LGBT Čitaonica: Jasminka Petrović: Đorđe, osamnaest godina

22. 01. 2018

Kroz našu LgbtČiTAONICU nastavljamo svakog drugog ponedjeljka objavljivati queer priče i poeziju, kao i prikaze, recenzije i preporuke književnih djela queer tematike. Rubriku uređuje književnica Lamija Begagić, a danas donosimo odlomak iz knjige Sve je u redu (Kreativni centar, Beograd, 2017.), pod nazivom Đorđe, osamnaest godina, autorice Jasminke Petrović.

Piše: Jasminka Petrović
Foto: Marko Rupena

***

Dragi Vukane,

Kad si maturirao i otišao u manastir, bio sam zabezeknut kao i svi ostali. Razgovarali smo o tome nekoliko puta, ali, da budem iskren, nisam verovao da ćeš stvarno to da uradiš. A tek svi oni događaji pre i posle tvog odlaska – Majin porođaj, njen blog, tvoja ispovest na Jutjubu, vaše venčanje, ja kao tvoj kum… Da sam čitao takav roman, rekao bih da je preterano, da je nemoguće, da nije realno, a živ sam svedok da je sve baš tako bilo. Znaš, razgovarao sam malopre preko Skajpa o tebi sa onim mojim stricem, sveštenikom iz Bijeljine. (Sećaš se, pričao sam ti o njemu i njegovoj ćerki, mojoj šveci, što se zaljubila u muslimana?)

Stric mi je rekao da si dobro postupio i kad si otišao u manastir i kad si se iz manastira vratio. Zato i postoji iskušenički staž. Još mi je rekao da se u monaštvo ide iz radosti, a ne iz očaja i jada, i da je to sve u redu. Vidiš, zato sam uzeo da ti napišem ovo pismo, baš zbog ovog sve je u redu, setio sam se da si mi ti to stalno ponavljao.

Kad si me one večeri našao onako skenjanog između dva kontejnera kako plačem i kad si seo pored mene i stavio mi ruku na koleno i rekao sve je u redu, mislio sam da nisi normalan. Crni me je svakodnevno maltretirao. U odeljenju su me svi gledali kao govno. Više nisam mogao to da izdržim, a nisam imao kome da se poverim, najmanje kevi.

Bio sam na ivici samoubistva. Znači, pakao. Živeo sam u paklu. I onda ti kažeš da je sve u redu. Toliko je to bilo apsurdno da sam počeo da se smejem. Brisao sam suze i urlao od smeha. Ludačka scena. Kventin Tarantino. O tebi sam znao samo ono što se pričalo po školi, da si imao neku havariju s bratom, da te zovu Pobožni i da ne izbijaš iz crkve. Čak ti ni ime nisam znao. A kada si seo pored mene, činilo mi se kao da se znamo godinama. Čudno, to je bilo baš čudno. Sedeli smo na kesama sa đubretom i smejali se. Te večeri Crni me je toliko mučio da sam se upišao, znači upišao sam se od straha, a ti si stalno ponavljao da je sve u redu. Nestvarno. Ali potpuno. U početku sam mislio da me startuješ, međutim, brzo sam skapirao da si strejt i tek mi onda nije bilo jasno šta hoćeš od mene. Počeo si da mi prilaziš na velikom odmoru, da me zoveš na pivo posle škole u Tri brata i, šta god bih ti ja ispričao, ti bi govorio da je to u redu. Prijalo mi je to da čujem, ali kada bih ostajao sam u četiri zida, osećanje krivice je puštalo nokte i zarivalo mi se u noge, ruke, stomak, leđa, u grudi i potiljak. Bolelo je. Sve me je bolelo. Prezirao sam i Crnog, i celo svoje odeljenje, i kevu, i ovu zemlju, i dan kada sam se rodio.

Sećam se da sam ti jednom pričao kako se stalno trudim da nađem svoje jato i odletim u neki pravedniji svet, ali sve što brže trčim i jače mašem krilima – sve sam trapaviji i dalji od labuda iz bajke. Onda si me ti savetovao da se krstim i krenem na liturgiju, da se molim i palim sveće. Tada sam posumnjao da ti ipak nisi normalan, da samo gubim vreme s tobom, da si zastranio s religijom i da bi mi najbolje bilo da te se klonim. I te noći, dok sam plakao s glavom ispod jastuka, verovao sam da Crni radi pravu stvar, da me kažnjava jer sam kriv i da ja ne zaslužujem ništa bolje. Odlučio sam da se više ne viđam s tobom jer su mi naši razgovori postali mučni i neprijatni. Meni je najbolje kada sam sam i kada ćutim. Sledećih nekoliko meseci bežao sam i od tebe i od svih drugih ljudi, a onda, sasvim neočekivano, naletim na internetu na neki budistički citat: Pre nekoliko dana sam bio ljubomoran, sutradan ljut, onda sam se osećao krivim, juče sam bio srećan, a danas sam tužan. Ovo je baš uzbudljivo, jedva čekam da vidim šta mi donosi sutrašnji dan. U trenutku sam osetio olakšanje. Bio sam zadivljen saznanjem kako je sve prolazno, promenljivo… Odmah sam pojurio da s tobom podelim ovo otkriće, ali ti više nisi bio u Beogradu, zapalio si za Kovilj. I tako nas dvojica više nismo imali priliku da razgovaramo. Posle vašeg venčanja ja sam vrlo brzo krenuo za Vašington.

Ovde sam već sedam meseci i evo tek sad stižem da ti napišem pošteno pismo. Po slikama si skapirao kako se odvija život na koledžu. Nemam šta da ti objašnjavam, sve ti je jasno. Postoji šansa da iduće godine u Vašingtonu upišem i Univerzitet, nadam se da ću dobiti stipendiju. O tome ću ti pisati kada budem znao nešto više o tome. U prilogu ti šaljem seminarski koji sam upravo završio. Treba da ga predam za dva dana, a važno mi je tvoje mišljenje. Nadam se da ćeš stići dotle da ga pročitaš. Sori, nije na ćirilici, a nije ni na srpskom (Srbendo, moram malo da te zajebavam).

Ovde je dva sata posle ponoći. Mir i tišina u hodnicima. U Beogradu je sada osam ujutru. Sunce se probija kroz smog i pada na prljave krovove. Ulice su već pune ljudi. Gužva u prevozu. Majstor ne može da zatvori vrata. Znaš onaj jebeni zvuk kada vrata udaraju o nečiju cipelu, a mučenik ne zna gde će s nogom, pa je na kraju diže u vazduh. Na Komandi i mostovima zastoj. U školama zvoni za početak prvog časa. Mina moli tetkicu da je pusti na glavni ulaz jer će dobiti još jedan neopravdani. Ljubica prepisuje domaći od Teodore. Ti i Maja slušate Mentalno razgibavanje i spremate se za faks. Majina keva priprema Vikiju doručak, a moja keva… Moja keva stavlja naočare, gleda na mobilnom kakvo je vreme u Vašingtonu i kucka mi poruku: Đole, danas će kiša, ali neće biti hladno. Najniža temepratura 19 stepeni, a najviša 24. I tek kad ode poruka, keva ustaje iz kreveta, ide u WC, sprema kafu i staje na prozor da vidi kakvo je vreme u Beogradu. Kume, nemaš pojma koliko mi nedostajete. Nećeš verovati, nedostaje mi čak i karton na ulasku u prodavnicu, koji je kasirka stavila da joj mušterije ne bi usvinjile pod. Čega se sve čovek ne seti u dva ujutru, u tuđini? Bruka! A, u stvari, hteo sam da ti pišem nešto sasvim drugo.

Hteo sam da ti se zahvalim, znaš, skapirao sam da je moj život počeo da se menja od onog jutra kada smo pili pivo s radnicima gradske čistoće, na ćošku ispred trafike. Kad sam se vratio kući, mama je mislila da će mi otkazati bubrezi, jer sam celu noć proveo u mokrim pantalonama na minus pet, a ja sam joj kazao: Mama, sve je u redu, sedi da razgovaramo. Želim nešto da ti kažem o sebi, nešto što ti sigurno već znaš, ali ja moram naglas da izgovorim… Mama me je mirno saslušala, a onda još mirnije rekla: Đorđe, ti mi ličiš na tvrdoglavog pingvina koji trapavo trči po stenama i uporno maše krilima. Sine, pa ne moramo svi da letimo. Do slobode se dolazi na bezbroj načina. Pingvin je pretvorio svoja krila u peraja. On ne ume da leti, ali zato pliva bolje od mnogih riba. Šta čekaš, skači i plivaj! I eto mene, kume, u hladnim morskim dubinama. Batrgam se kako znam i umem. Nije mi lako, ali mi nije ni teško kao nekada. Više nisam sam. Sada imam vas.

Ljubi Maju i Vikija

P. S. Znam da ti idem na živce s budističkim tumačenjima, ali znaš šta mi je palo na pamet – možda je Viktor reinkarnacija tvog Veljka. Slušaj, sve je u redu i ako se složiš i ako se ne složiš sa mnom. Sve je sasvim u redu.

 

O autorici:

Jasminka Petrović (Beograd, 1960.) studirala je španski jezik i književnost. Uređivala je dječiju emisiju na Radio Pingvin, časopis National Geographic Junior, pisala za mnoge dječije časopise. Često sarađuje s kćerkom, ilustratorkom Anom Petrović, premda je većinu njenih knjiga ilustrovao čuveni Dobrosav Bob Živković. Nekoliko njenih knjiga prevedeno je na više od dvadeset jezika.Napisala je mnoga djela, od kojih su najpoznatije romani Ovo je najstrašniji dan u mom životu, 35 kalorija bez šećera i Leto kada sam naučila da letim; priče Giga pravi more, Kaži teti Dobar dan, Mame, Od čitanja se raste, zbirka dramskih igara Da li ste vi žaba?, te priručnici Seks za početnike, Škola, Bonton, Kako postati i ostati glup, Porodica. Jedna je od organizatorica književnog festivala za decu Krokodokodil. Za svoj rad dobila je brojne nagrade i priznanja. Živi u Beogradu. Ima dvoje djece i dva unuka.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

Kontaktirajte nas!