Ja sam Hainsia Olindi. Kolumnistica za Vas, za sebe sam nešto drugo. Postala sam kolumnistica na poziv i otada pišem priče koje Vi čitate. Ja to nisam birala, tražila i znala. Nisam znala ništa o LGBT svijetu.
U životu sam imala jednog gej prijatelja s kojim nisam mnogo razgovarala o toj temi i nisam ni slutila da ću napisati hrpe tekstova o LGBT populaciji.
Tekst posvećujem svim LGBT osobama koje žive prepolovljene, nedovršene, uskraćene živote uz razumijevanje i poštovanje.
Ja nisam stvarna osoba. Nisam netko koga ćete sresti u svom životu i popričati, popiti kafu ili pojesti kolač. Ne. To se jedino može dogoditi u mojim pričama. Ja ne postojim izvan njih. A opet, tko god pročita makar jednu moju priču prepozna malene djeliće sebe kao u sitnim krhotinama razbijenog stakla. Tu sam ja. U Vašem životu, na rubovima stola, na slijedećoj stranici čiji ne znate sadržaj, u praznoj čaši koju ćete tek napuniti, iza zastora gdje je pogled prema van – na rubovima Vaše stvarnosti. Hainsia Olindi je kolumnistica. Fikcija. Lik stvoren za potrebe interpretacija svega onoga što se dešava oko nas. Iako fiktivna, nestvarna, izmišljena kao da sam od krvi i mesa. Jeste, Vi koji čitate to osjetite. Nekad Vas probodem ravno u srce, a nekad samo preletite preko mog teksta, nekad ostanem nepročitana – a opet postojana.
Šta mislite, volim li kolumne?
Ni sama ne znam. Pišem ih ili one mene? Održavaju me živom na jednom portalu, ali isto tako već živim kao lik, samo što radnja još uvijek nije završena u ovom slučaju. Hodam Vašim svijetom koji nikad nisam nazvala svojim, a ipak jesam dio njega. Raskošna haljina, boje marmelade od kajsije, pada u slojevima niz puteve optočene bijelim ljiljanima, moja valovita kosa, boje čokolade, pada preko ruža izvezenih na mom svilenom šalu koji je u skladu sa haljinom, jaki parfem ostavlja trag mome čitatelju u nosu. Parfem je jak, opojan i uspavljuje. Srednja nota parfema je drvo, jako rasječeno drvo a preko toga preliveni mošus s vanilijom, uz papar i čili, na trenutke ćete osjetiti samo dašak trave i svježine u toj mješavini. Idem lagano, dok moje lice prekriveno jakom šminkom miluje vjetar, u suton ovog dana. Duge trepavice, uz liniju tuša oko očiju, djeluju kao dva safira u crnom okviru, a dekolte je dubok, najdublji dekolte koji sam ikad imala. Ja hodam, ne osvrćem se, haljina se vuče poput pratilje za mnom, vjetar me hrabri da idem dalje i utopljena u miris stižem. Na pješčanoj sam plaži sama u sumraku, hodam prema svome cilju nadajući se da će naš dodir postati zagrljaj, a taj zagrljaj trenutak i taj trenutak vječnost i da se nikada više nećemo rastati u tom veličanstvenom zalasku sunca, i moru koje udara od stijene. Ja i Vi, na kraju, postat ćemo jedno.
Piše Hainsia Olindi
