Izvor: diskriminacija.ba
Heteronormativni patrijarhat u kojem živimo stavlja žene u podređeni položaj, pri čemu one imaju manje društvene i političke moći, manje novca, posla i samopouzdanja, poručila je tokom info sesije Gdje se skrivaju lezbejke Lepa Mlađenović, jedna od začetnica lezbejskog aktivizma na prostorima bivše Jugoslavije. Info sesija je održana 14. oktobra u Meeting Pointu u Sarajevu.
U takvoj raspodjeli, društvo daje manju moć ženskom rodu, a sama njegova organizacija može se posmatrati kao “prisilna heteroseksualnost”. Žene su upućene na muškarce i muškarci na žene i postoji prisila na heteroseksualni odnos koji, zapravo, nije izbor.
“Ako je to prisila, onda su lezbejke bjegunice patrijarhata, one koje su odbile da se rukovode principima i patrijarhalnim poretkom, one su odbile da budu poslušne očevima, muževima, sinovima i rukovode se svojim izborom ljubavi prema ženama”, rekla je Mlađenović tokom info sesije koju je u Sarajevu organizovao Sarajevski otvoreni centar.
S obzirom na to da su lezbejke izložene diskriminaciji prema više osnova – prije svega, samim time što su žene uskraćena su im mnoga prava, a pored toga pripadaju i neprihvaćenoj LGBT zajednici, na njihov izbor može se gledati kao na jedan revolucionaran izbor.
“Mi nekad kažemo da je svaki poljubac dvije žene revolucija jer na taj način, zapravo, one dovode u pitanje patrijarhalni poredak i pokušavaju da izađu iz tog sistema kontrole kojeg muški rod nameće ženskom rodu.”
Lezbejsko-feminističko osnaživanje
Aktivistkinje lezbejsko-feminističkog pokreta, generalno, rade na dva nivoa, objašnjava Mlađenović. Prva važna stvar je osnaživanje djevojaka i žena lezbejki, jer svoj identitet nije moguće spoznati samostalno.
“Mi znamo da jako puno djevojaka i žena u malim gradovima ne zna nijednu drugu lezbejku na početku svog lezbejskog života. Ona ne može da uspostavi ko je ona u jednom heteropatrijarhalnom društvu ukoliko nema šanse da se sretne sa sličnima sebi. Tako da, lezbejske grupe, zapravo, prave te prostore u kojima one mogu da se sretnu, da razmijene svoja iskustva, da bi uopšte mogle da rade na izgradnji svog identiteta i na pitanju ‘Ko sam ja?'”
S druge strane, pokret radi na povećanju društvene vidljivosti lezbejki kako bi društvo, institucije društva i država prepoznali lezbejsku egzistenciju kao jednu od egzistencijalnih varijacija i time joj pružili dostojanstvo. To je korak kako bi izbor žene da voli ženu postao legitiman, jednako kao i heteroseksualni izbor.
“Mi znamo da lezbejke žive u izolaciji, u užasnom strahu, u osjećanju krivice i sramote, koje im zapravo društvo neprekidno nameće, i ono što je nama važno to je da radimo na tome da one što više izađu iz ovih osjećanja da bi mogle uopšte da prave neke svoje životne izbore. Jer, kad vi živite u izolaciji i strahu, to utiče na sve životne izbore – na to šta ću da studiram, da li ću da studiram, kako ću da se zaposlim, gdje ću da živim – na sve životne izbore utiče.”
Feminstkinje lezbejke koje imaju privilegiju da žive u većim gradovima i, generalno, boljim životnim uslovima, imaju i određenu dužnost da pomognu ženama koje dolaze iz manjih sredina i nemaju priliku ostvariti svoja različita prava, smatra Mlađenović.
“Moj prvi stav je da mi, kao aktivistkinje, važno je da smo prokativne. Neće one nas zvati, mi treba njima da priđemo, zato što one imaju mnogo manje društvene moći… teže im je, nevidljive su, pitamo se kako uopšte preživljavaju, kako su uopšte žive.”
Mlađenović kaže kako je posebno teško lezbejkama koje dodatno pripadaju i nekoj manjinskoj grupaciji, kao što su Romkinje, izbjeglice ili žene s invaliditetom. Mlade Romkinje prisiljene su na rane brakove sa 14 ili 15 godina, i time su “ubačene u svijet odraslih kroz seksualno nasilje”.
“Prva bračna noć je silovanje, jer nije njen izbor sa 14 i 15 godina. Znači, ona ulazi u svijet odraslih kroz silovanje i onda dobiva bebu umjesto da se igra s lutkom, jer je još uvijek djevojčica.”
Romkinje lezbejke većinom kasno dolaze do samospoznaje o svojoj seksualnoj orijentaciji, dodaje Mlađenović.
“Romkinje koje postaju lezbejke najčešće to postaju tek oko tridesete godine kada uspiju da izađu iz tih nasilnih brakova, i djeca su inače odrasla, i onda nekako osvješćuju da to što su one živjele nije njihov izbor ni bio, nego one žele nešto drugo.”
Kako se skrivaju lezbejke?
“Kako se sve skrivaju? Jedno je da se mi skrivamo kroz jako puno laži. Svaka lezbejka je morala da laže razne ljude oko sebe, gdje ide, šta radi, s kim se susreće, zato što je to toliko društveno nepoželjno da ne postoji način da mi možemo da preživimo da ne lažemo okolinu, nažalost. S druge strane, zato što je toliko neprihvaćeno, mi onda živimo stalno s osjećanjem krivice, s osjećanjem straha i s osjećanjem sramote i, zapravo, skrivamo se kroz ta osjećanja koja su nekako stalno protiv nas. I zato je važno da govorimo da bi otvorili prostore da se ne skrivamo.”
Mlađenović objašnjava kako su provedena istraživanja pokazala poražavajuće rezultate da, u nekim mjestima u regionu 90 do 95 posto roditelja ne bi željelo da im sinovi i kćerke budu gejevi i lezbejke.
Upravo zbog toga, cilj feminističko-lezbejskog pokreta je omogućiti jedan drugačiji pogled na žene koje nisu heteroseksualne orijentacije.
“Mi, zapravo, hoćemo da poručimo mamama i tatama lezbejki da njihove kćerke donose jednu dragocjenu ljepotu ovom društvu jer one vole druge žene, one donose jednu novu vrstu ljubavi, a ne sramotu. I to je nešto što je meni važno, da svaki put, ispočetka ponovim, kad god govorim o lezbejkama, zato što sam ja srećna lezbejka, ja sam ponosna, volim što sam lezbejka, volim žene.”
