Razgovarala: Maša Galić
Izvor i foto: tacno.net
Nedavno ste se vratili iz BiH. Koliko se stanje popravilo u zadnjih desetak godina u pogledu zaštite ljudskih prava?
Trudim se da dođem u BiH najmanje jednom godišnje da posjetim rodbinu i prijatelje, i definitivno svjedočim stabilnijem porastu LGBT vidljivosti i zajednice. U mojim susretima sa starim i novim prijateljima srećem se sa sa više otvorenosti i prihvatanja moje seksualnosti i odnosa sa mojom djevojkom s kojom sam proteklih šest godina. Generalno govoreći nisam sasvim sigurna da je stanje ljudskih prava u proteklih deset godina ukupno poboljšano. BiH je i dalje zemlja u kojoj su manjinske grupe značajno diskriminirane a uskraćena su im jednaka prava i zaštita. Apsurdno je da u današnjoj BiH Romima i jevrejskom narodu, kao i onima iz drugih manjinskih grupa, nije dozvoljeno da se kandiduju na političke funkcije. Romi su općenito jedna od najmarginaliziranijih grupa u zemlji. Novinare zastrašuju i napadaju. Raseljene osobe se pri povratku u svoje prijeratne domove suočavaju sa diskriminacijom, pa čak i nasiljem. Na kraju, na osnovu Pink izvještaja Sarajevskog otvorenog centra, objavljenog 2015. godine, u 2014. godini došlo je do porasta nasilja nad LGBT osobama u odnosu na prethodnu godinu, a LGBTQ nastavlja i dalje biti jedna od najviše ignorisanih i “politički irelevantnih” grupa. Nema puno interesovanja vodećih političkih lidera za javnu podršku i zaštitu ljudskih prava LGBTQ populacije. Dakle, malo je obeshrabrujuće da ostaje još toliko posla u zaštiti osnovnih ljudskih prava i njihove sigurnosti.
Kako biste prokomentarisali rad organizacija za zaštitu ljudskih prava u BiH? Mnogi ističu da je Sarajevski otvoreni centar primjer kako se malim koracima postižu ogromni rezultati?
Sa oduševljenjem konstatujem da je civilno društvo u BiH sve aktivnije, a LGBTQ organizacije za ljudska prava u zamahu. U nedavnoj prošlosti svjedočili smo pojavi novih LGBTQ organizacija u gradovima širom BiH, onih u Mostaru, Tuzli i Banjoj Luci. Vrlo je ohrabrujuće da ovaj tip aktivizma počinje napredovati izvan Sarajeva i da se sve više ljudi hrabro uključuje u njega djelujući aktivno u u njihovim zajednicama. Sarajevski otvoreni centar (SOC) je dokazao da je ključni lider u odbrani ljudskih prava i da ima presudnu ulogu u širenju LGBTQ pokreta po cijeloj BiH. Sa velike distance pratim njihove aktivnosti i oslanjam se na njihovu dokumentaciju i izvještaje da budem informisana o statusu LGBTQ zajednice i ljudskih prava u svim dijelovima BiH. Impresionirana sam poslovima koje je Centar obavio na izgradnji zajednice i podizanju društvene svijesti o LGBTQ temama, pruženoj pomoći manjim LGBTQ organizacijama širom BiH, implementacijom ‘treninga osjetljivosti’ za lokalne policijske uprave, kao i zagovaranjem donošenja ključnih zakona i sistemskih provedbi postojećih zakona protiv diskriminacije. Vrijedni članovi Centra rade na brojnim frontovima i nastoje da sve uklope u sveobuhvatnu strategiju unapređenja ljudskih prava i osiguraju socijalnu inkluziju LGBT osoba i žena. Svakako, mislim da ovakve aktivnosti SOC-a mogu poslužiti drugim organizacijama kao odličan primjer rada.
Nedavno je Vrhovni sud SAD-a donio povijesnu presudu kojem je legaliziran gej brak. Kakve to implikacije može imati na ostatak svijeta?
Legalizacija homoseksualnih brakova u SAD-u bila je veliki iskorak u tekućoj borbi za jednakost. Na nacionalnom nivou ova odluka ima jasne implikacije za gay i lezbijske parove u svih 50 država koji su sada kvalifikovani za više od 1.138 bračnih beneficija, prava i zaštite koje su im prethodno bile odbijene, uskraćene. Dakle, to je bio važan i uzbudljiv dobitak za sve nas u Sjedinjenim Američkim Državama, premda mislim da postoje i neke vrlo kritične implikacije odluke Vrhovnog suda o bračnoj jednakosti.
Svaki put kada se neka zemlja odluči za jednakost i ljudska prava čini korak u pravom smjeru. Ta država se nalazi na pravoj strani istorije i postaje još jedan primjer koji služi ostatku svijeta. To je posebno važno u vezi sa Sjedinjenim Državama zbog njenog nesumnjivog globalnog utjecaja. Ova odluka sada omogućava SAD-u da se aktivnije zauzmu za ravnopravnost i u drugim dijelovima svijeta i budu stvarna podrška LGBTQ pokretima, lišena većeg licemjerstva. Da budem jasna, SAD i dalje imaju mnogo posla na domaćem frontu da osiguraju jednakost prava, ali je njen kredibilitet ovom odlukom značajno porastao u ovom pogledu. Dakle, mislim da kada američka ambasada slijedeći put bude osvijetljena duginim bojama za Međunarodni dan borbe protiv homofobije, imat će mnogo veći legitimitet poslije ove odluke.
Također, svaka ovakva pobjeda je pobjeda za sve nas, bez obzira u kojoj zemlji živimo. Kada su Irci glasali za gej brakove tokom povijesnog referenduma, slavila sam i osjetila ponos, iako nisam bila neposredni akter te pobjede. Nakon što je bračna presuda objelodanjena u Sjedinjenim Američkim Državama, vidjela sam na javnim medijima iz cijelog svijeta postove slične sadržine LGBTQ aktivista koji su slavili zajedno sa svima nama u SAD-u. Vidjela sam i da su mnogi moji heteroseksualni prijatelji u BiH promijenili svoje profilne fotke postavljajući zastavu duginih boja u proslavi noviteta u bračnim pravilima u SAD-u. Mišljenja sam da ove pobjede daju nadu i podstiču sve ljude, bilo homoseksualce ili ne, širom svijeta, da podrže jednakost prava i zaštitu.
Kako je biti drugačiji u BiH, a kako u SAD-u? Koje Vam je najteže iskustvo koje ste imali?
Biti “drugačiji” nikada nije bez izazova, bez obzira na to gdje živite. U SAD-u to zavisi od toga da li živite u mjestu kao što je New York City ili u ‘Biblijskom pojasu’ Sjedinjenih Američkih Država. Ja živim u relativnoj sigurnosti New Yorka i imam velike koristi od napretka koji je do sada postignut u Americi, no i dalje postoje mnogi izazovi koji očekuju odgovore na nerazmjerno nasilje i diskriminaciju sa kojom se sučeljavaju LGBTQ osobe. Pretpostavljam da je i u BiH slično tj. na neki način lakše živjeti u većim gradovima nego u manjim i ruralnim područjima. U gradovima je više vjerovatnoće da ćete naći podršku i prihvatanje zajednice, kao i načine da se uključite i aktivirate u pokretu za prihvaćanje i jednakost. Ona je ogromna prednost i može biti spas za ljude koji su izolovani i koji se boje da budu ono što jesu.
Jedno od najtežih iskustava koje sam imala u BiH bilo je u ljeto 2008. kada sam u Sarajevu provela tri puna mjeseca na ferijama. Uključila sam se u volonterske aktivnosti Udruženja Q, u vrijeme njihove pripreme za domaćina Queer Sarajevo Festivala, prvog javnog LGBTQ događaj u BiH, čini mi se. Sa približavanjem dana događanja, stalno je rasla i vrlo neodgovorna i opasna medijska pokrivenost koja je stvarala napetost, i u suštini, osnaživala prijetnje Udruženju Q. Sjećam se da smo bili hakirani i bilo je i prijetnji smrću. Predsjednici Udruženja Q su čak prijetili odrubljivanjem glave kako se moglo vidjeti na snimku koji je bio postavljen na YouTubeu. Do danas imam sačuvano nekoliko e-mailova u mom starom inboxu za podsjećanje šta su sve sposobni uraditi ljudi ispunjeni takvom mržnjom.
Bilo je užasno. Ne samo da sam bila iskreno zabrinuta za sigurnost mojih prijateljica u Udruženju Q, bila sam i duboko razočarana u ljude inače. Pokazivanje takve i tolike mržnje prema grupi aktivista koji nisu radili ništa drugo nego se borili za ostvarenje svojih osnovnih ljudskih prava i organizirali kulturni događaj bilo je apsolutno odvratno. Ali bez obzira na moje duboko razočaranje, bila sam oduševljena hrabrošću i odlučnošću mojih prijateljica u Udruženju Q koje su nastavile sa pripremama festivala uprkos prijetnjama i nedostatku šire društvene podrške. Bilo je to sjajno iskustvo koje me je učvrstilo u mom opredjeljenju da se aktivno i osobno profesionalno uključim u borbu za LGBTQ prava i ljudska prava u cjelini. Neočekivano, to me iskustvo podstaklo da se više upoznam i sa poteškoćama ostalih živih bića u cjelini i motivisalo da se počnem aktivno baviti zaštitom i ostvarenjem dobrobiti za životinje koje sa ljudima dijele svoje živote. Tako, ovo teško sarajevsko iskustvo umjesto da me trajno zastraši, učinilo je suprotno, osnažilo je moju motiviranost i učinilo me humanijom osobom.
Jedna ste od rijetkih osoba koje su se autovale. Kako su to primili Vaša porodica i prijatelji?
Ja sam srećna jer me moja familija prihvatila i jako podržava LGBT zajednice u BiH i općenito. “Coming out” je rijetko lak proces zbog straha od odbacivanja i napuštanja s čim se mnoštvo LGBTQ ljudi nosi sa svojim porodicama, prijateljima, kolegama na poslu, itd. Iako sam uvijek znala da me moja familija bezuvjetno voli, bila sam uplašena da bih ih mogla osramotiti i otuđiti od sebe otkrivajući svoj identitet. Bio je to težak put, ali na kraju sam izuzetno sretna što imam njihovu ljubav, podršku i prihvatanje.
Jednako sam sretna sa svojim prijateljima i u BiH i u SAD-u. Nikada nisam bila previše zabrinuta “coming outom” prijateljima u SAD-u, jer nisam nikad osjetila da sam okružena sa ljudima koji bi diskriminisali i/ili mrzili druge na osnovu njihove seksualne orijentacije. Ali, nisam bila baš tako sigurna što mogu očekivati od mojih prijatelja u BiH koje sam viđala rijetko i nisam imala svijest o njihovim stavovima i kakve su uticaje od svoje okoline baštinili. Nažalost, dogodilo mi se jedno bolno iskustvo i trajni prekid s jednim od mojih najbližih prijatelja iz detinjstva u Sarajevu nakon naše žestoke rasprave o homoseksualnosti. Meni on i dalje nedostaje, ali sam shvatila da je to moglo biti i mnogo gore.
Mislite li da je potrebno da se više ljudi u BiH autuje, kako bi se vidjelo da su gejevi ustvari naši najbliži prijatelji i susjedi?
Mislim da je važan „coming out“ jer ima pozitivan utjecaj na društvo. U Sjedinjenim Državama je postalo sasvim jasno da su se stavovi ljudi počeli mijenjti prema LGBTQ osobama kada su shvatili da među ljudima koji im se sviđaju – npr. članovi njihovih porodica, prijatelji, susjedi, nastavnici, saradnici – ima i LGBTQ osoba. Samim tim su postali prijhvatljiviji prema LGBTQ osobama pa čak i vatreni saveznici u borbi za jednakost. Mislim da je važno da ljudi “come out” i mislim da će sa vremenom to imati sličan efekat na širu javnost u BiH kao što je imalo u SAD-u. Ali, ne želim ni na koji način da osramotim one koji još nisu “come out” u BiH ili bilo gdje drugdje, i shvatam da su strah od odbacivanja, diskriminacije i nasilja ogromne prepreke koje nije lako prevazići. Dakle, svako treba to da uradi na osnovu svog osjećaja sigurnosti, ali na kraju, to je najefikasniji način mijenjanja stavova ljudi o LGBTQ osobama.
Čine li policija i sudstvo dovoljno da kazne napadače na gej osobe?
Ne, ja mislim da ne. U 2014. godini, SOC je izvijestio da je svaka treća LGBT osoba u BiH bila žrtva nasilja, a samo svaka sedma osoba prijavi napad. Ovaj podatak pokazuje da je nasilje nad LGBT zajednicom gotovo opšta pojava, prilično nevidljiva u smislu negodovanja ili osude javnosti, definitivno nedovoljno istražena i procesuirana od strane vlasti. A inače sam mišljenja da, općenito, ljudi u BiH imaju vrlo nisko povjerenje u kompetentnost policije i pravosuđa. A ovakva osjećanja su vjerojatno još jače izražena u LGBT zajednici s obzirom na široko rasprostranjenu homofobiju i povijesnu nespremnost onih na vlasti, na bilo kojem njenom nivou, da rješavaju probleme nasilja i diskriminacije LGBT osoba. Na drugoj pak, pozitivnoj strani, SOC je (u)radio kritički, uporno razbijajući institucionalnu homofobiju. Obavili su stručno usavršavanje lokalnih policijskih vlasti u BiH, sa nadom da će uskoro uraditi sličan posao i sa pravosuđem, ako već nisu, da bi im pomogli u pravilnom razumijevanju suštine seksualne orijentacije i rodnog identiteta ljudi kako bi bili sposobniji prepoznati zločine iz mržnje usmjerene na LGBT zajednicu.
Koja je Vaša poruka onima koji još imaju predrasude prema gej osobama?
Nisam baš sigurna koja je prava poruka onim ljudima koji reaguju na tako nešto što je bazirano na ignoranciji i/ili iracionalnom strahu. Već smo vidjeli u BiH i regiji kako se neznanje, stereotipija i mržnja koriste za opravdavanje represije i nasilja, i nezamislivo je da to ostane najbolja opcija za mnoge ljude. Ono što je zapanjujuće u BiH u ovom trenutku, s obzirom na široko rasprostranjenu homofobiju i odbacivanje LGBT osoba, jeste da je svaki građanin u poziciji da učini, izbjegavanjem da se uključi u nedolična ponašanja, nečiji život boljim ili da hrabro (u)stane u odbranu onih koji se sučeljavaju sa nedaćama. Kakva je privilegija imati sposobnost da kreiraš pravednije uvjete za ljudske živote čineći tako malo. Sjećam se da je jednom prigodom Hillary Clinton, tada još u funkciji američkog državnog sekretara, navela citat legendarne prvakinje ljudskih prava Eleanore Roosevelt: “Gdje će, nakon svega, univerzalna ljudska prava (za)početi? U malim mjestima, u blizini domaćeg ognjišta, tako malim da se ne mogu vidjeti na bilo kakvoj mapi svijeta. A ipak, ona su cijeli svijet za individualnu personu; susjedstvo u kojem živi; školu ili fakultet koji pohađa; tvornicu, farmu ili ured gdje radi.” Dakle, moja poruka je usmjerena prema ljudima koji, premda i dalje vjeruju u one stereotipe o LGBT zajednici, mogu, naposljetku, ipak doći do spoznaje da je svaki život nešto izuzetno vrijedno i da svaka osoba zaslužuje da njezina osnovna ljudska prava budu zaštićena. Poruka ljudima dobre volje….
Intervju je nastao u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom, u sklopu MATRA programa Ambasade Kraljevine Nizozemske.
Pročitajte i razgovor sa Senkinim ocem, Mirzom Filipovićem, kojeg smo prošle godine objavili u sklopu serije tekstova povodom 16. oktobra, Međunarodnog Coming Out dana.
