PIŠE: Jasmina M.
Crtica 1.
Nalazim se sa Carlosom, svojim gej prijateljem, bivšim umjetnikom, a sad psihoterapeutom u Lisabonu, da se vidimo prije mog skorašnjeg puta u Sarajevo. On mi priča o svom životu, svakodnevnici, smijem se dok mi priča o njegovoj sceni iz supermarketa. Carlos stoji na kasi, ispred njega jedan muškarac, iza još jedan. Kasirka, starija žena. Carlos je poslagao sve svoje artikle na pokretnoj traci i onda, shvativši grešku, počeo da ih preslaže – najprije idu konzerve, kutije, teške stvari, čips i paradajz odozada. I onda naglas prokomentarisa:
– Da dođem kući sa zgnječenim paradajzom i polomljenim čipsom? Moj momak mi ne bi prestao zvocati o tome danima. Zna se kako se slažu kese, zar ne!
I na to se i kasirka i muškarac ispred njega nasmiješe, sa saučesničkim pogledom.
– Da, i moja žena ne bi prestala prigovarati da stavim čips na dno kese – prokomentarisao je muškarac ispred, uz smijuljenje svih na kasi. – To se jednostavno ne radi!
Sasvim obična nevažna scena, ali pomislih da nikad ne bih nešto takvo usudila se reći u prodavnici u Bosni, iz straha da se ne autujem pogrešnoj osobi, da me neko ne sačeka poslije na ulici, da to nevino priznanje ne donese nepoznate probleme. I onda sam samu sebe uhvatila da ustvari ni sada, iako sam u Lisabonu potpuno aut, ni ovdje nemam potpunu slobodu da otvoreno prokomentarišem o svojoj ženi. O kćerki da, ali o S., mojoj partnerici već 15 godina, ne. Taj strah je emigrirao sa mnom.
Crtica 2.
Nekoliko mjeseci kasnije počela sam planirati putovanje.
– Idemo u Sarajevo po prvi put kao porodica – govorim M.
– Ideš da upoznaš dedu i da vidiš nanu. A doći će ti i tetka iz Amerike sa tvojim rođacima, i družit ćemo se svi skupa – prvi put svi zajedno, kao porodica.
M. je kad je imala 2 godine upoznala i nanu i tetku i svoju rođaku, ali nikada nije imala prilike uživo vidjeti svog starijeg rođaka, sad tinejdžera koji živi u Americi, niti svog dedu, koji je prestao da priča sa mnom kada sam rodila M.
S. nije uopšte opuštena oko ovog putovanja, iako je već par puta bila u Sarajevu, sa mnom. Ovaj put, radi M., pita se:
– Kako ćemo proći na granici?
– Pa ne znam, ne bi trebalo biti problema, sve smo zajedno, ne treba nam papir da ona smije putovati sa oba roditelja.
– A šta ako pitaju gdje joj je tata? – pita me.
– Pa ništa, kažemo da ima dvije mame.
– Pa to nije legalno u Bosni.
Hmm…
Onda nova pitanja i sumnje:
– A šta ako nam u hotelu prave problem za bračni krevet?
– Pa to se njih ne tiče, a sigurno imaju raznih gostiju sa raznim aranžmanima spavanja…
– A šta ako se nešto desi jednoj od nas?
– Pa druga je tu da pomogne, pa i moja porodica… tj. moja sestra i mama koje su ok, od tate sigurno nema pomoći.
– A šta ako se nešto desi nama objema? Ko će onda biti sa M.?
Hm. Nemam odgovora na to pitanje.
Imamo neko logično objašnjenje za sva pitanja, ali tu je i osjećaj da Bosna nije sasvim predvidljiva i da nam se, bez obzira na „zakonska prava i zaštite“, zavisno od mjesta i vremena, može desiti nešto neugodno. Nikada dosad nismo imale takvu situaciju, da nam neko nešto kaže ili uradi da se osjećamo nepoželjno ili nesigurno. Ali znam da situacija nije takva u Bosni. Čitala sam priče o LGBT osobama koje su doživjele diskriminaciju, nasilje, pa čak i fizičke napade.
- je inače vrlo pragmatična, ali pred ovaj put želi da napišemo pismo o skrbništvu, „da ne bi željela da naša kćerka ‘zaglavi’ u Bosni.“
– Uz svo poštovanje tvojoj porodici, oni nisu nikad bili 100% uz nas, a pogotovo tvoj tata, i da se nama nešto desi, ne osjećam se ok da M. ostane u Bosni, sa zakonima koji nju ne priznaju ni njenu porodicu.
– Ma kakav papir, kome to treba – nisam odmah prihvatila da je nešto tako potrebno, a i boljela je istina o mojoj porodici i mojoj zemlji. – Sigurna sam da bi u slučaju neke tragedije svi bili super korektni i ispravni…
Ali onda, ko zna šta se može desiti. Ko zna šta mogu nekompetentni ili, još gore, zlonamjerni ljudi napraviti… bolje je ipak imati neku zaštitu.
– Ja ću kontaktirati SOC (što je bosanska alternativa ILGA grupi), vidjet ćemo šta oni misle o putovanju. A u međuvremenu, OK, napisat ćemo pismo o skrbništvu…
Crtica 3.
August je. Let iz Londona za Sarajevo. Poznata kotlina, obrisi planina, tračak rijeke se presijava na suncu, neki novi neboderi, put sa par traka, slike se ubrzano izmjenjuju – kućice rastrkane po obroncima planina, bazen pun kupača na Ilidži, minijaturna aerodromska zgrada, uniformisano osoblje i vozila čekaju na pisti. „Kao Švicarska“, govorim S. Obje se smijemo, al’ već osjećam blagu tremu, granica je sljedeći korak… još je par aviona sletjelo prije nas, možda u gužvi prođemo lakše…
U zgradi smo, veliki je red ispred nas, držimo pasoše, ja svoj engleski, a za svaki slučaj i bosanski.
Prije dolaska sam izrešetala advokaticu pitanjima o tome šta nam treba da uđemo u BiH, a na koje je ona pet puta ponovila istu stvar:
– Prema zakonima zemlje gdje je dijete rođeno i gdje je dobilo papire, vi ste roditelji i tu nema nikakvih dilema.
– Možete ponijeti rodni list za svaki slučaj, ako kome padne na pamet da pita u kakvom ste srodstvu sa djetetom. Ali niko neće pitati ništa, sigurno.
I tu smo, pred šalterom. Graničar, nesvjestan koliko je razgovora i misli potrošeno na pripremu za ovaj trenutak, i fascikle papira koju držim pri ruci. Nezainteresirano i kratko nas odmjeri, pogledujući na red iza nas, i žureći da što prije ispečati pasoše i kratko poželi:
– Dobrodošli u Bosnu i Hercegovinu.
– Hvala!
Prošli smo, gledamo se, u nevjerici da je prošlo bez ikakvih problema.
Pomislim, možda je sve i ovdje sad normalno.
Taksi do hotela, zahvaljujući M., je u nepušačkoj verziji, iako enterijer odiše stotinama ispušenih cigara. Gužve na ulicama, posteri film festivala, stranci i dijaspora na svakom ćošku slikaju grad, koji se probudi iz hibernacije na par ljetnih mjeseci, uz vanserijsku kulturnu ponudu i produženi noćni život. Sarajevo je u svojoj bipolarnoj fazi, sada se smije punim plućima, pjeva i pijano širi ruke da nas zagrli – potpuno različito od ramazanske verzije s kraja marta ove godine.
Dolazimo u hotel, na recepciji nasmijana djevojka, upisuje nas u kompjuter, uzima pasoše, daje ključeve.
– Welcome to Sarajevo – i pruža zdjelu sa čokoladicama uz osmijeh, djeluje iskreno, puna entuzijazma, kao da joj je to prvi posao, mislim se…
Soba je moderna, na krevetu plišani medo za M., sav u celofanu, ona ga grli, sva sretna za neočekivani poklon. I tako, došli smo u Sarajevo.
Te večeri izlazimo vani u piceriju u blizini. U vrtlogu te prve noći – lica moje sestre, mame, nećake i nećaka, zagrljaji, osmijesi – balansiram u tom metežu emocija: sreće, nedostajanja, ljutnje, uzbuđenja. Nisam imala ni vremena da ukapiram da je to prvi put da spavam u svom rodnom gradu u hotelskoj sobi, na 10 minuta od roditeljske kuće.
Dolasci u Bosnu su mi uvijek emocionalna gimnastika.
Uvijek nepripremljena upadnem u predstavu koju sam nekad davno igrala, nespretno žonglirajući svoj novi identitet „odrasle i zrele“ osobe sa ritualima iz svojih poslijeratnih adolescentnih godina koje sam odavno prerasla. Porodični milje osobe koja se izjašnjava, birokratski rečeno, kao pripadnica LGBT populacije, je za mene višegeneracijska drama.
Nije lako nikome u ovoj drami, a pogotovo roditeljima, koji nemaju ni emocionalnu zrelost da prihvate „alternativni“ i za njih strani način života niti podršku od društva u cjelini. Od mog autanja, moji roditelji žive u nekom paralelnom svijetu, sa konstantnim trzavicama između tvrdolinijaškog tate koji ne može da prihvati istinu i mame koja ne može protiv svog srca, i tako ide protiv svoga muža.
Već dugo se nevoljko, ali uporno igrala jedna vrsta tragikomedije, sa javnom pričom o kćerki koja se razvela i nikad nije našla nekoga drugog. Privatno, to je bilo vrijeme „tolerisanja“ i guranja cijele priče pod tepih, jer im nisam „pod nosom“ i viđali bismo se jednom-dvaput godišnje, pa može se istrpjeti. Ako ko pita, skrati se odgovor ili promijeni tema. Rodbina ne zna ili zna, ali ne pita, jer ne žele da se zamjere.
Ali tokom pandemije ta javna priča da je kćerka odlučila da samoj sebi rodi dijete, jer vrijeme joj je, dovela je do potpune implozije svih višegodišnjih kulisa.
Kada sam objavila da sam trudna, hladni rat je prerastao u punokrvnu eksplozivnu dramu dostojnu turskih sapunica. Naprasno i iznenada, došlo je do potpunog prekida kontakta sa mnom od trećeg mjeseca trudnoće pa sve do unukine treće godine, bez riječi kroz godine kovida i postkovida, sve do ovog putovanja u Sarajevo, kada će moj tata po prvi put upoznati svoju unuku.
I tako, na ovom „ljetovanju“ u Sarajevu ja sam također inkognito u misiji pomirenja i iscjeljenja trauma cijele porodice.
Crtica 4.
Sljedećih dana počinje birokratija. Nalazim se sa advokaticom koja će zastupati proces tužbe protiv „autoriteta“ koji, slijedeći slovo zakona, našoj kćerki ne daju pravo da bude Bosanka. Ona žuri na odmor pa je moram uloviti prije odlaska u njenoj kancelariji. Decenije sa bosanskim pasošem su me istrenirale u strpljenju u svakom kontaktu sa vlastima i naučile da lijepo organiziram svoje fascikle sa potvrdama, certifikatima, sve apostile ispečatirane i prevedene.
Ali ovo je maratonska trka, na duge staze, već se zna i očekuje da će na svakom nivou od kantonalnog, federalnog do ustavnog suda zahtjev biti odbijen. U Bosni pored „klasične“ porodice može i jedna majka (sa nepoznatim ocem) da se prizna kao adekvatna porodica djetetu, ali BiH ni na jednom nivou ne priznaje istospolne parove pa tako dijete dvije majke, koje su višegodišnje partnerice, mora da se odrekne jedne da bi bila Bosanka.
I taj vrući august, nakon predaje prvog zahtjeva za državljanstvo, uz pite i ćevape, filmski festival, vožnju žičarom i bazene na Ilidži, završi kao u priči sa hepi endom, sa konačnim upoznavanjem dede i unuke. Kažu djeca otope i najzaleđenije srce ako im se da prilika, a ima i trunke istine u tome. Dok su se deda i unuka upoznavali, druga mama, S., je sjedila u hotelu i čekala, jer nije bila pozvana na taj porodični skup.
Ali, korak po korak, doći će i to nekad na red, nadati se.
Epilog
Nakon četiri mjeseca od početka procesa dolazi i prvi zvanični odbitak zahtjeva za državljanstvo M. Tri mjeseca poslije, novo odbijanje, ovaj put na devet stranica.
Konstatacija: „U konkretnom slučaju postoji ‘pravna praznina’ jer pitanje životnih zajednica istospolnih parova nije pravno regulisano u nacionalnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, odnosno nije pravno propisano i osigurano zakonskom normom.“
Godinu i po nakon podnošenja prvog zahtjeva, proces se nastavlja.
Iako još nismo došli ni do Ustavnog suda, idemo dalje, ohrabreni dodatno sa vijestima da je još jedna porodica u Bosni koja započinje istu borbu.
I kao i svi roditelji, i mi svojoj djevojčici pričamo bajke o svemu što može da bude ako želi. Šapućemo joj da sanja velike snove, da vjeruje u ljubav.
Ali za razliku od bajki koje pričamo, mi se i borimo za taj bolji svijet, i vjerujemo da naša priča ima sretan kraj koji tek dolazi – dan kada će moja Bosna prestati da ima pravne praznine tamo gdje već postoji ljubav, zemlja gdje jedna petogodišnja djevojčica može da bude Bosanka bez odricanja od jedne mame!
