COVID-19 i silne restriktivne mjere uvedene širom svijeta ostavile su traga na sve nas. Prošle godine u ovo vrijeme počela sam raditi od kuće, radi predostožnosti, a ubrzo nakon toga su uvedene su mjere u cilju sprečavanja širenja virusa – policijski sat, obavezno nošenje maski i rukavica, zabrane kretanja, a između ostalog i famozni l o c k d o w n (u prevodu blaža verzija kućnog pritvora – bar sam ja tako doživjela).
Piše: Amila Husić
Ljudi su socijalna bića. Čak i u doba tehnologije i društvenih mreža, živa i prirodna ljudska interakcija je nezamjenjiva. Potrebno nam je da nekoga čujemo, dodirnemo, zagrlimo, poljubimo, osjetimo njihovo prisustvo. U momentu kada se ograniči kretanje, naš krug se gotovo prisilno sužava na naše kućanstvo što može ali i ne mora biti dovoljno za ispunjavanje te ‘socijalne kvote’. Mjesto stanovanja, naša četiri zida, trebalo bi nam biti najsigurnije utočište, slobodna zona gdje možemo biti ono što jesmo. Ukratko – dom.
No, nije svima kuća, odnosno stan i dom. Već od samog početka pandemije bilo je evidentno da je stepen nasilja u porodici porastao te da je, nažalost, velikom broju ljudi sigurno boravište sve osim doma. Između ostalog i našoj LGBTI+ zajednici. Mnogi nisu prihvaćeni od strane svojih bližnjih te se ne osjećaju sigurno, a još manje slobodno kod kuće. Ako biste pozvali nekoga da vam dođe kući na kafu/čaj/kolač/priču/bilo šta, jer vam jedina druga dostupna opcija bila mrznuti se vani, u podsvijesti znate da ne možete pozvati bilo koga zbog vrlo znatiželjnih ukućana ili pričati slobodno i kad možete biti sami jer ne želite izazivati sudbinu tako što će neko čuti nešto nije trebao_la. Čak i kada se maksimalno pridržavate socijalne distance, nekome je rizik i na telefononskom ili video pozivu o svemu govoriti iz istih razloga. Nadalje, obzirom da kod nas u BiH mjere nisu bile toliko oštre kao u inostranstvu, imali smo koliko, toliko slobode da izađemo, šetamo, družimo i slično. Uobičajno prazna mjesta poput parkova su postala puna i pojedina bezbjedna mjesta (tipa gej friendly kafići) nisu bila dostupna. Za poprilično kratko vrijeme je sve ovo počelo djelovati na naše kolektivno i pojedinačno mentalno zdravlje. Posebno žrtvama nasilja u porodici, nerijetko upravo LGBTI+ osobe, pa čak i od svojih partnera_ica (nešto što se još rjeđe spominje).
Zašto kažem da mi je lockdown pomogao da razumijem svoje LGBTI+ osobe i životu?
Upravo zato što smo svi u nekoj mjeri bili ograničeni u društvenom životu i doživjeli značajan stres zbog vanredne situacije i pandemije. Kao osoba koja je u konstantnom pokretu, koja rijetko provede više od petnaest dana kod kuće, teško mi je bilo naviknuti se na novu realnost. Zamijenila sam noć za dan, zanemarila gotovo sve obaveze, kasnila sa rokovima i jedva stizala bilo šta iako nisam nigdje mogla otići. Svaki dan je djelovao isti kao prethodni, bez cilja i bez svrhe. Život između četiri zida djelovao je kao kazna dugotrajnog zatvora čiji se kraj nije nazirao. Kako bih se izvukla iz kolotečine, tražila sam načine da budem zahvalna na svojoj situaciji.
Naravno, moj život je daleko od savršenstva, kao i svačiji, ali imam krov nad glavom, vlastitu sobu, normalan odnos sa roditeljima, živim u gradu sa divnim, velikim parkom, imam nekoliko dragih ljudi u blizini da se družimo (uz poštivanje mjera), nisam izgubila posao i mogla sam raditi od kuće. Istovremeno, shvatila sam da mnogi nemaju taj luksuz, štaviše nekome je “lockdown” njihov život – sa ili bez pandemije. Kada pitam svoje LGBTI+ prijatelje_ice kako je lockdown uticao na njihov život većina mi kaže da je sve ostalo isto. Jednako kao i prije pandemije, ne mogu biti ono što jesu. Stvorili su iluziju normalnosti unutar kuće koja dozvoljava da zadrže mir i sklad, za dobrobit porodice, a i njih samih. U suprotnom, ako se razbije ta iluzija, posljedice mogu biti traumatične, pa čak i tragične. Mogla sam izgubiti prijatelja jer njegovi roditelji nisu bili sretni što im je dijete gej. Srećom spasio se, ali je istjeran iz kuće pa je neko vrijeme živio kod momka. Tu je nastavljao doživljavati nasilje, ovaj put od strane partnera. Da li je to cijena slobode? Pitam se koliko se tragedija desilo za čije istine nikada nećemo saznati jer ta istina ne odgovara heteronormativnom društvu.
Život između četiri zida, za nekoga robija, za nekoga smrtna kazna. Zbog toga i pišem ovaj tekst. Da li će ovaj tekst promijeniti njihove životne situacije? Sumnjam, ali vjerujem da će potaknuti razgovor i o tome, što u konačnici dovodi do promjena. Ako nas je lockdown ičemu naučio, onda je to da ljudska bića nisu stvorena za život unutar četiri zida.
