Izvor: Diskriminacija.ba
Foto: Privatna arhiva
Dvadesetogodišnja Leila Tagić studentica je prava u Sarajevu. Nada se da će u budućnosti, kao pravnica i aktivistica, imati priliku da se bori za poboljšanje položaja LGBTI zajednice u BiH kroz unapređenje postojećih zakonskih okvira. Sa Leilom smo razgovarali o njenim razlozima da se intenzivnije uključi u borbu za prava LGBTI osoba, kao i o njenim motivima da ostane u BiH kako bi utjecala na društvene promjene.
Možeš li nam se predstaviti, reći nešto više o sebi i svom dosadašnjem djelovanju u nevladinom sektoru?
Zovem se Leila Tagić, imam dvadeset godina, iz Tuzle sam. Studiram pravo u Sarajevu. U Tuzli sam se više bavila humanitarnim radnjama, a na početku prošle godine sam saznala za Feminističku školu. Već duže vrijeme sam htjela da se pridružim Sarajevskom otvorenom centru, tako da sam iskoristila tu Feminističku školu da se malo obrazujem o aktivizmu, a onda sam krenula i na neke seminare. Trenutno za vrijeme fakulteta nemam baš vremena da se previše posvetim nekim događajima, međutim ako je nešto što stvarno zahtijeva veliki broj ljudi, naravno da ću doći barem na neko vrijeme. U budućnosti bih htjela da budem tužiteljica, ali u isto vrijeme htjela bih da se bavim aktivizmom, pogotovo političkim aktivizmom, jer smatram da, ako imam već neke preduslove, i ako sam već dobro obrazovana u tom nekom političkom dijelu – što trenutno radim, trenutno se obrazujem, smatram da definitivno trebam da iskoristim to u što više sektora. Tako da – i aktivizam i tužiteljstvo.
Šta ti i tvoji poznanici i poznanice vidite kao najveće probleme zbog kojih mladi odlaze iz Bosne i Hercegovine?
Nezaposlenost. I čak, ako imate neku ljubav za nešto određeno, naprimjer umjetnost, što u Bosni nema nikakvog ploda, morate imati posebnu „štelu“ za to. Mislim da ljudi samo žele da idu za svojim snovima, tako da izlaze iz Bosne jer jednostavno ovdje ne vide da mogu realizirati te snove.
A šta su dodatni izazovi za LGBTI zajednicu?
Svi stariji ljudi koje znam, koji su pripadnici LGBTI zajednice, moraju da idu ako se zaljube, to je glavni razlog. A istovremeno zato što ne mogu upoznati partnera ovdje, obično se osjećaju usamljeno. Jednostavno ima ta jedna grupa ljudi koju znate i onda – ne proširuje se uopšte. Nakon nekog vremena dosadi vam to da se krijete. I možda kažete nešto negdje gdje ne biste trebali. I desi se da dobijete neke napade na vas i izražavanja gađenja. Pogotovo kod ljudi koji su stariji od mene. Razumijem da kroz neko vrijeme vam je jednostavno dosta da krijete tu osobu koja stvarno jeste, da želite da se ispoljite. I pogotovo neki ljudi žele da to rade na nekoj fizičkoj osnovi, pogotovo transrodne osobe. Njima je najteže od nas svih, zato što oni moraju da prolaze kroz čitav taj proces prelaženja iz jednog spola u drugi, i naravno, to ljudi vide.
Da li si ti razmišljala o odlasku i, ako jesi, zašto?
Kad sam bila u srednjoj, otprilike se znalo ko gdje ide. I ja sam bila sto posto ubijeđena da ću ja ići u Austriju. Ako ne bude Austrija, bit će Sarajevo. I to je to bilo. Pogotovo zato što se saznalo da će 2019., to jest, početkom ove godine, kod njih biti legalizovani istospolni brakovi. Mislim da je kod nas jednostavno norma da ako odeš izvan Bosne i ako se vratiš, vratićeš se sa parama. Vratićeš se sa budućnošću, čak i ovdje. Ili ćeš tamo ostati, upoznati nekoga, udati se i gotovo – to je norma. I nekako, kad sam razgovarala s roditeljima o fakultetu, nije se razgovaralo šta ću upisati, nego gdje ću upisati. Nešto je najviše na tome bio fokus. Inače znam njemački jezik, ali puno sam vježbala da bih mogla sto posto da se prilagodim životu i pričanju na nastavi, slušanju nastave. Međutim, nekad u četvrtom razredu, shvatili smo da se prvo moram upisati ovdje, pa da se onda prebace dokumenti. I u jednom momentu kad sam došla na Pravni fakultet u Sarajevo, i kad sam ušla u zgradu, jednostavno osjećala sam se kao da mi je tu mjesto. Uz to sam vidjela da ovdje u Sarajevu imam puno više mogućnosti nego u Tuzli, i da je ovdje potrebnije – potrebnija sam u Bosni nego u Austriji. U Austriji ima hiljadu mene, a ovdje ima samo jedna ja. Tako da, samo zato što vidim da ja mogu pružiti Bosni nešto, i da mogu pomoći na neki način.
Misliš li da bi neke aspekte svog života mogla bolje ostvariti da si ipak otišla vani?
Naravno da bi. Zato što negdje u inostranstvu se nalaze stvari koje ja želim da vidim. Koje želim da imam pored sebe dnevno. Neki ljudi koje želim da upoznam. Međutim, nekako sam, i kroz čitanje knjiga i kroz neko učenje i malo nekog odlaska napolje i gledanja stanja u Bosni, skontala da ne trebam razmišljati toliko sebično, da ja ne moram ganjati samo ono što se meni sto posto sviđa, nego da moram odustati i od tog nekog dijela savršenog života i savršene vizije, koji čak mogu i ovdje izgraditi ako se potrudim sto posto.
Šta misliš koje razlike pripadnici i pripadnice LGBTI zajednice prvo uoče kada odu u neku drugu zemlju?
Pa, mislim prvo ta sloboda, da svog partnera ili partnericu uhvatite za ruku. I jednostavno neće vas niko prijeko pogledati. Zato što ima toliko ljudi otvorenog uma koji to kad vide jednostavno ne vide ništa, vide samo jedan par koji se drži za ruke. U Bosni, ne znam, ne mogu da pojmim zašto neko može da mrzi nekoga zbog ljubavi. Mislim da ima dosta više aktivizma u drugim zemljama, a ovdje se to svelo na par nevladinih organizacija, dok ja mislim da oni imaju dosta vladinih organizacija koje se brinu o LGBTI zajednici i o nasilju generalno nad LGBTI zajednicom. Nas ovdje niko ne zaštićuje, pogotovo ne policija. Tako da, mislim da je i to jedan od velikih faktora.
Šta bi se to trebalo promijeniti u BiH pa da se ljudi koji su otišli vrate?
Prvo da mi neke stvari uradimo kao aktivisti – kada se promijeni neko stanje, kada se prizna LGBTI zajednica u Bosni, i kada bude prvi Pride, da ćemo moći privući dosta ljudi da dođu da nas podrže, samo onako iz tog duha zajedništva. Mislim da to ljude najviše motiviše, ta neka ljubav u ovoj zajednici koju pružamo jedni drugima i koju ne možemo dobiti izvana od nekih ljudi koji nas jednostavno ne razumiju. Tako da smatram, nakon što se smiri u potpunosti stanje, kad se ustabili, kad ljudi prihvate da smo tu, da ćemo onda moći polako privlačiti ljude nazad, jer ništa ne ide preko dana.
Koliko je još vremena potrebno da bi se došlo do toga?
Ja sam ponekad previše optimistična, nekad previše pesimistična, tako da smatram da treba jedno od pedeset do sto godina da se u potpunosti unormali, znači da to postane svakodnevnica. Zavisi koliko brzo mi kao aktivisti budemo radili.
Koja bi bila tvoja poruka ljudima koji su pripadnici LGBTI zajednice, a koji u ovom trenutku razmišljaju da li otići ili ne?
Samo se zapitaj, ako ti odeš – ko će pomoći? To sam ja samu sebe pitala, tako da želim da i ostali ljudi sebe pitaju – ako nećeš ti, ko će?
Postoje li neke situacije u kojima je nekome ipak bolje savjetovati da ode?
Definitivno u situaciji u kojoj se vrši prijetnja na nečiji život. Demokratija govori da imate uvijek tu opciju da odete, da ostavite to sve. Ne bih nikoga prislila, naravno. Pogotovo ako je neko jako ugrožen, pogotovo na poslu, jer smatram da se neke stvari najviše dešavaju na radnom mjestu, ili na mjestu gdje se ljudi školuju. Pogotovo zbog nasilja nad vršnjacima i generalno u tom radnom okruženju. Tako da, smatram da ako je nečiji život ugrožen, definitivno trebaju da uzmu ono što je bolje za njih.
Tekst je nastao u saradnji sa partnerima iz organizacije Schüler Helfen Leben iz Berlina.
Sarajevski otvoreni centar nudi pravno savjetovanje za LGBTI osobe, ukoliko ste žrtva progona na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta i tražite azil u drugim državama, ali i pravnu podršku za različite druge probleme sa kojima se LGBTI osobe susreću u BiH. Više na sljedećem linku.
