RAZGOVARAO: Mišo Kapetanović
Na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, u programskom dijelu „Dan ljudskih prava“ prikazan je film Avant-drag! – Radical Performers Reimagine Athens (2024) [bhs. Avant-drag! Radikalni izvođači ponovo zamišljaju Atinu], grčkog reditelja Fila Ieropoulosa. Kroz uvide u živote, svakodnevne trenutke i nastupe deset umjetnika, film pruža pogled na atinsku i grčku drag scenu i pokazuje kako drag umjetnost, kao ni sam kvir [queer] nisu tako jednostavni kako se čine.
Prije nego su drag i kvir vidjeli kao uvoz sa Zapada, naši, kao i drugi evropski intelektualci su u antičkoj Grčkoj zamišljali kolijevku homoseksualnosti. I pored svih suvenira kojima su izloženi domaći turisti i đačke ekskurzije s tom Grčkom, ova moderna nažalost nema puno veze s tom, a naše veze sa savremenom Grčkom, kao i naše razumijevanje grčke stvarnosti, su slabe.
Slično Rusiji, moderna Grčka uglavnom živi u mašti (srpskih) nacionalista, pa su grčki uticaji poput pretholivudskih filmova Yorgosa Lanthimosa filmova ili vijesti da na grčkim otocima narod ultradesničare baca u more jednostavno zbunjujući. Današnja Grčka je mala, ali relativno razvijena zemlja na jugu Balkana i istočnom Mediteranu. Gradovi Atina i Solun dišu svojim plućima, na jedan novi način koji je za nas sa Zapadnog Balkana divno isti, ali opet drugačiji.
Film Avant-Drag! inspirisan je grčkim pokretom „čudnog talasa” u kinematografiji [Greek “Weird Wave”] i usvaja avangardni, hibridni filmski jezik. Film je iniciran brutalnim ubistvima dva člana drag i aktivističke zajednice, Zaka Kostopulosa (Zackie Oh) [Zak Kostopoulos (Zackie Oh)] (2018.) i Ane Ivankove [Anna Ivankova] (2023.), ali nije samo još jedan ‘prajd’ dokumentarac. Umjesto toga, on suprotstavlja magični realizam, politički komentar i skandalozne nastupe. S redateljem Filom Jeropulosom je razgovarao Mišo Kapetanović.
Kako ste se uključili u ovaj film? Šta je inspirisalo ideju iza njega?
Više od 10 godina radim s queer performerima u Atini. Fivos Dusos, moj kreativni partner za pisanje koji činimo umjetnički duo FYTA, i ja počeli smo sarađivati 2012. Naša uključenost u ovu zajednicu duboko je ukorijenjena u društveni i politički kontekst Atine.
2008. bila je prekretnica u Atini, obilježena studentskim i radničkim nemirima kao odgovor na ubistvo Aleksisa Grigoropulosa, tinejdžera-učenika, od strane policije, ali i sve težim uslovima života i ekonomskom recesijom. Nakon ovih događaja, pojavili su se brojni queer prostori i inicijative. Ovaj period je bio ključan u oblikovanju okruženja u kojem smo radili.
U početku, queer scena u Atini je bila više fokusirana na teoriju i politiku nego na umjetnost. Kada smo počeli naš rad oko 2011. i 2012., nije postojala značajna queer umjetnička scena ili drag scena. Počeli smo raditi u tom kontekstu, s mojim saradnikom uključenim u razne queer grupe. Estetika je bila vrlo „uradi sam” i politički nabijena.
Queer umjetnička scena do 2018. godine bila je veoma andergraund i do tada nije bilo savremenog draga. Tek oko 2018. godine scena je počela imati značajan utjecaj. Svjedočio sam ovoj evoluciji od samog početka, iako bih trebao napomenuti da sam u tom periodu dijelio vrijeme između Atine i Berlina. Postoji zanimljiva kreativna migracija između Grčke i Berlina, koja je utjecala na razvoj scene.
Znači, bili ste duboko ukorijenjeni u ovoj zajednici od početka?
Apsolutno. Bilo mi je ključno biti dio ove zajednice. Ne smatram se dokumentarnim rediteljem – više sam vizuelni umjetnik. Ne bih pravio dokumentarac o bilo kojoj zajednici. Na primjer, u mom kraju je od rata došao priliv sirijskih imigranata, i iako su izgradili zanimljivu prisutnost, ne bih im pristupio da pravim dokumentarac.
Zanima me i spreman sam dokumentovati samo zajednice čiji sam dio. Lično poznajem sve ljude u filmu, iako u različitoj mjeri zbog značajnog raspona godina među učesnicima. Neki su dugogodišnji prijatelji, dok sam druge upoznao nedavno.
Važno je napomenuti da ne samo ja, već i moj radni partner i praktično svi uključeni u stvaranje dokumentarca su ili članovi ove zajednice ili snažno povezani s njom. Film je uveliko napravila sama zajednica. Čak i kad nam je trebala tehnička ekspertiza izvana, radili smo s bliskim saveznicima zajednice.
Mislim da ovaj film pruža odličan presjek Atine i njene queer zajednice. Postoje mnoge opipljive razlike koje primjećujem. Jedan upečatljiv aspekt je da, iako je film dio sekcije o ljudskim pravima, ne prikazuje jadnu, marginalizovanu zajednicu koja se bori za opstanak. Umjesto toga, vidimo prilično vidljivu, politički artikulisanu grupu ljudi.
Pa oni jesu marginalizovani na mnogo načina, ali razumijem šta mislite. Prije nego što smo počeli snimati, vodili smo razgovore i s ekipom i s glumcima o pravcu filma. Spomenuo sam da postoji mnogo grčke i međunarodne queer kinematografije koja često prikazuje queer život kao beznadan, nemoguć za život i bez vizije budućnosti.
Stvarnost je da je biti queer osoba u Grčkoj teško, nije lako. Ali istovremeno, htjeli smo reći: „Hej, hajde da zamislimo da smo ovdje i da zapravo radimo ono što želimo, jer mi to i radimo.” Htjeli smo biti pozitivni o našem postojanju, naravno, ne ignorišući izazove.
Generalno, čini mi se da na zapadnom Balkanu nismo toliko upoznati sa savremenom Grčkom. Čini se da nešto novo izlazi iz Grčke, ne samo u avangardnoj umjetnosti već i u komercijalnim sferama. Na primjer, fantastični grčki paviljon na Venecijanskom bijenalu ove godine radikalno je kritikovao prakse rada, ali čak i album Marine Sati [Marina Satti], grčke predstavnice na Evroviziji za 2024. godinu, uključuje pjesmu „Ah Thalassa” [Ah drago more] odaje pomen desetinama hiljada ljudi koji su stradali pokušavajući preći Mediteran dok se suočava s ljepotom mora. U nedostatku boljeg izraza, da li biste rekli da se trenutno u Grčkoj dešava nešto drugačije?
Da, ovo je zanimljivo vrijeme za Grčku. Postojao je vrlo dug period kada stvari nisu bile posebno zanimljive. Jedna stvar koju ljudi često zaboravljaju je da se Grčka oslobodila diktature tek 1974., tako da je zapravo prilično mlada demokratija. Čudno je o tome razmišljati jer se Grčka često poziva na antičko naslijeđe.
Grčka je, kao i Balkan generalno, mjesto stalnih promjena zbog svog položaja i istorije kretanja stanovništva. Na primjer, početkom 19. vijeka, Solun je bio jedan od najnaseljenijih jevrejskih gradova na svijetu, što više nije slučaj zbog Holokausta.
Mislim da je mnogo toga što se dešava u savremenoj Grčkoj povezano s njenim položajem, ali i njenom posebnom pozicijom kao nekom vrstom eksperimentalnog terena za evropsku, posebno neoliberalnu politiku. Grčka je postala dio Evrope na vrlo simboličan način, bez osjećaja kulturne povezanosti, i borila se sa svojim mjestom u dihotomiji Istok-Zapad.
Finansijska kriza, praćena događajima poput referenduma koji je zatim povučen, stvorila je tektonske pomake u grčkom društvu. Istovremeno, povećala se međunarodna pažnja na Grčku, poput odluke Documente da dođe u Atinu iz Kasela. Uprkos problematičnim aspektima ove odluke, to je natjeralo Grke da shvate da mogu biti dio kulturne mape Evrope.
Zvuči kao da su stvari dosta protivrječne.
Apsolutno. Finansijski, Grčka je u teškoj situaciji. Skoro je nemoguće živjeti ovdje s grčkom platom, uz visoke kirije i niske primanja. Postoji zanimljiva kontradikcija između toga kako Grčka želi da se predstavi i stvarnosti na terenu.
Mislim da je ova kontradikcija vidljiva u raznim kulturnim proizvodima, od Avant-Draga do Marine Sati i (Jorgosa) Lantimosa. Postoji zajednička nit koja kaže: „Dosta ove lijepe slike Grčke. Hajde da pričamo o stvarnosti naše zajednice.” Ovo povezuje mnogo toga što trenutno izlazi iz Grčke, od mejnstrima do andergraunda. To je težnja da se ide dalje od razgledničke slike i uhvati u koštac sa složenim stvarnostima savremenog grčkog života.
Zanimljivo je kako se ove teme odražavaju u pričama izvođača u Vašem filmu. Mnogi od njih preispituju tradicionalne utjecaje, bilo grčke, albanske, ili ruralno-urbanih. Film se takođe suočava s turističkim narativima i reprodukcijama onoga što bi Grčka „trebala biti” i kako bi ta stvarnost trebala koegzistirati s tim očekivanjima.
Apsolutno, i ovo se u potpunosti odnosi na ono što ste ranije spomenuli o debalkanizaciji Grčke. Da bi Grčka bila viđena kao zapadna, a ne balkanska zemlja, postala je skoro neka vrsta orijentalističke fantazije – važna tačka za evropski identitet. Evropa želi povući jasnu granicu između Grčke i Turske, i ovo je vrlo politička vizija.
Da bi se ovo postiglo, postojao je pritisak da se Grke podsjeti na njihovo antičko naslijeđe, istovremeno ih udaljavajući od novijih balkanskih uticaja. Poruka je bila: „Nemate ništa s turbo-folkom, ne lomite tanjire, zaboravite sve to.”
Odrastao sam 80-ih i 90-ih kada je postojala neka vrsta propagande – ne u totalitarnom smislu, ali ipak snažan pritisak – za ovu prisilnu vesternizaciju. Ovo pitanje nikad nije stvarno riješeno jer ne možete vještački učiniti ljude „zapadnjacima”. Uvijek će postojati nešto što se ne uklapa baš sasvim.
Upravo, to nije nešto što možete nametnuti spolja.
Baš tako. Ovaj pokušaj preoblikovanja grčkog identiteta stvorio je napetost između nametnutog zapadnog ideala i živog iskustva grčke kulture, koja uključuje mnoge balkanske elemente. Ova napetost je dio onoga što istražujemo u filmu, kroz priče i nastupe naših umjetnika. Oni se kreću kroz ova složena kulturna očekivanja i identitete, često ih preispitujući.
Slika Grčke kao zapadne zemlje sistematski umanjuje ulogu crkve ovdje. U stvarnosti, ne postoji jasna odvojenost države i crkve. Iako pokušavaju predstaviti progresivnu sliku – na primjer, dozvoljavajući istopolne brakove 2023. – ni društvo ni institucije zaista ne odražavaju te promjene.
Još uvijek postoje dijelovi Grčke gdje ženama nije dozvoljeno da idu, što je suludo i ne postoji nigdje drugdje u Evropi. Planina Atos (Sveta Gora), na poluostrvu Halkidiki, kojom upravlja crkva, je čitav dio Grčke gdje ženama nije dozvoljeno da idu, što je suludo i ne postoji nigdje drugdje u Evropi. Grci vole misliti da su iznad religije, ali uopšte nije tako. Tokom Uskrsa, na primjer, ako ne idete u crkvu, nema šta da se radi. Ako organizujete alternativnu zabavu za Uskrs, sigurno će biti posjećena jednostavno zato što nikom drugom ne bi palo na pamet da radi bilo šta drugo.
Neko bi mogao pitati: „Koji je problem s Uskrsom?” Ali to ide dalje od toga. Kada se dese finansijski ili seksualni skandali koji uključuju crkvu, odgovorni nikada ne snose pravne posljedice. To je izuzetno korumpiran sistem koji se uopšte ne rješava.
Ovaj nedostatak odgovornosti djelimično proizlazi iz jake moći crkve, slično Italiji ili drugim balkanskim zemljama. Ali to je i zbog grčke fasade kao zapadne zemlje, zbog koje izgleda kao da je sve u redu kad nije. Na primjer, u školama, na vjeronauci se čak i ne spominju druge religije. Djeca odrastaju misleći da postoji samo jedna religija, što je zaista šokantno.
Spomenuli ste 2018. kao prekretnicu za grčki drag. Kod nas imamo scene u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani, s tim da beogradska scena eksplodirala nakon 2018. i postala masovna zahvaljujući popularizaciji RuPaul's Drag Race-a. Zašto je ova godina bila važna za Grčku? Da li je i grčko iskustvo bilo slično?
Atina ima zanimljiv primjer mjesta zvanog Koukles, koje radi od 90-ih, izvodeći tradicionalni drag. Prilično je jedinstveno, vode ga trans žene i to više kao sredstvo preživljavanja. Koukles radi kao kabare i nema nikakve veze s RuPaul's Drag Race-om ili velikim produkcijama.
Što se tiče savremene drag scene, RuPaul's Drag Race je imao ogroman utjecaj. Međutim, ubistvo Zaka Kostopulosa (Zackie Oh) desilo se otprilike u isto vrijeme, stvarajući gorko-slatki momentum. Odjednom je bilo toliko vidljivosti, ali na tako strašan način.
RuPaul's Drag Race je vjerovatno pola utjecaja, i kao inspiracija i kao kritika. Mnogi mladi izvođači su u početku bili inspirisani njime, ali su se zatim otuđili zbog njegovih velikih produkcijskih vrijednosti. Počeli su dublje kopati, otkrivajući druge utjecaje i odlučujući da stvore svoj vlastiti „uradi sam“ drag.
Druga polovina utjecaja, vjerujem, bilo je Zakovo ubistvo. Postalo je katalizator za drag scenu, s osjećajem „nećete nas ubiti, sad ćemo baš izaći van, u javnost“. Tragično, Zak je postao prva vidljiva drag osoba ove nove scene.
Stvar s Atinom je da se, iz više razloga, drag nije zaista odvojio od performans umjetnosti, barem ne u velikoj mjeri. Možda imate nekog izuzetno slavnog ko nastupa u mejnstrim prostoru, ali se i dalje druži sa Kangelom (Tromokratisch), i idu da gledaju predstavu gdje Kangela izvodi vrlo ekstremnu performans umjetnost iste sedmice. Ovdje zaista ne postoji mogućnost da živite potpuno okruženi komercijalnim dragom. Uvijek ste samo dva klika udaljeni od vrlo andergraund zbivanja.
Ovo nekako štiti drag od toga da postane potpuno komercijalna stvar. Naravno, ljudi snimljeni u našem filmu nisu samo nasumični ljudi sa scene. Svjesno sam odabrao neke od radikalnijih umjetnika i umjetnica, iako oni nisu jedini. Definitivno postoje neki koji su više zabavljački i komercijalni. Čak i tako, rekao bih da procenat drag queens u Atini koji bi kategorički rekli da drag nije politički čin ne bi bio veći od 10%.
Lala Kolopi, jedna od izvođačica predstavljenih pred kraj filma, takođe nastupa na Athens Pride-u gdje ima mnogo korporativnog sponzorstva. Mnogi drugi bi kritikovali učešće na prajdu. Ali ipak, čak i ona i njeni prijatelji, pa čak i prijatelji njihovih prijatelja, i dalje bi mislili da drag ima svoj politički značaj na svoj način. Tako da čak i u mejnstrimu, ovdje postoji vrlo jaka ideja da je drag politička praksa.
Film nježno dotiče urbano-ruralne podjele i poigrava se s ruralnim uticajima. Dvoje izvođača u filmu, Parakatyanova i SerGay Parakatyanov, žive u gradu Volosu (85.000 stanovnika), ali takođe nastupaju u Atini.
Jedao od njih živi za stalno u Volosu, a drugo dijeli vrijeme između Atine i Volosa. Stvorili su mnogo materijala tamo, ali su ga u početku predstavljali u Atini zbog nedostatka lokalnih prilika. Njihova popularnost u Atini im je onda omogućila da donesu nazad drag kulturu u Volos. Vrlo su svjesni ove dinamike u svom radu, često se poigravajući dihotomijom mali grad/veliki grad u svojim nastupima. Iskoristili su svoju popularnost u Atini da pokrenu nešto značajno u Volosu bez kompromitovanja svojih principa.
Na kraju, htio sam Vas pitati o politici brige i nade u vašem filmu. Kako ste pristupili ovim temama?
Zbog budžetskih ograničenja, vrijeme koje su drag queens mogle provesti zajedno bilo je dosta malo. To je utjecalo na to kako smo mogli prikazati brigu i zajednicu u filmu, ali je ostalo važna tema uprkos ovim praktičnim izazovima. Politika brige se testira u životima drag queensa kroz različite zajednice i platforme. Zbog praktičnih ograničenja, nismo mogli detaljno prikazati zajedničku stranu, pa smo se fokusirali na jednu glavnu scenu – okupljanje na kraju.
Atinska drag scena se razlikuje od RuPaul's Drag Race-a po tome što drag queens zaista ne žele biti zlobne jedna prema drugoj. One se svađaju, ali više je to o pronalaženju načina za suživot nego o unaprijed određenom neprijateljstvu. Sigurno se ljudi ovdje mnogo svađaju na queer sceni kao i svugdje drugdje, ali barem ne postoji estetika napravljena od podjela i razlika u obliku zajedljivosti.
Kada je Zak Kostopulos (Zackie Oh) ubijen 2018. godine, uslijedile su dvije intenzivne godine brige o zajednici. Ali kako je društvo počelo zaboravljati Zackija, a s COVID-om 2020. godine, nastupilo je osjećanje sumornosti. Politika brige je počela da se raspada, s ljudima koji su se međusobno “cancellovali“. Film je snimljen odmah nakon ovog turbulentnog perioda. Vidite drag queens kako pričaju o tome kako razumiju brigu, ali takođe spominju tendenciju otkazivanja ljudi. Postojao je intenzivan period bavljenja brigom i povređivanjem. Suđenje za Zackijevo ubistvo završeno je prije mjesec dana. Dvojica ljudi koji su proglašeni krivim, su dobili blaže kazne nego što se očekivalo za ubistvo. To je donijelo neko zatvaranje, ali i ljutnju u zajednici.
Od 2018. do sada, grčka drag i queer scena je zaista testirana u smislu politike brige, bavljenja povredama i ljubavi. Film je snimljen tokom ovog burnog vremena.