Sjećam se bujnih grudi u koje je upadno gledao moj profesor u srednjoj školi, lagao mi je da sam rođena glumica i nagovorio me da igram glavnu ulogu epskog spektakla ‘Kleopatra’. Upisala sam se u sekciju samo zato što sam bila oslobođena dodatnih časova u školi, a ‘Kleopatra’ je bila predstava koju je odgledalo hiljade roditelja, jer su sve srednje škole učestvovale u natjecanju. U nekom zlom trenutku sam povjerovala da znam glumiti, učila sam tekstove i bila na sekciji koja je predstavljala ‘pravu’ glumačku pripremu za ‘pravu’ predstavu. Naravno, kad sam vidjela svoj kostim zlatne boje i toliko utegnut da bih mogla proći kao egipatska kurva, a ne kraljica, shvatila sam u čemu je stvar, ali bilo je kasno. Umjetne palme, naslikana pozadina, statisti i svi ostali su čekali mene, od krvi i mesa, da se pojavim u tom svijetu od papira. I pristala sam na igru – zamislila sam i sama da sam od papira i izašla, glumila, bila sam netko i nešto 45 minuta, dok nisam uzela gumenu zmiju – tada sam kriknula jače nego što je trebalo i umirala brže nego što je traženo. Legla sam na glavni stol, a sise su se lagano razdvajale sijajući u zlatnom kostimu. Nije me briga – mislila sam ležeći i čekajući da se zastori spuste – neka ispadnu sise, neka svi vide, neka se šokiraju nad maloljetnicom, a kostimografa i profesora prijave za nemoral. Zastori su brže-bolje pali, a ja? Ležala sam i gledala u lažne oblake, naslikane piramide, gipsane i kartonske vaze, stupove i plastične palme. Tada je sve bilo već gotovo, aplauz srednje kategorije iza zavjese i moj odlazak u garderobu su bili kraj večeri.
LGBT sekcija. Znate čitala sam svašta u zadnje vrijeme, dosta materijala sam dobila a papiri koje sam tako meko listala su bili povezani osnovnom plastičnom idejom i ponavljanjem fraza, mišljenja, kategorija i cijelog procesa ‘rasta’ LGBT zajednice kao samostalne, ali i sastavne jedinice društva. I sad dolazimo do te stavke koja bi trebala biti most između LGBT populacije i ‘normalnog’ društva. Beskrajne ustanove, organizacije, klubovi, akcije, prosvjedi, fondacije, vladine, nevladine, poluvladine, tajne i istinite mašinerije koje služe LGBT svijetu da premosti taj preduboki ponor između ‘nas’ i ‘njih’, čak i te knjižurine koje sam čitala uporno vrte ploču ubjeđujući gej čovjeka da je uredu biti gej. Stani malo? Šta se dešava? O čemu pričamo? O čemu to pišemo i šta to čitamo?
A onda sam povezala niz stvari u čvrstu cjelinu na jednoj izložbi, gdje sam bila u prekrasnom crnom kaputu, ispod kojeg sam imala jeftinu haljinu koju sam ukrala od babe, i sa nekim šalom koji liči na stolnjak, ali zalivena skupim parfemom i jako našminkana vrhunskom šminkom. Častili su me pićima, kokteli su bili krasani, smijala sam se sa gostima i bila željna pažnje koju sam igrom slučaja dobila i više nego što sam tražila.
Izložba fotografija i njen autor. Službeno smo se upoznali i nisam imala pojma o čemu se radi, naime upoznao nas je moj gej prijatelj. Izdvojila sam se kako bih sjela i popričala sa autorom o potencijalnom projektu za ‘koji treba imati muda’. Saslušala sam, opijena votkom, i ostala zapanjena površnim konceptom ideje: Na jednoj fotografiji sam predstavljena kao muškarac, a na drugoj kao žena. To je koncept već viđenog, urađenog i predstavljenog odavno širokim masama – reklama za Campari piće gdje zanosni muškarac polijeva po dekolteu ženu koja hrabro skida haljinu i periku i prikazuje se kao muškarac, a on skida svoje odjelo i šešir i postaje zapravo ona. Marlene Ditrih je trend oblačenja žena u muškarce uvela u svijet filma, oscarovka Natali se proslavila glumeći momka, a Coco Chanel je namjerno provocirala sa igrom spolova u kreacijama, sve dok se nije pojavio Andrej Pejić koji svako malo mijenja spol. Ideja me nije fascinirala predložila sam nešto malo drugačije i razgovor privela kraju. Onda je fotograf pomalo nervozno upitao – A gdje da nađem nekoga tko bi htio pristati na fotografiranje? Osvrnula sam se po cijelom klubu i vidjela masu ‘osviještenih, hrabrih, deklariranih gejeva i lezbejki i svih ostalih’ i stvarno se zapitala – Zar nisu upravo oni, na neki način, ‘zaduženi’ da podrže iskorake u društvu, pa i u obliku fotografije?
Banalno slikanje. Muško – ženska uloga. Površna ideja na koju u tom trenutku nitko nije pristao. Nije mi bilo jasno. A onda sam se sjetila svoje sekcije u srednjoj školi – nije se radilo o pravoj predstavi već o izvedbi, nije se tu radilo ni o pravom vježbanju uloga, u slobodnim danima, već o druženju uz kaficu i kolače.
Sve mi se učinilo blijedo u tom trenutku, sve te parade su izgubile boju, svi ti ljudi po riječima fotografa ‘nemaju muda’, a u isto vrijeme se glasno bore kada su zaštićeni iza ekrana, mikrofona, mobitela ili sa 10 000 policajaca. Ali izložiti tijelo? Lice? Ruke? Napraviti običnu fotografiju pa čak iz zabave? To više nije ‘prava stvar’, nije ‘istina’, a šta jeste jedina istina, nije ni vjerodostojno u svojoj srži ako ne ideš do kraja. To je samo jedna LGBT sekcija koliko god knjiga, postera, plakata, promocija napravila. Kaže fotograf ‘tražim nekoga tko ima muda’, i tu sam neizgovoreno rekla –Muda im ne trebaju da bi se fotografisali! Izašla sam…
Piše Hainsia Olindi
