Nemogućnost sklapanja brakova ili životnih zajednica samo je jedan od primjera na koje se grubo narušavaju prava LGBTIQ zajednice u BiH. Iako im je ovo pravo zagarantovano Ustavom i nadustavnim aktima kakva je Evropska konvencija o ljudskim pravima, članovi zajednice i dalje su uskraćeni za njega. Ovo pitanje za sobom povlači i niz drugih, poput nasljeđivanja, raspolaganja imovinom nakon prestanka zajednice, izdržavanja partnera, ostvarivanje prava iz oblasti socijalne i zdravstvene zaštite, penzija i poreskih olakšica, ali i obilaska partnera u slučaju teške bolesti.
Piše: Nataša Tomić, foto: Pixabay.com
Tako su po burmu i bolji život u SAD otišli Jasenko Suljetović i njegov partner Aleksandar. Nakon pet godina veze, odlučili su da svoj odnos krunišu brakom ali u Portlandu, jer bosanskohercegovački zakoni ne priznaju istopolne brakove ili životne zajednice.
„Imali smo predivan prijem. Svadba nam je završila u lokalnom baru i častili smo goste_šće turama. Sada vozimo bicikla, šetamo, držimo se za ruke… Dolaze nam prijatelji na večeru. Jednostavno – život“, priča nam Jasenko.
Nakon preseljenja u Banjaluku, verbalni napadi su bili učestaliji s obzirom da je Jasenko aktivista i borac za prava LGBTIQ zajednice, što konzervativnoj sredini u kojoj je tada živio nije odgovaralo. Sve je to uticalo i na njegovu vezu sa Aleksandrom – skrivanje je postalo sastavni dio njihovih života.
„Nismo šetali, nismo išli na kafe, nismo išli na Šehitluke, nismo išli do marketa jer bi se uvijek našao bar jedan pripadnik ‘Lešinara’ koji bi ako ništa, bar dobacio ‘pederi’. U rijetkim prilikama kada smo se odlučili na čin izlaska, to je uvijek bilo tokom dana i uvijek na lokaciji gdje ima ljudi. Svaki naš zajednički momenat u Banjaluci je bio ispunjen tim analiziranjima“, prisjeća se on.
A sve to zbog činjenice da je za ruku vodio osobu istog pola kao što je i on i što su odlučili da budu to što jesu i da se ne skrivaju. Njima je njihova veza bila legitimna bez obzira na to što je zakoni u BiH nisu priznavali.
„Aleksandar i ja smo tako i funkcionisali. Dok smo živjeli u Tuzli bili smo okruženi porodicom i prijateljima koji su nas poštovali i uvažavali i nismo imali nikakvih problema kao autovani gej par, živjeli smo prilično idiličan život. Meni je bilo jako bitno da ljudi koji me okružuju znaju istinu o meni, što je najnormalnija stvar za heteroseksualne parove – da tvoji prijatelji i porodica znaju s kim dijeliš ili namjeravaš da dijeliš sve, i ja sam u tome istrajao“, priča Jasenko.
Izlazak iz sive zone i konačno priznavanje
Prvi koraci ka prihvatanju istopolnih brakova u BiH su došli iz Federacije BiH koja je još 2018. godine donijela odluku o formiranju radne grupe. Obaveza te radne grupe bila je da ispita postojeću zakonsku regulativu i da dâ prijedloge za njihove izmjene, a sve sa ciljem donošenja zakonskog rješenja o istopolnim partnerstvima. Međutim, sve je ostalo na tome, a iz Federalnog Ministarstva rada i socijalne politike nismo dobili odgovor na pitanja o trenutnim aktivnostima ove grupe.
U BiH trenutno nijedan od tri porodična zakona ne prepoznaje istopolna životna partnerstva, kao ni istopolna partnerstva njenih državljana sklopljena u drugim državama ili istopolne parove koji su stranci a koji dođu da žive u BiH. To je prema riječima Darka Pandurevića iz Sarajevskog otvorenog centra, samo pokazatelj koliko je situacija na ovom polju loša.
„To u praksi znači da niz životnih pitanja od značaja ostaju neregulisana te predviđena prava i obaveze uskraćene. Najčešći primjeri koji se u tom kontekstu spominju su pitanja poput nasljeđivanja, raspolaganja imovinom nakon prestanka zajednice, izdržavanja partnera, niz prava iz oblasti socijalne i zdravstvene zaštite, penzija, poreskih olakšica pa do same činjenice da u slučaju teške bolesti partnera, drugom partneru nije dozvoljeno da dolazi u posjetu ili donosi bitne odluke. Na kraju trebamo spomenuti i pitanja mogućnosti zasnivanja porodice kroz usvojenje te mogućnost zasnivanja hraniteljstva koja su omogućena u zemljama Zapadne Evrope. Ipak, dosadašnja iskustva govore da je ovo oblast koju države koje kreću sa regulisanjem istospolnih partnerstava u početku zaobilaze i izostavljaju jer je mnogo teže postići konsenzus u odnosu na sva druga pitanja“, govori Pandurević.
Pandurević ističe da praksa Evropskog suda za ljudska prava ali i sudova EU definiše obavezu regulisanja istopolnih partnerstava, ali i prepoznavanje ovih zajednica sklopljenih u drugim državama.
„Ipak, ovo pitanje ne treba ni posmatrati kao puku obavezu koja nam posredno dolazi od nekih međunarodnih ili regionalnih institucija. Činjenica je da su u BiH živjele, žive i živjeće LGBTI osobe koje žive u istospolnim partnerstvima, građani su ove države i njenih entiteta. Inicijativa za rješavanjem ovog pitanja u FBiH je upravo pokrenuta jer su se institucije FBiH susrele sa zahtjevima domaćih državljana za priznavanjem istospolnih partnerstava koja su sklopili u nekoj drugoj državi. Dakle, ovo pitanje je naša realnost iz čega proizilazi i obaveza vlasti da se u skorijoj budućnosti ozbiljno bavi ovim pitanjem“, tvrdi naš sagovornik.
Zakon o zabrani diskriminacije u BiH zabranjuje različito postupanje na osnovu seksualne orijentacije, rodnog identiteta i polnih karakteristika dok je pravo na brak i zasnivanje porodice prepoznato kao jedno od zagarantovanih ljudskih prava građana BiH na osnovu Ustava. Ipak, kao i mnoge stvari, i ovo, bar kada je riječ o LGBTIQ zajednici, ne važi.
„Činjenica je da kada govorimo o istospolnim životnim zajednicama, u BiH postoji sistematska diskriminacija LGBTI osoba na ovom polju. Odnosno, diskriminacija je ukorjenjena u postojeći sistem i propise. S druge strane, činjenica da smo dio evropskog prostora, da Evropska konvencija o ljudskim pravima u BiH ima nadustavnu snagu, daju ogromnu pravnu argumentaciju za konačnim regulisanjem ovog pitanja. Praksa Evropskog suda za ljudska prava jasno govori u smjeru obaveze za sve države članice da iako nisu dužne da istospolnim parovima omoguće brak, dužne su da omoguće drugi oblik sklapanja životne zajednice koji im omogućavaju prava koja imaju i bračni partneri“, kazuje Pandurević.
On ističe i da bi ozakonjenje istopolnih zajednica za LGBTIQ zajednicu značilo konačni izlazak iz sive zone u pravnom smislu.
„Potrebno je reći da istospolni partneri u BiH žive zajedno i niko ne čeka zakon koji bi ga priznao da bi zasnovao istospolnu životnu zajednicu sa svojim istospolnim partnerom ili partnericom. Ono što je problem je neizvjesnost u kojem je ogroman dio vašeg života pravno nezaštićen i neprepoznat. To su stvari o kojima sam ranije govorio – zajednička imovina, nasljedstvo, šta u slučaju prekida zajednice, obaveza izdržavanja itd“, priča Pandurević za eTrafiku.
Kada govorimo o ovoj problematici veoma je bitno da razlikujemo pojmove istopolni brak i istopolna zajednica, a Pandurević ističe da je izglednije da istopolne zajednice zažive kod nas.
„S jedne strane, imamo klasičnu instituciju braka koja je u mnogim zemljama Evrope otvorena i za istospolne parove te tu dolazimo do pojma istospolni brakovi. S druge strane, imamo regulisanje životne zajednice kroz priznavanje posebnog oblika životnog partnerstva koji predstavlja drugi oblik životne zajednice, odvojen od braka, ali sa jednakim pravima i statusom kao i bračne zajednice u najvećem broju oblasti. Ovakvi oblici zajednica se u praksi uglavnom nazivaju civilna partnerstva, registrovana partnerstva, istospolne životne zajednice itd“, kazuje Pandurević.
On još dodaje, da eliminacija nejednakog tretmana i omogućavanje uživanja istih prava kao i ostalim građanima i građankama u državi ne bi vršio negativan uticaj na društvo i da se nikome u tom procesu neće zadirati u njihova postojeća prava.
Da li je realno da očekujemo uvođenje Zakona o istopolnim zajednicama u BiH?
Građani BiH prvo treba da promjene način razmišljanja, stavove i ideologiju, pa tek onda da rade na donošenju zakona o istopolnim brakovima, smatra Jasenko Suljetović.
„U BiH mora doći do potpune promjene svijesti, diskursa i ideologije da bi se bilo kakva pozitivna promjena desila, i to se ne odnosi samo na gej brakove. Svi_e građani_ke BiH su svakodnevno manipulisani i varani od strane vladajuće elite koja sebi puni džepove i svoju djecu šalje u ‘pokvarene zapadne zemlje’ u kojima je gej brak legalan, dok građanima i građankama zamazuju oči nacionalnom ugroženošću od strane ove ili one skupine, ili u ovom slučaju gej brakova“, kazuje naš sagovornik.
Da će ozakonjenje LGBTIQ brakova ili zajednica u BiH pričekati slažu se i u Advokatskoj kancelariji Prnjavorac. Oni ističu da u BiH ni vitalni zakoni ne mogu da usvoje godinama, a da zakone koji se odnose na prava marginalizovanih grupa, među kojima je svakako i LGBTIQ zajednica, ne treba ni spominjati.
„Bilo bi riječi o Zakonu o izmjeni i dopuni određenih zakona u BiH, vjerovatno nekolicine njih, međutim to će se vjerovatno desiti u nekom periodu dužem od pet godina, budući da je trenutno jako puno zakona na čekanju koji su izuzetno hitni. A pored toga, mi smo još nažalost daleko od EU integracija i poglavlja 23“, ističu iz advokatske kancelarije.
Oni dalje govore da bi proces uvođenja ovog Zakona bio dodatno zakomplikovan zbog protivljenja građana.
„Zakon bi morao proći kroz identičnu proceduru kao svi drugi Zakoni koji se donose u BiH, uz dodatno protivljenje građana, organizacija i udruženja, kao u svim državama EU u toku uvođenja sličnih zakonskih rješenja. Negdje su te promjene trajale decenijama“, ističu advokati Prnjavorac.
Nedim Ademović, advokat iz Advokatske kancelarije „Ademović, Nožica i partneri“, tvrdi da ovakav zakon ne bi bilo komplikovano da se uvede jer ne postoji razlika između npr. vanbračnih zajednica, koje su zakonski priznate, i istopolnih zajednica.
„Ne, to je sasvim jednostavno. Možemo se poslužiti iskustvima drugih država, počev od susjedne Hrvatske pa nadalje. Na kraju krajeva, pravno gledajući, nema velike razlike između tih zajednica i vanbračnih zajednica. Znači, nama treba jedan zakon o tome, nadalje, uspostaviti registar u opštinama, slično matičnim knjigama, i to je to“, kazuje Ademović.
Međutim, očigledno je da u bosanskohercegovačkom društvu još uvijek nije prepoznata potreba regulisanja ovog pitanja, što ne treba ni da čudi jer je zakonska regulativa koja se bavi ljudskim pravima loše uređena.
„U BiH nema trenutno ništa u zakonskoj regulativi što se toga tiče. Jedina stvar koja postoji je Evropska konvencija za ljudska prava, koja je dio Ustava BiH. Ona nameće trenutno standarde koji ukazuju da ozakonjenje životne zajednice osoba LGBT mora da se desi, jer bez registracije nemoguće je izbjeći diskriminaciju na osnovu spola i seksualne orijentacije. Znači, Ustav BiH ne treba mijenjati, on se može tumačiti na adekvatan način, ali zakone na svim nivoima je potrebno usvojiti, a nakon toga i podzakonske akte“, govori Nedim Ademović.
On dalje ističe i da u BiH nije pitanje da li se treba da se uvede ovaj zakon, već na koji način i kako zadovoljiti sve aktere ove priče i spriječiti protivljenje vjerskih zajednica, dijela društva i nevladinih organizacija i političkih partija.
„Procedura je jednostavna. Resorna ministarstva, putem svojih stručnih službi, uz saradnju sa ekspertima i NVO sektorom, razrade jedan prijedlog zakona i dostave ga zakonodavnim tijelima, koji ga usvoje. To bi tako bilo da je normalna, demokratska i pravna država. Nažalost, u BiH to je nemoguća misija jer imate otpor konzervativnih, desničarskih i nenaprednjačkih političkih stranaka, postoji otpor od crkava i vjerskih zajednica i postoji otpor jednog dijela društva. Samim tim, nerealno je očekivati usvajanje zakona bez pritiska ili međunarodne zajednice ili sudskih tijela. Problem je, međutim, u velikoj mjeri što većina svih gore navedenih ne razumije suštinu problema. Suština nije u tome da se napusti moralni kodeks našeg društva ili da se uvedu neželjene vrijednosti, već da se istospolne zajednice izjednače u uživanju nekih elementarnih prava, kao što je pravo na penziju, slobodu kretanja, socijalna davanja i slično, što 90 posto tih istih koji se bune protiv registracije i ne znaju šta se dešava. To je naša realnost. Neznanje nas vodi ka formalnim odlukama“, tvrdi Ademović za kraj našeg razgovora.
Tekst nastao u saradnji sa udruženjem Oštra Nula, uz podršku National Endowment for Democracy.
