Prenosimo pismo koje smo dobile na našu adresu, sa molbom da ne otkrivamo identitet ovog gej muškaraca. Smatramo da je vrijedno da se nađe na našem portalu i da je bitno da ga i vi pročitate.
***
Draga Mama,
noćas gledam onaj film, onaj, koji sam tebi puštao prije godinu i par mjeseci… Sjećam se da si plakala tad, da si htjela biti sama da si jecala tiho, da si skrivala suzne oči i da si tiho govorila… Prayers for Bobby, tako se zove, sjećamo ga se oboje, zar ne…
Svašta si izgovorila te noći, znao sam tada da to ne misliš, danas to i osjećam. Znao sam da iz tebe progovara sve što si ikad čula o pederima, sve što si ikada pročitala ili vidjela. Svejedno me je boljelo, ali moraš znati da ti ne zamjerim, niti najmanje, jer ti si danas primjer prave roditeljske ljubavi, solidarnosti, podrške i saosjećanja ili kako bismo to danas nazvali politička aktivistkinja…
Moram ti priznati da si ujedno bila i jedan od mojih najvećih izazova. Često sam tvoje razumijevanje i ljubav podrazumijevao, uglavnom previđajući okolnosti i sredinu iz koje dolaziš. Ti si bila moj najteži feministički test. Najlakše bi bilo svaliti svu krivicu na tebe, i znam da sam jedno vrijeme to radio, išao putem manjeg otpora. Odvažiti se na priznanje i razumjeti ženu srednjih godina, samohranu majku, bez institucionalne podrške, iz neke seoske zabiti, značilo je obuti tvoje cipele i hodati u njima. I tebe je trebalo razumjeti…
Za nekoga, ko je pod utjecajem takvih faktora brzo si uspjela prevalit preko jezika da je moja sreća jedino što te zanima, pa u kom god se ona obliku manifestovala. Svojom hrabrošću učinila si da nestanu sva dnevna zadirkivanja, podjebavanja, prozivanja i dobacivanja, jer ti si mi dala validaciju koja mi je trebala, ti si mi usadila vrijednost dok si me gledala fokusirano i sasvim jasno poručujući da me voliš. Nisi gledala kroz mene. Reda radi, iz straha ili nekog trećeg razloga. Čuo sam te, vidio i osjetio.
Ne postoji ništa sa čim bih mogao uporediti taj osjećaj olakšanja, kada sam se konačno osjetio dobro u svom tijelu, vrckajući i plesajući okolo kao da sutra ne postoji. Bili smo samo ti i ja i ništa više. I koliko god i dalje mislio da krv nije ništa nego malo gušća voda, ti si bila prava osoba, koja mi je u pravo vrijeme, na pravom mjestu značila vjetar u leđa za sve one stvari koje sam uradio poslije. I činjenica jeste da su roditelji, odnosno porodica jednostavno prvi kontak i matična ćelija odakle se treba krenuti dalje i neosporno je da ćemo negdje u svijetu naći nekoga ko će razumjeti šta znači biti gej, lezbejka, biseksualna, trans* osoba, ali činjenica je i da nije isto napustiti kuću traumatiziran i ohrabren…
I jednostavno ti hvala, što svoju ulogu majke nosiš s ponosom i ljubavlju, što se zauzimaš za mene negdje tamo i ne daš na mene. Što si i pored svih teškoća koje su te zadesile uspjela procesuirati i postaviti prioritete među kojima sam i ja. Hvala ti što si učinila da se osjetim voljenim tačno onakav kakav sam. Što si birala riječi i emocije kad je to trebalo i što si jednostavno znala, jer, negdje tamo, izvan našeg porodičnog balona, žive ljudi čije muke sam mogao doživjeti i ja, ali ti si odabrala da idemo težim putem, ali zarad naše sreće. Tamo negdje, ljudi poput mene bivaju mučeni, odbačeni, zatvarani u bolnice, izbacivani na ulice, vrijeđani i pretučeni. I to je relanost, baš kao što je i naša priča relana, ali nažalost rijetka.
Hvala ti što si pokazala da se može…
