Razgovarala: Selma Kešetović
Foto: Privatna arhiva
Admir Adilović je mladi LGBTIQ i feministički aktivista iz Tuzle koji otvoreno živi svoj identitet biseksualne i nebinarne rodne osobe. Dio je tima Tuzlanskog otvorenog centra, kao i tima koji pruža pomoć kada je najpotrebnija – Službe hitne pomoći Doma zdravlja Tuzla. S obzirom da se ovog mjeseca obilježavao Međunarodni dan nebinarnih rodnih osoba, iskoristile smo priliku da sa Admirom porazgovaramo o njegovom rodnom identitetu koji se u bh. diskursu, koji je ionako ograničen u smislu LGBTIQ tematike, često zapostavlja. U intervjuu koristimo muški rod i muške zamjenice, sa Admirovim odobrenjem.
LGBTI.ba: U svijetu bez heteronormativnosti i patrijarhata ovo pitanje ne bi postojalo. Ali, s obzirom da živimo u takvom svijetu, u kojem postoji snažan imperativ rodnog određenja, moramo postaviti ovo pitanje: kada si spoznao sebe kao rodno nebinarnu osobu?
ADMIR ADILOVIĆ: Lagao bih kada bih rekao da se još od malih nogu nisam osjećao drugačije od ljudi oko mene, ali sama spoznaja nebinarnog identiteta, kao i prihvatanje istog, je došla izuzetno sporo. Čitav proces je bio dosta komplikovan. Dugo je bila prisutna i internalizovana transfobija koju ja nisam želio prepoznati, a koja je postojala zbog neznanja i straha od toga šta će društvo reći. Iako sam još tokom djetinstva, a posebno tokom adolescencije, znao da se ne uklapam ni u jedan od dva rodna identiteta, bilo je teško pobjeći od naučenih obrazaca ponašanja i granica koje su mi bile nametnute od strane porodice i društva. Ponajviše tokom adolescencije sam spoznavao da su moje želje i potrebe drugačije od onoga što mi društvo nameće kao dječaku, i da ustvari nikoga i nije bilo mnogo briga šta ja želim u odnosu na to koliko je bilo bitno da budem društveno prihvatljiv i odgojen tako da se svima sviđam. U tom periodu sam dosta lutao između identiteta muškarca i žene kada je u pitanju rod, ali sam, zbog društva, odlučio ostati u rodnom identitetu muškarca i potisnuti svaku potrebu za feminiziranim izražavanjem, jer sam se samo tako osjećao sigurno i prihvaćeno. Ali kasnije, spoznajom queer identiteta, shvatio sam da ustvari ja zaslužujem biti ja i da ja trebam biti ja, te više ne vidim potrebu za tim da se ja prilagođavam društvu. Prvi put sam čuo za rodne queer identitete prije dvije ili tri godine i odmah sam počeo istraživati o tome, a što sam više istraživao, to sam više pronalazio naziv svog roda i samim tim sam prvi put bio iskren prema sebi i dopustio svojim emocijama i željama da izađu na površinu. Sebe sam kao rodno nebinarnu osobu prihvatio kada sam prvi put glasno izgovorio: „Ja sam rodno nebinarna osoba“. To je bila prva prava afirmacija mog rodnog identiteta. Kada se svo neznanje pretvorilo u znanje i želju za istraživanjem, tada se dosta promijenio i moj cjelokupni identitet.
LGBTI.ba: Da li su u medijima bile prisutne osobe s kojima si se mogao identificirati? Ko su bile prve rodno neodređene osobe na koje si naišao?
ADMIR ADILOVIĆ: Kada je u pitanju reprezentacija rodno nebinarnih osoba i queer rodnih identiteta uopće, moram reći da je ona jako malena. Rodno nebinarne osobe su još uvijek nevidljive u medijima. Situacija jeste bolja nego kada sam ja odrastao, ali još uvijek je premalo osoba koje su javno rodno fluidne, rodno nebinarne i slično. Jedna serija me je posebno oduševila sa rodno fluidnim likom koji/a je jako dobro predstavljen/a i jasno je objašnjeno značenje rodne fluidnosti. Radi se oseriji Degrassi: Next Class i liku Yael Baron, koji/a kroz svoju priču prikazuje i spoznaju rodnog identiteta koja je jako komplikovana. No, najveći problem koji ja imam sa serijom koju sam spomenuo je to što, iako je uloga iznesena perfektno, igra je cisrodna osoba. Smatram da su redatelji/ke trebali/e ulogu dati rodno nebinarnoj osobi. Kada su u pitanju prvi/e rodno nebinarne osobe na koje sam naišao u javnosti, to su Miley Cyrus, Ruby Rose i Angel Haze, kroz čije sam priče kasnije uspio prepoznati svoju borbu i shvatiti da ustvari nisam sam.
LGBTI.ba: Sam jezik, koji je kruto rodno determiniran, se opire nebinarnosti. Jesi li kontaktirao neke lingvistice ili lingviste u želji da saznaš jezičko rješenje na našem jeziku, za imenovanje, zamjenice, kao i samo rodno obraćanje?
ADMIR ADILOVIĆ: U patrijahalnom društvo u kakvom mi živimo nije ni za očekivati da će postojati rodno neutralan jezik, već se može predvidjeti postojanost itekako kruto rodno određenog jezika koji će se opirati neodređenosti, baš zato jer se tome opire društvo koje ga kreira i koristi. Živimo u patrijahalnom društvu koje se itekako opire postojanju „tamo nekih trećih rodova“. Zamislite kako će tek biti kada se ponude i nove riječi koje će afirmirati postojanje rodno nebinarnih osoba.
LGBTI.ba: Kako te prihvata LGBTI zajednica? Kakvo je tvoje iskustvo sa zajednicom kada je riječ o rodno nebinarnim ili queer osobama?
ADMIR ADILOVIĆ: Dosta je različitih iskustava, od pozitivnih do manje pozitivnih, ali ne mogu reći da je bilo negativnih kada je moj rodni identitet u pitanju, te se nadam da ih neće ni biti. Mnogo puta sam naišao na LGBTI osobe koje postavljaju pitanja sa željom da shvate postojanje rodno nebinarnih identiteta i da kroz novo znanje pruže određenu podršku. Oduševljen sam i time koliko LGBTI osobe bivaju spremne da prilikom korištenja engleskog jezika koriste rodno neutralne termine i koliko se trude, što meni mnogo znači. Ono što sam primijetio jeste da većinom cisrodne muškarce, bili oni dio LGBTI zajednice ili ne, postojanje queer identiteta zbunjuje i u jednu ruku plaši, jer pomisle da je njihov identitet cis muškarca poljuljan. Zbog utjecaja patrijahalnog društva gdje se treći rod isključivo posmatra kao neki objekt, većina cisrodnih osoba odbija spoznati postojanje rodno nebinarnih osoba i odbija prihvatiti te rodne identitete kao nešto što je jednako njihovom identitetu. Većinom se postavljaju kao superiorniji u razgovoru sa rodno nebinarnim osobama jer smatraju da je njihov rodni identitet pravi, a rodni identitet nebinarne osobe izmišljeni identitet. To sam primijetio u razgovorima sa cisrodnim muškarcima, a to se itekako pojavljuje i kod cisrodnih muškaraca unutar LGBTI zajednice.
LGBTI.ba: Šta se u kulturi mora promijeniti kako bi rodno neodređene osobe bile ravnopravne? Šta svako od nas može učiniti?
ADMIR ADILOVIĆ: Već sam spomenuo tu potrebu cisrodnih osoba, a posebno muškaraca, da se postavljaju superiornije u odnosu na rodno nebinarne osobe, kako u razgovoru, tako i u drugim odnosima. Ono što svako od nas može da uradi jeste da poštuje tuđi identitet, bez obzira na to koliko je drugačiji od vlastitog. Mi smo jako tolerantan narod, što mene iritira, jer Bosanci/ke i Hercegovci/ke mnogo toga tolerišu, ali jako malo toga istinski prihvataju. Meni ne treba tuđa tolerancija – meni treba da me ljudi prihvate sa svim mojim manama i vrlinama, ali i sa svakim dijelom mog identiteta.
LGBTI.ba: Kako izgleda tvoje outovanje u svakodnevnom životu? Kako je to izgledalo kada su posrijedi tvoji/e bližnji/e?
ADMIR ADILOVIĆ: Outovati se kao rodno nebinarna osoba nije nimalo jednostavno jer je ono konstantno. Outovanje jedne osobe može trajati dugo. Prilikom outovanja, prvo je potrebno izgovoriti same riječi „Ja sam rodno nebinarna osoba“, pa onda je potrebno istrpiti kojekakve uvredljive komentare i/ili pitanja, pa onda odgovoriti na sva ta pitanja i pokušati objasniti šta to znači, jer većina ljudi već na prvu počinje da vrijeđa i postavlja, takoreći, zid odbrane, iako nemaju pojma o čemu se radi. Treba imati mnogo strpljenja i objašnjavati. Ja sam se mami outovao ukupno 15 dana. Svih 15 dana sam morao reći istu rečenicu i onda objašnjavati šta to znači i zašto je to tako. Iako ona ima mnogo razumijevanja i najveća mi je podrška, nije imala znanja o ovome i trebalo je mnogo raditi na tome da shvati šta je to. E, sada zamislite koliko dana traje taj proces sa nekim ko ne želi da shvati šta znači biti rodno nebinarna osoba.
LGBTI.ba: Outovan si i kao biseksualna osoba. Koji je identitet teže nositi u smislu društvene percpecije?
ADMIR ADILOVIĆ: Outovanje mene kao biseksualne osobe i kao nebinarne osobe se uveliko razlikuje. Ne želim umanjiti vrijednost procesa outovanja kada su u pitanju ovi identiteti, jer su meni oba emotivno zahtjevna i teška, ali moram reći da se meni jednostavnije outovati kao biseksualna osoba, jer je to ljudima manje-više jasno. Ne moram objašnjavati svaki detalj tog identiteta, dok kod outovanja kao nebinarne osobe moram objasniti svaku trunkicu svog identiteta. Oba identiteta je u našem patrijahalnom društvu podjednako teško nositi, oba su dosta nevidljiva i nisu dovoljno priznata, kako izvan zajednice, tako i u njoj. Biseksualnost se želi izbrisati iz postojanja, većina osoba smatra da možeš biti ili gay ili hetero, trećeg nema, a tako je i sa rodom – smatraju da možeš ili biti muškarac ili žena, trećeg nema. Tako da ne mogu reći da je jedan identitet teži za iznijeti u društvu, samo mogu reći da je proces outovanja komplikovaniji kada je u pitanju moj rodni idenditet.
LGBTI.ba: Pripravnik si u službi hitne pomoći. Kao zdravstveni radnik, imaš uvid u to kako se tretiraju LGBTIQ osobe, kao i sve druge osobe koje se ne uklapaju u heteronormativne kalupe. Kakva su tvoja iskustva? Kako drugi/e zdravstveni/e radnici/e tebe prihvataju kao biseksualnu i rodno neodređenu osobu?
ADMIR ADILOVIĆ: Prije svega moram pohvaliti cjelokupni tim Službe hitne medicinske pomoći Doma zdravlja Tuzla. To je jedan fenomenalan tim kojem je zdravlje pacijenta i spašavanje tuđih života na prvom mjestu, dok sve ostalo dolazi kasnije i manje je bitno. To su ljudi koji do kraja poštuju etiku svog posla i poštuju svakoga kakav/va on/a i jeste. Kada je riječ o prihvatanju mojih identiteta od strane mojih kolega/ica, moram priznati da mnogi/e od njih i nisu upoznati sa istim, ali oni/e koji/e jesu su do sada imali/e jako dobre reakcije i nije bilo nikakvih bifobnih ili transfobnih komentara. Desila se jedna situacija sa drugom pripravnicom, koja je imala neki homofobni komentar, i u tom trenutku je prije mene reagovala moja druga kolegica, što me je pozitivno iznenadilo jer nisam očekivao da će neko odreagovati na to.
