisanje je strast i teško je se odreći, kakve god ‘epidemije’ i krize vladale na izdavačkoj i književnoj sceni.
