Razgovarala: Redakcija
Foto: voxfeminae.net, Nina Đurđević
Ovogodišnji Festival Merlinka će biti otvoren izložbom fotografija Nine Đurđević koja nosi naziv 17:15. Izložba prikazuje trans i rodno varijantne osobe na ravnopravan, klasičan, dokumentaran način u svakodnevnim aktivnostima, svojstvene svim ljudima bez isticanja razlika (koje zapravo ne postoje), kako bi se podsjetilo na univerzalnost i jednakost svih ljudskih bića. To nam je bio povod da s autoricom uradimo intervju i čitateljima približimo njen lik i djelo.
Nina je diplomirana akademska snimateljica (Akademija dramskih umjetnosti u Zagrebu, 2002. – 2008.), Master program za fotografiju završila je na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu (2011. – 2013.), članica je Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske od 2011. godine, a fotografije iz njene serije objekt(iv)na nalaze se u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Njena izložba 17:15 otvorit će festival Merlinka u petak, 27. januara, u 18h. Izložba prikazuje trans* i rodno varijantne osobe na ravnopravan, klasičan, dokumentaran način u svakodnevnim aktivnostima, svojstvene svim ljudima bez isticanja razlika (koje zapravo ne postoje), kako bi se podsjetilo na univerzalnost i jednakost svih ljudskih bića.
LGBTI.ba: Tvoja izložba nosi naziv 17:15 što, zapravo, predstavlja tačno vrijeme nastanka fotografija. Možeš li nam otkriti zašto baš to vrijeme, da li je izbor slučajan ili je tebi to vrijeme zbog nečeg bitno?
NINA ĐURĐEVIĆ: Obzirom da mnogi ljudi rade u klasičnim vremenskim okvirima (mada dosta trans osoba i nema posao ili ga teže pronalaze zbog svoje drugačijosti), željela sam ostaviti prostor i za poslovne situacije i za one privatnije kako bih mogla cjelovitije prikazati svakodnevicu.
LGBTI.ba: U bio crtici na tvojoj stranici www.ninafotka.com, piše da si diplomirala na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, a magistrirala fotografiju na Akademiji u Novom Sadu. Da li ti je to regionalno akademsko iskustvo koristilo i da li te obogatilo?
NINA ĐURĐEVIĆ: Svakako me obogatilo! Upoznala sam predivne ljude, vidjela kako žive susjedi, malo se upoznala sa njihovim edukativnim sistemom, imala sam izvrsnu mentoricu koja mi je pomogla da kontekstualiziram objekt(iv)nu, napisala sam rad na temu autoportreta što mi je bilo vrlo važno, napravila sam odmak od svoje dotadašnje svakodnevice (što je povremeno vrlo blagotvorno). Mislim da je svaka promjena zapravo neki rast, prilika za istraživanje sebe i okoline, a ono neminovno obogaćuje. Preporučujem. 🙂
LGBTI.ba: Do sada si sudjelovala na mnogim samostalnim i grupnim izložbama. Koju izložbu bi do sada izdvojila i zašto?
NINA ĐURĐEVIĆ: Mada je svaka serija fotografija koju napravim vezana uz neki moj životni period, ispada da je najatraktivnija do sada objekt(iv)na jer je (nesvjesno) spojila intimističko i društveno. Kroz tu seriju sam se riješila dugogodišnjeg neprihvaćanja svog tijela i iskompleksiranosti istim, opustila sam se i odsramila. Time se nekako desilo da sam se reflektirala na poziciju žene i ženskog tijela u društvu koje konstantno plasira neke normative koji su daleko od stvarnosti i koji pomažu otuđenju od sebe. Radeći tu seriju, koja originalno nije bila namijenjena izlaganju (sve je počelo vezom na daljinu i čestim provokacijama – ‘daj mi pošalji svoju golu fotku’) sam se dobro zabavila, a nadam se da sam uspjela izmamiti i koji osmijeh kod promatrača.
LGBTI.ba: Čini se da preferiraš dokumentarnu, crno-bijelu fotografiju u odnosu na neke druge forme. Ko su tvoji fotografski uzori?
NINA ĐURĐEVIĆ: Prije sam radila samo crno-bijele fotografije, boja mi je bila strana i nedokučiva, gotovo nepotrebna. Uvjerenje mi se počelo mijenjati ovom analogno digitalnom tranzicijom. 17:15 je zapravo prva serija nakon dosta godina u kojoj sam se odlučila za monokromatski pristup i to baš zbog dokumentarističkog momenta, odnosno lišavanja dodatnih podražaja i fokusiranja na subjekte.
Nemam mnogo fotografskih uzora – zapravo mislim da imam samo jednog cjelovitog – a to je Arno Rafael Minkkinen. Zato što je jednostavan, neposredan, iskren, genijalan, skroman, ustrajan, originalan. Zato što je, unatoč tome što cijeli život obrađuje samo jednu temu – autoportret, koji sam po sebi nosi mnoštvo narcisoidnih momenta, lišen ega. Mogla bih još mnogo o njemu, obožavam što sam imala priliku upoznati njegov rad. I njega. I što su on i njegove fotografije jednake frekvencije.
LGBTI.ba: Jesi li inače sklona angažmanu u fotografiji i kako si došla na ideju za izložbu 17:15? Zašto baš trans i rodno varijantne osobe kao modeli?
NINA ĐURĐEVIĆ: Zapravo sam uvijek mislila da se bavim nekom intimističkom fotografijom, fotografijom koja će mi omogućiti izraziti se, lišenom bilo kakve socijalne note. Mojom fotografijom. Zaboravljajući pri tome da sam dio ovog društva i da ono ionako utječe na mene, intimistički ili nekako drugačije. Onda je došla objekt(iv)na koja je komunicirala zapravo na više nivoa kao što sam ranije spomenula pa sam se iznenadila i zapitala.
Ranije sam bila spomenula kako su obično te moje serije vezane uz neki moj životni period. Bila sam nekoliko godina u odnosu sa jednim lijepim trans bićem pa sam imala prilike upoznati svijet u kojem oni žive, prilično obilježeni svojom drugačijosti. Svijet naglašavanja razlika, svijet straha i agresije, svijet neprihvaćenosti najčešće. Rastužuje me ta zatvorenost, rastužuje me što tako često biramo strah i što tako često fokus sa sebe stavljamo na ono, onoga ili onu izvan nas. Ponekad se stidim što živimo u društvu u kojem sam imala potrebu prikazati trans osobe na običan, svakodnevan način kako bih onima koji nisu upoznati s drugačijošću pokazala da smo svi jednaki, da smo ljudi. Radujem se svijetu u kojemu neće biti potrebno isticati razlike kako bi se uputilo na jednost.
LGBTI.ba: Kako si pronalazila modele za fotografije i koliko je trajao tvoj rad na njima?
NINA ĐURĐEVIĆ: Cijela serija nastala je suradnjom sa udrugom Zagreb Pride kojima se ideja jako svidjela i koji su preuzeli produkcijski dio priče. Takva vrsta podrške iznimno je važna za uopće realizaciju projekta jer osigurava legitimitet i poštivanje integriteta. Pride mi je našao hrabre dobovoljce_ke, a sam rad na seriji zapravo još uvijek traje jer je ideja da fotografiram nove osobe kako izložba putuje. Nadam se da će se i u Sarajevu naći pokoji_a dobovoljac_ka. 🙂
LGBTI.ba: Tvoja izložba je predstavljena na Zagreb Pride Weeku ljeta 2016. Jesi li zadovoljna odjekom i da li slabi uzbuđenje prilikom ponavljanja izložbe?
NINA ĐURĐEVIĆ: Zadovoljna sam, dapače! U okvirima tematike i same audijencije, dosta je ljudi prošetalo galerijom, a nedavno smo počeli sa objavljivanjem projekta i na nekim portalima koji nisu LGBTIQ orijentacije što je svakako u skladu sa samom intencijom serije u kontekstu povećanja vidljivosti.
Svaka je izložba drugačija, svako je mjesto drugačije, uzbuđenja ne nedostaje! Jako sam zahvalna što imam priliku raditi ono što volim, pogotovo ako izađe iz mojih zatvorenih izražajnih okvira i ostvari neku korisnost u socijalnom smislu. A također sam zahvalna na suradnji sa Zagreb Prideom, bez čijeg angažmana, podrške i ideja za proširivanjem projekta ova serija ili ne bi postojala ili bi bila zatvorenijeg tipa.
LGBTI.ba: Ovo je prostor za tebe da kažeš sve što smatraš za bitno, a što nije pokriveno prethodnim pitanjima.
Ljubav je uvijek najbolji izbor.
