Razgovarala: Lamija Begagić
Foto: Ana Opalić
O ljubavi, batinama i revoluciji naziv je nove knjige hrvatske spisateljice Nore Verde (Antonele Marušić) koja je svjetlo dana ugledala koncem 2016. godine. Prva je to njena zbirka priča u kojoj je autorica okupila devet što kraćih, što dužih priča. Objavila ju je u zagrebačkoj izdavačkoj kući Sandorf, istoj onoj u kojoj je prije tri godine izašao i njen prvi roman Do isteka zaliha.
LGBTI.ba razgovarao je s Norom o svakoj od tri velike riječi iz naslova njene knjige, ali i svemu što stane između!
LGBTI.ba: Nedavno si s kolegicama Vedranom Bibić i Ivanom Rogar učestvovala na interesantnoj tribini koju je moderirao Boris Postnikov. Zvala se O rodu i radu u književnosti. Odnos roda i rada, borba za prava radnica kao jedna od temeljnih borbi feminizma, priča o dvostrukoj opresiji, uvlače se i u književnost, polako, ali britko, jasno i odrešito. Ova se tema provlači i kroz tvoju zadnju zbirku. Već u priči koja knjigu otvara (Samo daj!) pripovjedaš nam iz perspektive mlade djevojke koja se, ostavši bez posla, sprema za akciju prikupljanja plastičnih boca; protagonistkinja druge priče, Praznici, penzionisana je pomoćna kuharica koja radi kao kućna pomoćnica jednoj porodici iz takozvane više srednje klase. Tu je i junakinja priče Poligon za nevozače koja ogolijeva vlastite životne potrebe nakon što je ostala bez posla. Možemo, dakle, slobodno reći da su klasne teme bitan dio zbirke. Koliko su važne priče, glasovi tih žena, koliko su danas važnije nego prije dvadesetak godina?
NORA VERDE: Teško mi je procijeniti kada su klasne teme bile važnije. Mislim da su jednako bitne kao i prije dvadeset godina, s razlikom što su danas klasne razlike u ovom dijelu Europe još veće. Klasne nas pozicije, čini se, određuju mnogo više nego rod, jezik i nacionalna pripadnost, pa čak i seksualnost. Barem je tako u mojem životnom okruženju. Bilo mi je važno pisati iz pozicija žena koje pripadaju nižim klasama i čije su egzistencije obilježene radom i ekonomijom. Njihove su kože, u pravilu, tanje i fragilnije, a njihova unutarnja, psihološka stanja bremenita svime što su primile odrastanjem i bivanjem u svijetu u kojem vlada tiranija jačih i kompetetivnijih. Moja potreba da pišem o ženama s različitih margina uvjetovana je i mojim osobnim novinarskim i aktivističkim angažmanom. U novinarstvu nekada ne mogu izraziti sve ono što bih željela, književnost mi daje više prostora da imaginiram takva iskustva.
LGBTI.ba: U jednom si intervju, u odgovoru na slično pitanje poput ovog našeg prethodnog izjavila kako “svi dijelimo loše uvjete rada i različite pritiske krupnog kapitala i interesnih skupina”. Uslovi u kojim književnice, urednice, novinarke i radnice u kulturi danas rade, pišu i stvaraju gori su nego ikad (oprostit ćeš nam ako učestalo vučemo ove paralele između sadašnjeg trenutka i nekog relativno neodređeno prošlog). Kako se loš odnos prema kulturi i ne tako davna previranja u kulturnom sektoru u Republici Hrvatskoj odražavaju na tvoj rad i rad portala Vox Feminae i udruge K-Zona čija si aktivna članica?
NORA VERDE: Odražava se na sve načine koje možemo zamisliti; na moje fizičko i psihičko zdravlje, motivaciju za rad, kućni budžet. Produkcija tekstova, pa tako i moj rad na portalu Vox Feminae praktički su stavljeni “na čekanje”, zahvaljujući tome što je bivši HDZ-ov ministar kulture Zlatko Hasanbegović ukinuo program financijskih potpora neprofitnim medijima, a ministrica Nina Obuljen koja ga je naslijedila također nastavila je sa sličnom kulturnom politikom u kojoj nema mjesta za slobodno misleće inicijative i medije poput našeg portala. Neprofitna scena je na izdisaju, radi se praktički volonterski, s iznimno malim sredstvima. Čini mi se da je većina novinara/ki i urednika/ca umorna i iscrpljena, ali ono što je najgore je dojam da se većina nas miri s postojećim stanjem, metode pritiska na sustav smo potrošili i teško je ići dalje. Smatram da ne smijemo odustati od zahtjeva da Ministarstvo kulture preuzme odgovornost za pogrom nezavisne kulturne i medijske scene, no u praksi nije jednostavno imaginirati buduće poteze i rješenja.
LGBTI.ba: Povodom (nazovimo ga sad već “slučajem”!) slučaja Hasanbegović, pisale su se peticije, izlazilo se na ulice. Godine ulične borbe traju i ne vidi se naznaka njihovog kraja. Raduje li te vidjeti sve više ljudi na protestima za, recimo, reformu školskih planova ili programa, pravo na izbor ili na noćnim osmomartovskim marševima? Ili te, pak, rastužuju? Jesi li umorna od ostavljanja kostiju na barikadama? Na barikadama, na cesti, u uličnim akcijama, u malim i velikim revolucijama su i tvoje junakinje. Je li revolucija nužna i našim književnostima, jednako kao našim društvima?
NORA VERDE: Umorna sam, naravno. Razmišljam i previše o našoj i svojoj budućnosti, iscrpljena sam potragom za rješenjima. Ne želim se vraćati sustavu iz kojeg sam 2011. godine otišla, profitnom, mainstream novinarstvu, ali razmatram različite opcije. Oblik mirnih protesta koje posljednjih godina viđamo i u kojima mahom sudjelujemo polagano je potrošio/pojeo sam sebe. Čini se da služi uglavnom tome da se kratkotrajno ispušemo, protegnemo noge i provjetrimo zastave i transparente. Postoje razni načini političkog i javnog angažmana, a trebat će u modu vratiti neke stare, ali i domisliti neke nove, jer vlastodršci i fašisti su se na naše “sletove” navikli.
No, ove moje riječi treba uzeti s rezervom, moguće je da sam ja taokinja vlastite anksioznosti koja me muči u posljednje vrijeme, pa bulaznim.
LGBTI.ba: Svi/e koji/e smo se bavili/e bilo kojim vidom društvenog aktivizma znamo za onaj ushit kad izađemo na ulicu (osjetila ga je, strahovima uprkos, i junakinja tvoje priče Boje), ali, nažalost, znamo i za aktivistički burn-out ili sagorijevanje. Proživljavaju ga i tvoje junakinje. Protagonistkinja priče Vrijeme je na našoj strani tako kaže: Cijeli jebeni život bavim se autanjem. Konstantno izlazim iz jebenog ormara, riga mi se od toga. Izađi ovome, izađi onome, onda jedan kuži, njemu je to sve 5, ali drugome je frka s nekim detaljem, samo malim detaljem, ali taj detalj mu sjebava koncepciju i sve ide u pizdu materinu. I onda opet ponovo. Do kad? Možda ljubavi, možda uopće nisi ti problem, možda se meni to usrano autanje smučilo. Hoću živjet, bavit se drugim stvarima… Ako posmatramo i autovanje kao aktivistički čin, što ono sasvim sigurno jeste, može li se sagoriti od njega? Jesmo li i naše priče gej-lezbejske tematike zasitili autovanjem i specifičnim problemima zajednice, ne dozvoljavajući im da one, barem ponekad, budu “samo” ljubavne priče ili priče o odnosima? U kojem se spektru kreću tvoje ljubavne priče, jer ljubav je ipak prva od tri navedene “riječi-gromade” u naslovu tvoje posljednje knjige?
NORA VERDE: Istina, ljubav je u naslovu navedena prva, no proces se odvija obrnutim redoslijedom. Ne mogu naše proze biti samo ljubavne priče ili priče o odnosima, uvijek je tu društvo i realitet koji razvaljuje i najčvršća vrata, svaki pokušaj da se zaključamo i pobjegnemo od žamora i kaosa koji je oko nas, rezultira još glasnijim odjekom stvarnosti u i između redaka. Govorim naravno u svoje ime, i u ime pisaca koje cijenim. Revolucija u najširem semantičkom smislu je prvi i najvažniji sloj moje knjige, ona predstavlja potrebu mojih protagonistica da promijene stanje stvari u sebi i oko sebe. One čine male i simboličke, naizgled očajničke poteze kojima se utječu da bi preživjele, no u njima se na različite načine nalazi sjeme revolucije. Batine su bol, konfuzija i nasilje koje trpe na tom putu, a ljubav je zamišljeni cilj i ideal, nju živimo u predasima borbe, u time outu i vremenu koje nam je preostalo.
LGBTI.ba: U dvije tvoje priče (Posjet i Praznici) junakinje su žene “treće životne dobi”. Jedna od njih penzionisana je kuharica koja radi za jednu zagrebačku obitelj, te se useljava u njihov stan dok su oni na odmoru, osvajajući, tek u kasnim pedesetim, neke svoje prostore slobode. Druga je prosvjetna radnica koja se bori sa dijagnozom psihičkog oboljenja. Misliš li da teror mladosti ne vlada samo medijima već i književnošću? Jesu li starije žene glasovi sa svojevrsne dvostruke margine?
NORA VERDE: Jesu, makar nije tako jednostavno kako se čini, problem je nešto kompleksniji. Mediji generalno vole sintagmu “mlada spisateljica”, pa u tu skupinu često trpaju autorice, ali i autore srednje generacije. One se ne bune, sretne što dobivaju bar kakav takav prostor u medijima. Te naše pustopašne mladosti dugo traju i u nekom trenu od njih bivamo iscrpljene, pitajući se kada će im doći kraj. Toliko ponekad dugo traju da nakon njih naglo i bez upozorenja uklizavamo u srednje i pozne godine. Ponekad mislim da je ta smicalica s “mladim autoricama” također neka suptilna metoda patrijarhalnog i maskulinog svijeta umjetnosti i književnosti, koji se na sve načine trudi da što dulje drži “zamrznutima” u toj “perspektivnoj” mladosti, kako bi usporio naše zrenje i branje zasluženih plodova našeg rada u vidu materijalnog vrednovanja, nagrada i nominacija za vžne nagrade. Čuvari, gazde, kontrolori našeg književnog polja vjerojatno misle da će ako nas “počaste” produljenom mladošću, sebi ishoditi dulji boravak na važnim pozicijama, njihov će status i privilegije ostati nedirnute i sve će biti kako oni misle da treba biti. Mlade pjesnikinje i književnice neka se zadovolje “privilegijama” mladosti; uživaju u pokojoj pohvali, intervjuu, nominaciji i nagradicama koje za svrhu imaju da pokažu koliko su oni dobrohotni i plemeniti. Bezbroj je primjera u kojima su autorice tek u poznim godinama i izvan našeg književnog tržišta doživjele pravu valorizaciju, na pamet mi najprije pada Daša Drndić.
LGBTI.ba: Kad govorimo o teroru, ne možemo se ne dotaći i terora forme u književnosti, a to je svakako sveti roman. Tvoj je stvaralački put pomalo (vrlo uvjetno rečeno) neobičan, ako pravila uopće postoje. Kretala si se od romana ka kratkoj priči. Kakvo je tvoje iskustvo, koje su sličnosti, koje razlike? Neću te pitati o odnosu rod – forma, jer si o tome dosta pisala i govorila, istražujući omjer autorica i autora kada su u pitanju književne nagrade, ali možeš se slobodno autocitirati i pozvati na neke svoje ranije medijske napise.
NORA VERDE: Da, ja sam, uvjetno rečeno malo preskakala uvriježen redoslijed: poezija, kratka priča, roman. Poeziju sam s najvećim žarom i potrebom pisala u svojim formativnim spisateljskim godinama: od 14. do 25. godine. U trideset i nekoj odlučila sam se za autobiografsku, ispovjednu prozu u knjizi Posudi mi smajl, a nakon toga osjećala sam se spremnom izaći na megdan romanu. Premda vlada opći stav kako je roman najzahtjevnija književna forma, ja sam se, uvjetno rečeno, više “oznojila” s formom kratke priče. Za mene je svaka kratka priča mali roman, treba ju ispričati tečno, ekonomično i nabijeno značenjima, a zbirka kratkih priča mora imati vlastitu logiku, priče moraju biti povezane u smisaonu, simboličku cjelinu, to nije jednostavno izvesti. Najlakše je potrpati kratke priče u jednu knjigu, nekim nasumičnim ili na brzinu stvorenim redom, no to onda nije knjiga priča, već nakupina teksta nagurana među korice i tiskana pod zajedničkim naslovom.
LGBTI.ba: Uspjela si već mnogo predstavljati knjigu i govoriti o njoj, iako nema još niti pola godine koliko je vani. Gdje si sve bila, u kojim aranžmanima i imaš li planova za dalje?
NORA VERDE: Pa nije da se sam se baš naputovala, ali dobila sam više prilika da u raznim prigodama promoviram knjigu, na tribinama, u intervjuima. Knjigu sam do sada službeno promovirala u Zagrebu i Zadru, obje promocije sam organizirala sama, uz malu pomoć izdavača i prijatelja. Knjiga je dobro primljena među publikom koju zanimaju teme o kojima pišem, to nije masovna publika, ali je zahvalna i posvećena. Planiram je promovirati u različitim prigodama i u narednih godinu dana, gdje god me budu pozivali. Voljela bih da doživi i koje izdanje izvan granica Hrvatske, no to će ovisiti o mojem angažmanu, sreći i dobrim okolnostima. Ovo ljeto idem dva mjeseca u Austriju, pozvana sam da u sklopu umjetničke rezidencije Q21 u bečkom Museums Quartieru radim na novom rukopisu.
