Piše: Lamija Begagić
Otkako je sve počelo, trudim se ne zvučati gorko i ozlojađeno. Naročito se trudim ne naslađivati se i ne dijeliti lekcije.
Priznajem, nije lako, jer riječ „izolacija“ za mene još uvijek nema samo medicinsko- zdravstveno-sigurnosnu konotaciju, u njenom zvuku i prizvuku još uvijek je mnogo toga učitanog još iz predkoronskog doba.
Trudim se, stoga, jako se, jako trudim, dok čitam internetske tužbalice o samoizolaciji, ne spomenuti sve one godinama izolovane: od familije, od porodičnih trpeza, od zajedničkih rođendana, od školskih drugarica i drugara, od kolegica i kolega s posla, od bliskih i dalekih. Trudim se ne pričati o drugaricama i drugarima do kojih nekim čudom nisu stizale pozivnice za proslave, s kojima se nisu rukovali, koje nisu ljubili, od kojih su se pravila sigurna odstojanja, i mnogo duža od jednog metra.
Nažalost, u društvu u kojem živimo, malo ko ne poznaje barem jednog takvog izopćenika ili izopćenicu kojem je pandemija trajala dobar dio djetinjstva, odrastanja, života.
Lista je nažalost dugačka, a pri njenom vrhu svakako su LGBTIQ osobe, upravo one kojima se „u čast“ skovala i famozna sintagma „u svoja četiri zida“.
U ove dane kada smo svi u svojim zidovima i kada ti isti zidovi napokon pokušavaju nositi neke druge konotacije, kada umjesto odbačenosti imaju značiti sigurnost, a umjesto stigme odgovornost, LGBTIQ osobe ponovo su naročito ranjive. U vrijeme kada su mnoge glave u torbi, njihovi telefoni možda neće danonoćno pištati i vibrirati od zabrinutih poruka porodice, a zidovi, zatvorenost i samoća kod mnogih će, lako je moguće, dovesti do retraumatizacije i osjećaja anksioznosti. Ukoliko vam je do sada, izolacija značila sklanjanje vas i vašeg života (seksualne orijentacije/rodnog identiteta) od ostatka „normalnog“ svijeta, lako je moguće da se u situaciji u kojoj sad najednom vi i svijet bivate sa iste strane zida,nećete baš lako snaći.
No, u ovoj novoj situaciji, LGBTIQ osobe su, opet, i naročito snažne. Osnažene. Ako su ih jedni isključivali, međusobno su se uključivali, gradeći svoje mikrosvemire i mikrozajednice zasnivane, po pravilu, na solidarnosti i empatiji. Zato njihovi telefoni ipak zvone, zato oni, retraumatizaciji unatoč, često u kriznim situacijama plivaju bolje od onih koji teret manjine na svojim plećima nisu iskusili. Ovih se dana, u moru informacija, poluinformacija, dezinformacija, parodija, savjeta, meme-a, internetskim prostranstvima pronijela i poruka jedne Italijanke u kojoj nam poručuje da, jednom kada prođe ovo sve (ili što bi D.M. rekao: jednom kad sve ovo bude juče), nikad ne zaboravimo vrijednost malih stvari: zagrljaja s prijateljem, vođenja partnera_ice za ruku, porodične večere, otvorenja izložbe, punih stadionskih tribina, krcate dvorane na rock koncertu…
Čitamo li ovu poruku bilo kroz prizmu skrajnutih i marginaliziranih danas ili kroz prizmu svih onih koji su iskusili ratne devedesete, ovi nam vapaji djeluju istinski lijepo i dobronamjerno, ali nam je teško ne biti cinicima, jer nas je iskustvo naučilo da nećemo, nakon kriznih situacija, postati boljima i da nećemo, jednom kada se stvari opet vrate u rutinu, biti bolno svjesni krhkosti svih privilegija kojesmo kao civilizacija izborili i odgovornosti koju bi one sa
sobom morale nositi.
Nećemo svaki dan biti svjesni koliko je divno što skačemo na koncertu omiljenog benda, niti kako je super kad je bašta kafea puna na divan proljetni dan.
I možda i ne moramo, možda je to prevelik teret za svakodnevne male nas. Možda je dovoljno i ovo zrnce empatije i solidarnosti i svijest da izolacija, ma ko nas u nju poslao, i nije tako romantična stvar kako se prvih dana činila. A naročitoto nije kada ti dani prerastu u godine.
Čuvajte se i ostanite kod kuće. Samo u ovoj situaciji, vaša su četiri zida vaš izbor isigurnost i vas, i drugih oko vas.
