PIŠE: Jovana Ivetić
Audiovizuelno stvaralaštvo je pogodno za istraživanje identiteta, emocija i otpora, pa tako filmovi i serije daju glas onima koji su marginalizovani, istražujući složene odnose, kulturne norme i porodične dinamike. Koja ostvarenja malih i velikih platna su bila mjesto vidljivosti, kreativnog izraza i društvenog prkosa u 2025. godini?
Domaći audiovizuelni sadržaj ove godine ne bilježi porast kvir tematike. Razlozi za to su nedostatak sredstava, izostanak institucionalne podrške, kao i društveni pritisci i diskriminacija. S druge strane, zapadno stvaralaštvo nudi bogatu ponudu, i to raznovrsniju nego ranije.
Zečji nasip
Višestruko nagrađivani dramski film rediteljice Čejen Černić, nastao u hrvatsko-slovenačko-litvanskoj koprodukciji, premijerno je prikazan na Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu.
Radnja je smještena u hrvatskom selu, što ovaj film već na početku izdvaja za regionalnu publiku. Tema, iako kvir, ostaje univerzalna jer su ljubav, strah, žudnja i nemoć osjećaji s kojima se mnogi mogu povezati. Slaven (tumači ga Andrija Žunac) vraća se kući na očevu sahranu, gdje susreće Marka (tumači ga Lav Novosel), svoju tinejdžersku ljubav. Dok razmišljaju o mogućem ponovnom zbližavanju, obojica se moraju suočiti sa starim izborima i ograničenjima vlastite porodice.
Černić vješto oblikuje svoje protogoniste: bez sentimentalnih pretjerivanja i bez karikiraturalnih prikaza kvir identiteta. Ne pribjegava ni uljepšavanju, već jasno pokazuje težinu diskriminacije, strah od nasilja i odbacivanja. Istovremeno, film nosi nježnost i uvjerljivo gradi rastuću seksualnu privlačnost i povezanost između dviju osoba.
Glumac Andrija Žunac za naš portal ocjenjuje da je tema kojoj se film bavi i dalje dosta skliska, pogotovo na našim prostorima:
“Bavim se glumom, odnosno likovima, i uvijek sam otvoren za njih, a tako i privatno za ljude oko sebe. Pokušali smo napraviti vjerodostojne likove koji rezoniraju s kvir publikom i također pokazati ljudima koji ne razumiju kvir zajednicu da smo svi ljudi, nevezano s tim s kim ćemo leći u krevet na kraju dana. Možda je to prvi korak… Ako si dobra osoba ili barem težiš biti dobra osoba, onda ti je uvijek teško gledati ljude koji pate, bilo koje da su nacionalnosti ili seksualnosti. Empatija je ključna.”
Onima koji se osjećaju drugačije poručuje da razlike nisu nešto loše:
“Na van bi se reklo da sam uvijek bio među popularnijima, a u isto vrijeme uvijek sam se osjećao drugačijim. Ali moje razlike smatram iznimno vrijednima i zahvalan sam na njima.”
La misteriosa mirada del Flamenco
“Misteriozni pogled Flaminga” debitantski je film reditelja Diega Céspedesa, nastao u koprodukciji Čilea, Španije, Francuske, Belgije i Njemačke. Svjetsku premijeru je imao na Kanskom filmskom festivalu, gdje je osvojio nagradu.
Priča je postavljena na sjever Čilea, u mali rudarski gradić tokom 1980-ih, u vrijeme epidemije AIDS-a. Kruže glasine da produženi kontakt očima s homoseksualnim muškarcima i trans ženama može dovesti do infekcije, zbog čega grupa trans žena doživljava stigmatizaciju i nasilje. Fokus je na djevojčici Lidiji (tumači je Tamara Cortés) čija je usvojena majka Flaminga (Matías Catalán) trans žena.
Iako je radnja smještena u jasno određen historijski period, film progovara o širim obrascima nepravde koji i danas oblikuju živote trans žena. Jer Céspedes ih prikazuje kao nekoga ko je danju izložen preziru, dok noću postaje objekat žudnje, otkrivajući paradoks društva koje ih istovremeno odbacuje i seksualizira.
Umjesto da upadne u očekivane klišee žanra, reditelj istražuje složeni raspon ljudskih reakcija, od nježnosti do brutalnosti. Kroz lik Flaminge i njenih prijateljica, film posebno naglašava njihovu potrebu da budu viđene i priznate prije svega kao osobe, boreći se protiv dehumanizacije s kojom se svakodnevno suočavaju.
Twinless
“Bez blizanaca” je američki psihološki crno-humoristični film reditelja Jamesa Sweeneya, premijerno prikazan na Filmskom festivalu Sandens, gdje je osvojio nagradu publike.
Pratimo dvojicu muškaraca koji se upoznaju u grupi podrške onima koji su izgubili svoje blizance ili bliznakinje. Introvertni Roman (igra ga Dylan O'Brien) lako se zbližava s Denisom (kojeg igra sam reditelj), čija ga ekstrovertna priroda podsjeća na preminulog brata. Međutim, ubrzo shvatamo da Denis zapravo nije izgubio svog blizanca, već je bio u vezi s Romanovim bratom, pa su obojica na terapiji tugujući za istom osobom. Iako se pominje kvir ljubav, romantični odnosi nisu u fokusu, već se istražuje usamljenost i prijateljstvo.
Sweeney u ovom ostvarenju pokazuje talenat za gradnju dijaloga, spajanje humora s ozbiljnom dramom, ali i osjećaj za kadriranje: gledište se mijenja s jednog lika na drugi u različitim trenucima filma, a u jednoj sceni ekran se dijeli kako bi paralelno pratio obojicu protogonista.
What it feels like for a girl
“Kako je biti djevojka” (slobodni prevod) je smjela, britanska televizijska serija zasnovana na istoimenim memoarima Paris Lees.
Priča prati trans tinejdžera Byrona (tumači ga Elis Howard), koji upoznaje grupu plesačica koje ga “usvajaju” u svoju porodicu urnebesnih i haotičnih osoba klupske scene Velike Britanije početkom 2000-tih. Kombinuje se halucinogena klupska estetika, provokativne seksualne sekvence i još provokativniji humor, uz tople porodične trenutke.
Serija se pojavljuje baš kad je preko potrebna, u trenutku kada je Vrhovni sud Ujedinjenog Kraljevstva presudio da se pravna definicija žene zasniva na biološkom spolu, s razumijevanjem da reprezentacija može doslovno spasavati živote.
Mid-Century Modern
Tvorci legendarne serije “Will & Grace”, David Kohan i Max Mutchnick, u saradnji s režiserom Jamesom Burrowsom, stvorili su još jedan klasični sitkom dopadljivih likova i oštrih humorističkih dosetki. Nakon što vas prethodno spomenuti filmovi emotivno razore, ovo ostvarenje garantuje smijeh.
Serija prati najbolje prijatelje, a to su Bunny (u ulozi Nathan Lane), Jerry (Matt Bomer) i Arthur (Nathan Lee Graham). Trojica se useljavaju zajedno s majkom jednog od njih, “oštrom na jeziku”, Sybil (Linda Lavin), gradeći tako odabranu porodicu – a šta je više kvir od odabranih porodica?!
Ono što izdvaja ovaj sitkom od svih ostalih jeste to što u njemu nema heteroseksualnih likova koji pružaju “ravnotežu” – nema Grace za Willa, niti Claire za Camerona, već tri gej protogonista. Svi glumci su pritom zapravo pripadnici LGBTQ+ zajednice, što dodaje autentičnosti. Dok desnica jača širom svijeta, “Moderni stil srednjeg stoljeća” je tu da prkosi i pruži utjehu.
Sve ove produkcije, kao i one slične njima, dokazuju da kvir film i serija mogu biti oruđe promjena: kroz hrabre priče koje preispituju norme, publika se uči empatiji i razumijevanju. Ako želimo više ovakvih ostvarenja, potrebno je ulaganje, podrška nezavisnim autorima i autoricama i prostor gdje eksperimentiranje neće biti kažnjavano.
