Piše: Lejla Huremović
Ponedjeljak. Oko podne mi je trebala doći ekipa jedne medijske kuće da snime intervju sa mnom. Znajući unaprijed da taj medij teži ka senzacionalizmu, još na telefon sam im rekla da mi je uredu govoriti o životu i pravima LGBTI osoba u BiH i o radu SOC-a, ali da ne želim da intervju ode u smjeru mog privatnog života. U prethodne dvije sedmice sam dala na desetine intervjua. Bila je Merlinka i nikad se o njoj nije više izvještavalo. I to me mnogo veseli. Drago mi je da mediji vide važnost izvještavanja o festivalu queer filma i da sam imala izrazito pozitivne komentare. Većina novinara/ki nije perpetuirala stereotipna pitanja, već smo nekako normalizovano razgovarali o kulturi, filmovima i važnosti imanja jednog ovakvog festivala.
A onda ovaj intervju. Jedno od postavljenih pitanja se ticalo toga ko finansira Sarajevski otvoreni centar! Prije nekoliko godina kada je isti medij radio intervju sa tadašnjim direktorom SOC-a, Sašom Gavrićem, od svih postavljenih pitanja i tema o kojima su pričali, u naslov su izvukli upravo koliki je budžet naše organizacije. Kroz svoj odgovor uopšte nisam htjela da ulazim u cifre i kratko odgovorih ko su nam donatori, te da na našoj web stranici mogu naći sve finansijske izvještaje. Ovaj drugi dio rečenice su isjekli iz video intervjua. Jer zašto dati potpuni odgovor svojim čitateljima/kama, gledateljima/kama kad može i polovičan. Valjda je i to današnje novinarstvo. No, ono pitanje koje me je naviše iznerviralo se ticalo laži. Mnogi ljudi u BiH vjerovatno žive u laži, upravo od straha odnosno reakcije ljudi iz okoline, izjavio je novinar sa tendencijom da dam svoj komentar. Mnogi ljudi, mislio je na LGBTI osobe. U montaži je isjekao dobar dio mog odgovora gdje pokušah objasniti da LGBTI osobe ne lažu, već da upravo zbog tog pritiska okoline da se uklope u heteronormativne, očekivane, matrice ponašanja bivaju prinuđene da ne govore i ne žive ono što jesu.
Laži. Koliko teške riječi, zar ne?! Prvo te društvo uslovljava da ne govoriš, da ne izgovaraš naglas da jesi lezbejka, da ostaviš to za svoja četiri zida, da se uklopiš s većinom, a onda ti to isto društvo zamjeri što, po njima, lažeš. Pa ko je ovdje lud! Nije dobro šta god da napraviš. Zašto bi onda trebali uopšte da slušamo i da pokušavamo da se uklopimo. Čemu to kad ionako neće biti dovoljno.
Petak je. Našla sam se poslije posla na piću sa prijateljima i prijateljicom. Prije nego ćemo doći na dogovoreno mjesto, prijatelj piše ironičnu poruku da trebamo roditi djecu, kako bi nam neko imao podići spomenik kad umremo. Osjeti se frustracija u svakom napisanom slovu kratke rečenice. Kasnije će nam objasniti od kud uopšte poriv da to napiše. Često se može čuti taj stav da trebamo imati djecu, jer šta sutra kad ostarimo, ko će se brinuti o nama. Koliko sebično mora da bude da rađamo djecu zbog naše starosti.
I sam susret je počeo otpuštanjem frustracija. Sreća pa imamo jedni druge da ih artikulišemo, jer mi se čini da bismo vrlo brzo pukli da nije tako. Njih dvojica su zajedno preko deset godina i grade jedan partnerski odnos pun ljubavi i razumijevanja. U Sarajevu. U BiH. Vjerovali ili ne. Žive, rade, putuju, plaćaju poreze, izlaze na proteste, ne dozvoljavaju da ih se gurne u četiri zida, partijaju, vikendom ručaju sa roditeljima/sestrama/braćom i piju pivo sa prijateljima/cama. Reaguju na društvene nepravde, bore se za bolje sutra. I vjerovali ili ne, ne žele otići iz BiH.
Čak i onda kada smo aut, godinama aut svojim porodicama, i dalje, često, prečesto za moje poimanje, bivamo suočeni sa nepriznavanjem našeg postojanja. Od onih momenata kada uopšte ne dobivamo pitanja vezana za naše živote (osim pitanja o zdravlju), do onih momenata kada se pored vas nalazi vaš partner/ica a vaša ga porodica gleda i ne priznaje. Ignoriše njeno/njegovo postojanje. A čak ga/ju niste predstavili kao prijatelja/icu. Muku mi izaziva čak i rečenica koju napisah. A da ne govorim osjećaj kad to doživiš.
Ako do sad niste osjetili moje frustracije kroz ovo pisanje, onda vam ih potvrđujem. Frustracija je stalno prisutna. Zbog raznih trenutaka koje doživljavamo, zbog raznih emocija koje proživimo.
A kako i neće biti. Zamislite da vam vaš roditelj kaže da bez obzira na sve, to njima i dalje nije normalno. Bez obzira što vi brinete o njima, što im pomažete i što ne možete biti bolji sin/kćerka, vi i dalje niste normalni… jer ste peder/lezbejka.
Poznajem dosta pozitivnih primjera. Primjera roditelja koji ne prave razliku zbog toga što im je jedno dijete jedne, a drugo druge seksualne orijentacije. Ali ovi prethodno pomenuti istjeruju bijes iz mene. Utrostručuju moje frustracije. Crpe mi energiju i ostavljaju sve manje prostora za razumijevanje. Jer dok naši najbliži izgovaraju rečenice da to njima ipak nije normalno, mi i dalje tu živimo, postojimo i pokušavamo da gradimo naše partnerske odnose. I uspijevamo uprkos svemu tome. Uprkos svakodnevnoj opresiji koja dolazi sa različitih strana. I nekad je lakše, nekad je teže.
U jednoj epizodi serije The Fosters, Lenin otac, nakon više od 10 godina od autovanja i bezuslovnog prihvatanja u jednom razgovoru sa njom govori sljedeće, parafraziram: sjećaš li se kad si mi se autovala i kada sam ti ja rekao da te i dalje volim? Nisam smio to reći, to je užasno. I dalje te volim. Šta to znači? Volim te i dalje uprkos činjenici da si gej? To je pogrešno. Ono što je trebalo da kažem jeste da sam jako ponosan na tebe što znaš ko si, i da jedva čekam da upoznam osobu sa kojom si odlučila provesti život.
Postoji mnogo toga o čemu je teško pričati, ali to ne znači da stvari, dok šutimo o njima, prestaju postojati.
