Potraga za boljim i sigurnijim životom odvela je mnoge građane/ke Bosne i Hercegovine pod okrilje neba neke druge, razvijenije, zapadne države. Prema rezultatima istraživanja objavljenih u Studiji o emigracijama Bosna i Hercegovina, u posljednjih deset godina, BiH je napustilo više od 200.000 ljudi. S druge strane, od 2018. godine, Bosna i Hercegovina je postala dio puta kojim hiljade migranata, najčešće iz Pakistana, Afganistana, Bangladeša, Iraka i Sirije, nastoji doći do zemalja Evropske unije.
Piše: Aida K.
Pandemija izazvana koronavirusom privremeno je zaustavila trend rasta broja bh. građana/ki koji/e planiraju odlazak iz BiH, ali i broja onih koji dolaze u BiH, kao posljednju stanicu na putu ka EU. Međutim, stotine hiljada ljudi, života rođenih u različitim zemljama, individua sa unikatnim ožiljcima na svojoj prošlosti – bez obzira na razloge napuštanja zemlje porijekla – i dalje dijele isti san o slobodnom i dostojanstvenom životu, koji još uvijek hrani nadu da je njegovo ostvarenje uskoro biti moguće.
U sklopu kampanje “Između ovdje i tamo: migracije LGBTI mladih iz Bosne i Hercegovine na zapad”, koju u provodili Mediacentar i Sarajevski otvoreni centar, u proteklom periodu se govorilo o razlozima zbog kojih mnoge osobe žele napustiti zemlju porijekla i utočište potražiti pod okriljem neke druge države, ali i o svemu što osobe koje se odluče na ovaj korak moraju znati. Darko Pandurević, koordinator programa pri Sarajevskom otvorenom centru, gostujući u emisiji Novi dan na televiziji N1, rekao je da je cilj kampanje bio što potpunije informisanje, svih onih koji planiraju da odu, o mogućnostima odlaska i građenja života izvan granica BiH. “Živimo u slobodnom svijetu, slobodnom društvu, gdje svako ima pravo da traži svoju sudbinu, i da je traži izvan granica svoje države. Nikoga ne možete prisliliti niti da ostane, niti da ode. Ali, ako već odlučuju da odu, ono što je cilj medijske kampanje, je da to učine sa što više informacija”, kazao je tom prilikom Pandurević, te istakao da je pitanje o razlozima zbog kojih ljudi odlaze vrlo kompleksno. Pored ekonomskih problema, i problema zapošljavanja, problem je i nepostojanje sistema i institucija koje ga predstavljaju, zbog čega bh. građani/ke “dižu ruke” od države, čaki i osobe koje su zaposlene i ekonosmki dobro situirane.
Ovo se posebno odnosi na marginalizirane društvene skupine, kao što su LGBTIQ osobe, čiji je život u BiH i dalje izložen svakodnevnoj diskriminaciji, nasilju i opresiji. “Problemi sa kojima se susreću LGBTI osobe u BiH su isti kao i kod većine mladih koji odluče da napuste zemlju, ali je način na koji se oni manifestuju teži kada se radi o marginalizovainim skupinama”, rekao je Pandurević, te dodao da su prošle godine zabilježena dva slučaja u kojima su LGBTI osobe bile žrtve nasilja i kršenja svojih ljudskih prava u javnosti, a koje su, nakon što su svoj slučaj odlučile prijaviti policiji, bile odbačene i suočene sa neprofesionalnim ponašanje policijskih službenika. Oni su sad stanovnici, u jednom slučaju SAD-a, a u drugom Savezne Republike Njemačke. “Ovo je možda najslikovitiji primjer na koji način kao društvo i kao država nepotrebno odbacujemo ljude, a s druge strane smo svi spremni da govorimo o odlasku mladih i bjeloj kugi”, kazao je Pandurević.
BiH – (ne)sigurna država za LGBTIQ osobe
Bosna i Hercegovina je država u kojoj postoje zakonske odredbe i mehanizmi zaštite ljudskih prava svih njenih građana/ki, koji zabranjuju diskriminaciju po bilo kom osnovu, uključujući seksualnu orijentaciju i rodni identitet. Upravo zbog toga, veliki broj razvijenih evropskih zemalja su BiH označile kao sigurnu zemlju porijekla. Nažalost, postojanje zakona ne garantuje njegovo provođenje. Nepovjerenje u institucije koje provode zakon opravdano je prisutno kod velikog broja LGBTIQ osoba u BiH, i vrlo često je to razlog za donošenje konačne odluke o nastavku života izvan njenih granica.
U toku provođenja pomenute kampanje, ispričane su brojne priče LGBTIQ osoba koje je predrasudama oganičeno bh. društvo, i država koja ne može obezbijediti njihovu sigurnost i zaštitu osnovnih ljudskih prava, (pr)otjerala u neke druge zemlje svijeta. Među njima je i Dajana Dangubić, državna prvakinja u olimpijskom dizanju tegova, dobitnica brojnih medalja na evropskim i svjetskim takmičenjima, bivša oficirka u Oružanim snagama BiH, prva žena komandirka tenka M-84, skakačica sa Starog mosta u Mostaru i zaljubljenica u adrenalinske sportove. “Prethodnih mjesec dana prošla sam kroz pakao zločina iz mržnje samo zato što imam kratku kosu. Nije zločin i šljiva na oku problem, koliko je problem sistema koji treba da nas sve štiti, a gori je od nasilja. Zadojeni predrasudama i diskriminacijom do te mjere da sam se gore osjećala u razgovoru s njima, nego dok sam primala ovaj udarac. Državo, trula si i bolesna”, napisala je Dajana, prije nešto više od godinu dana, na svom facebook profilu, povodom napada na nju i njenu partnericu, sadašnju suprugu sa kojom živi u SAD-u. U video prilogu koji je za naš portal pripremio Ajdin Kamber, Dajana je kazala da nije imala jedan glavni razlog zbog kojeg je odlučila da napusti BiH, nego da je bilo više razloga i incidenata koji su se upotpunjavali jedni za drugim. Kao dijete iz mješanog braka, ali i osoba koja je vrlo rano shvatila da je gay, oduvijek se, kako je rekla, osjećala odbačeno od čitavog društva, zbog čega život u BiH nije bio nimalo ugodan. “Razlog odlaska iz BiH je kulminirao napadima na mene i moju partnerku”, rekla je Dajana.
Potragu za boljim životom Alex Gosto je završio u Norveškoj, gdje je otišao prije sedam godina upisavši master studij u Oslu. Iako je, kako je rekao, na njegovu odluku da ode iz BiH najviše utjecalo to što je trans, postojalo i mnogo drugih razloga. Ipak, činjenica da je trans bilo je u fokusu i otežavalo je druge stvari: zaposlenje i život generalno. “Cijeli život sam nailazio na uznemiravanje, maltretiranje, diskriminaciju, svakodnevno preispitivanje mog trans indentiteta. Onda sam počeo razmišljati kako moram odavde otići. I jedini izlaz mi je bio da upišem fakultet i naredam visoke ocjene, i da pokušam master studij da upišem”, rekao je Aleks.
Mnogo je sličnih priča. Mnogo je mladih, pametnih, obrazovanih LGBTIQ osoba koje su bile prinuđene iščupati korijene svog života u BiH, i posaditi ih negdje gdje ne moraju skrivati izgled svoje krošnje ili boju svog lišća. Ako je korijen jak i zdrav, ako mu se osigura plodno tlo i adekvatna zaštita, iz njega će procvjetati plod bez obzira na kojem dijelu planete se posadi. Međutim, ako iščupamo svo plodno korijenje, ostaje pitanje šta će ostati u bh. tlu? Hoćemo li dopustiti da korov predrasuda, mržnje i ugnjetavanja crpi životnu snagu i guši sve one koji se ne uklapaju u nametnute okvire patrijarhalnog i ksenofobnog društva? Ovo su pitanja za čiji odgovor smo odgovorni svi mi, (pre)ostali građani i građanke BiH.
