Izvor: Školegijum
Još iz osnovne škole nosim sjećanje na nastavnika demokratije kako na času komentariše tada veoma aktuelnu temu, Paradu ponosa u Beogradu, ističući svoj homofobni stav u javnoj obrazovnoj ustanovi kako je homoseksualnost za njega bolest i kako bi on sve homoseksualce liječio. Ne zna se kako, no način i metoda nisu bitni budući da se radilo o izlivu mržnje. U njegovom glasu osjećalo se gađenje. Veoma dobro je znao, kao i većina homofoba u javnim ustanovama, da ne postoji način za “liječenje” homoseksualnosti, jer se ne radi o bolesti.
Sada, kada bolje razmislim, možda je sve to bila posljedica njegove autohomofobije koja se ispoljavala na veoma nehuman način. Sa svojih 14 godina bih možda i priznao sebi da sam gej da ovakve stvari nisu trovale moj um i indoktrinisale me protiv samoga sebe.
Prvobitno sam bio u stanju neznanja, jer nisam imao nikakve informacije o bilo kakvoj drugačijoj seksualnosti sem heteroseksualne, a kad sam shvatio da postoji i druga opcija, nastala je faza poricanja i skrivanja jer baš takve stvari, kao incident s nastavnikom demokratije, nisu mi dozvoljavale da prihvatim sebe. Osnovnu školu sam završio sa malom sviješću o svojoj seksualnosti, za razliku od većine mojih heteroseksualnih vršnjaka koje takve izjave nisu pogađale. Iako tada nisam još bio prihvatio sebe, gadili su mi se stavovi poput navedenog jer sam u njima prepoznavao mržnju i oduvijek sam bio mišljenja da ako nešto nekoga ne ugrožava, onda nema mjesta mržnji.
Srednja škola je došla i stvari su se donekle popravile. Zapravo, ja sam se popravio i na tome mogu da zahvalim samo sebi, internetu i nevladinim organizacijama koje su mi pružile edukaciju o LGBTI temama. U svemu ovome, od sveg znanja koje sam stekao, jednu jedinu riječ zahvalnosti nemam za srednjoškolske obrazovne ustanove budući da se tokom dosadašnje tri godine mog školovanja homoseksualnost nije spomenula nijednom (ako izuzmemo povremene izlive mržnje) a slušajući priče ostalih LGBTI vršnjaka došao sam do zaključka da je svugdje manje-više ista situacija. Da nisam sam preuzeo inicijativu, vjerovatno bih još uvijek bio u ormaru i slušao homofobne izjave bez reagovanja ili sa blagim negodovanjem.
Stvari koje je škola trebala sve nas da nauči ja sam učio preko interneta, na radionicama i seminarima kako u svom gradu tako i u drugim gradovima BiH. Seksualno obrazovanje koje bi uključilo sve seksualne orijentacije i konačno skinulo tabu sa seksualnosti, naročito “alternativnih” seksualnih orijentacija, je izostalo. Umjesto da smo učeni kako da prihvatimo sebe, volimo i gajimo toleranciju, učeni smo mržnji i ignorisanju. Uloga škole je trebala biti da nas prosvijetli a ne da učini da mrzimo sebe i odbijamo bitan dio svoje ličnosti. Problem je gori nego što se čini, ne radi se samo o potpunom ignorisanju LGBTI populacije u obrazovanju, već i o ćutanju na govor mržnje, a i nasilja također ne nedostaje. Mali milion puta sam svjedočio homofobnim izjavama učenika na času i profesori kad bi čuli takvo nešto samo bi nastavili dalje sa radom ili bi naredili šutnju da bi mogli nastaviti pričati o gradivu dok neko sa svojih 17 godina misli da “pedere treba ubiti”.
Na početku srednje škole dobijao sam tipične uvrede i pogrdne nazive kao, naprimjer, “peder” iako tada još uvijek nisam bio autovan. Moja ženstvenost je bila prenaglašena po njihovim standardima te sam zbog toga etiketiran. To je još jedna stvar koju sam, na žalost, morao riješiti sam. Potpuno je izostala pomoć pedagoga, razrednika i ostalog kadra u školi. Nisam im se obraćao za pomoć jer su se već takve uvrede pred njima upućivale meni i njihova reakcija je izostala. Morao sam uzvraćati nasiljem da bih bio ostavljen na miru, što se na kraju i desilo.
Nakon svega toga, oslobodio sam se malo, edukovao i tako je počelo moje aktivističko djelovanje. Sa sobom je donijelo empatiju za stanje drugih jer sam nakon ličnog oslobođenja konačno bio u stanju da zamislim kako je drugim LGBTI srednjoškolcima, kako homofobni ispadi mržnje utiču na njih, kako se oni osjećaju kada im kolega iz razreda kaže da su “peder” ili “lezbača”, a profesor samo nastavi dalje sa gradivom i ignoriše ih.
Ipak, pored svega toga, vjerujem da ne treba odustati i da se dobri ljudi nađu svugdje. Ja sam ih našao a možda će i ostali. Možda nekog usamljenog tinejdžera koji je skoro odustao dijeli samo korak do osobe koja će ga konačno prihvatiti onakvog kakav jeste. Do tada, borićemo se svi mi koji imamo volje i slobode za takvu vrstu borbe, za naše LGBTI sugrađane i sugrađanke, kolege i koleginice, braću i sestre, učenike i učenice, studente i studentkinje i za sve one kojima je idući dan samo još jedan vrtlog beznađa. Niste sami.
Homo Faber
