Razgovarala i uredila: Nera Mešinović
Preveo: Matej Vrebac
U okviru 57. Internacionalnog teatarskog festivala MESS izvedena je predstava MDLSX, u produkciji teatarske trupe MOTUS. U pitanju je psihodelična i usamljena himna slobodi postajanja, stapanju rodova, bivanju nečega što nadilazi granice tijela, boju kože, reproduktivne organe, nečega što ne podrazumijeva nametnutu ili stečenu nacionalnost i pripadnost nekoj Domovini. Predstava je putovanje Silvije Calderoni koja nakon deset godina provednih sa trupom MOTUS, na sceni u ovoj predstavi eksperimentira i kao DJ/VJ. Predstava tematizira postojanje interspolne osobe, i u njoj se stapaju autobiografski fragmenti i evociranje književnih djela, a MDLSX se, miješajući fikciju i stvarnost, klati od rodnih problema do rodnog poništavanja. Silvia Calderoni je na MESS-u nagrađena Grand Prixem za najbolje glumačko ostvarenje. S njom je o predstavi za LGBTI.ba razgovarala Nera Mešinović.
LGBTI.ba: Jedna od najvažnijih dihotomija o kojoj se raspravlja u umjetnosti jeste dihotomija činjenice – fikcija. Tvoj performans je vrlo složen, približava se i fikciji i činjeničnom. Predstava prikazuje autobiografske videe, govori o činjenicama o nepotrebnosti korektivnih medicinskih zahvata na interspolnim osobama, a s druge strane sve to radi u fiktivnom kazališnom prostoru. Možeš li nam reći više o tome?
CALDERONI: MDLSX je događaj koji se ne može definirati u odnosu na jedan teatarski žanr: ima nešto što ga povezuje sa dokumentarnim, fikcijom, narativom, filozofijom, biografijom i plesom. To je neobjašnjiv rad kao što je neobjašnjivo i tijelo koje ga tvori. Pokušaj da se pronađe definicija ne može pomoći, nego samo pojednostaviti i denaturalizirati poliedarsku prirodu kompleksnog rada.
LGBTI.ba: Vrlo često u intervjuima spominješ važnost širenja terminološkog okvira vezanog uz rodni identitet. Misliš li da vaš pristup inspirira ljude da govore o tome, ili ih šokira? Misliš li da bi uvođenje novih riječi bilo korisno da se adresira publika?
CALDERONI: Ne vidim svrhu u pronalasku neke riječi koja me definira u mojoj kompleksnosti. Zbog toga je tu već moje ime, Silvia. Kada pričam o važnosti novih riječi, to uvijek govorim u odnosu na činjenicu da ako dođemo u situaciju koja zahtijeva hitnost i bitnost definiranja, termini koje imamo na raspolaganju ili su nedovoljni ili toliko specifični da nam stvaraju otpor na jeziku.
LGBTI.ba: Koliki je izazov koristiti autobiografske elemente na tako eksponiranom mjestu kakvo je pozorišna scena?
CALDERONI: Biografije svih nas su upisane na našim tijelima i u našim emocijama. MDLSX ne postavlja moju biografiju, već je vraća sa servisa, da tako kažem. To je biografija svake moje grimase, svih mojih šapata i svih mojih reakcija na tekstove koje smo stavili u igru.
LGBTI.ba: Kako si se spremala za ovu predstavu, kako je tekao proces, i koliko si vezana za ovaj projekat? Šta on za tebe znači?
CALDERONI: MDLSX se rađa iz moje potrebe da se suočim sa jednom teatralnošću u kojoj bi dolazilo do miješanja neizgovorenog o meni, i onoga što čujem u definiranju. Išle_i smo do te mjere, i radile_i tako da često nismo čistile_i scenu, ili tako da nismo priznavale_i previše od onoga što se dešavalo dan poslije probe. Ja ne znam šta znači ovo djelo za mene. Možda zato što ovo nije moja potraga za smislom i značenjem. Trebala bih se zapitati “Šta ja značim?” A ja jesam.
LGBTI.ba: Da li postoji razlika između nastupa u New Yorku i nastupa u Sarajevu? Da li primjećuješ neke razlike u odnosu sa publikom?
CALDERONI: U svim gradovima u kojima smo nastupali sa MDLSX tijekom posljednje dvije godine, uvijek su nas dočekali topli_e slušatelji_ce spremni_e za slušanje. Nema razlike između gradova, postoji razlika između osoba. Što se tiče nagrade Festivala MESS, jako sam sretna i uzbuđena. Izvrsno je kada je vaš rad primijećen, u ljudskom, ali i u profesionalnom obliku. Vjerujem da se pozorište direktno bazira na odnos s publikom, i to ukazuje na činjenicu da ako nema publike, nema ni pozorišta.
LGBTI.ba: Koliko je za tebe bitno raditi u kolektivu MOTUS? Ko je inicirao ideju o MDLSX-u?
CALDERONI: MDLSX je sigurno grupni rad, zbog toga što pozorište to dopušta i omogućuje. Enrico Casagrande i Daniela Nicolò su prepisali i ispisali moj život filozofskim tekstovima, narativnim tekstovima, muzikom i romanima sa ogromnom mudrošću.
LGBTI.ba: Da li misliš da je ovakav angažman potreban u teatru? Da li je takav angažman njegova svrha ili njegova subverzija?
CALDERONI: Smatram da je za pozorište važno da se bavi temama koje se tiču samog pozorišta. U onome što se postavlja na scenu treba birati nešto što je važno. Na taj način, kada prihvatimo tu važnost, u teatru se vjerovatno pojavljuje i neka forma koja će konotirati politički.
LGBTI.ba: Da li si se susretala sa seksizmom i transfobijom nakon igranja nekih od predstava na kojima ste radili?
CALDERONI: Nisam nikada imala direktno iskustvo seksizma u okruženju ili s ljudima s kojima radim, ali ne želim reći da se u pozorišnom svijetu ne dešavaju takve slične stvari.
LGBTI.ba: Možeš li nam objasniti vaš stil glumačke igre?
CALDERONI: Nemam neki određeni stil igre. Miješam mnoge načine i tehnike koje sam naučila tokom karijere. Ali iznad svega, kada igram, onda prvo trebam povjerovati u to.
LGBTI.ba: Šta je posljednje što uradiš prije izlaska na scenu?
CALDERONI: Ništa posebno ne radim prije nego što izađem na scenu. Stvar koju radim je više-manje ljudska, i možda je uradi i gledatelj_ica prije nego što sjedne u salu. Popišam se.
