“Nismo više djeca, to je istina. Ali ljubav nikad nismo prerasle.” Sa vama danas u rubrici “LGBT Čitaonica” dijelimo priču pripadnice bh. LGBT zajednice pod nazivom “Ružičasto nebo”. Ovim putem pozivamo i sve druge osobe koje pišu o LGBT temama da nam pošalju svoje radove!
Piše: Ira
Foto: EdenPictures
U toploj sobici zrak je prašnjav, suh, kao da odbija da se udiše, dok napolju pada prvi ovogodišnji snijeg. Niko ništa nije dirao otkad sam otišla. Papir u mojim rukama je žut od vremena i krhak kao misli koje je neka druga osoba sa kojom dijelim ime i malo toga drugog na njega napisala. Moje pjesme i priče i ko zna koliko pisama koja nikad nisi imala priliku pročitati, zaboravljena historija nepoznata svima osim nama.
Uzimam sliku sa poda. Dvije djevojčice u zagrljaju, jedna crna, druga plava, ali obje sretne kao nikad prije, u snijegu, bez ijedne brige na pameti. Na pozadini piše:
– Katarina i Šejla, Otvaranje ZOI-84. – kao da bih ikad mogla zaboraviti.
Ulica Brčanska, četvrti sprat, stan do stana, tako je bilo, čini mi se, od kad je svijeta i vijeka. Nerazdvojne od najmlađih dana, zajedno smo pravile kolače od blata u parku, sjedile u istoj klupi, pjevale u horu; rasle, a malo i odrastale. Cijelo Sarajevo je znalo da smo najbolje prijateljice.
Samo smo mi znale istinu.
Uvijek sam voljela zimu. Za mene nije bilo boljeg osjećaja od ledenog sarajevskog vjetra koji sa sobom donosi miris prvih snijegova, rumenih obraza i promrzlih usana. Čudno, znam.
– Najbolje stvari ostaju skrivene pod ružičastim nebom iznad bijelog Sarajeva. – napisala sam ti u pismu te večeri kada smo se prvi put poljubile.
Devedeset prva, hladna sarajevska zima sa svojim snijegom donosi i miris rata u zraku; gust, ogavan smrad truleži i raspada. Govorili su nam da se ne brinemo, sve su to lažne priče. Neće toga kod nas biti, mi smo jedna zemlja, jedan narod, jedno srce.
Pravile smo anđele u snijegu, ti i ja te večeri. Bilo nam je petnaest, trebale smo to odavno prerasti, ali neki ljudi ustvari nikad ne odrastu. Jednostavno nauče da se bolje pretvaraju. Nama je duže trebalo da shvatimo tu lekciju.
Odavno sam samoj sebi priznala da mi se sviđaš na način na koji nisi trebala. I dalje si mi bila prijateljica, ali osjećala i sam nešto više, ne jače, nego drugačije. Koliko god se trudila, nisam mogla da o tebi ne razmišljam kao o ženi, o tvom tijelu i tvojim usnama, o slatkoći tvog mirisa i toploti tvog dodira. Naravno, nisam ti to rekla. Bila je to samo faza, ništa bitno, glupo dječije razmišljanje koje će me proći kad odrastem. Ali eto, ja još čekam da se to desi.
Ležale smo u snijegu i gledale nebo iznad nas. Okrenula si se prema meni, tvoje lice rumeno, tvoja plava kosa pod crvenom beretkom vlažna od otopljenog snijega.
Jedva da sam osjećala prste od hladnoće, ali dodir tvoje ruke na mojoj probudio me je iz nekog dubokog sna kojeg nisam bila ni svjesna.
Koliko ti je samo hrabrosti trebalo u tom trenutku da bez ijedne riječi, vođena samo emocijama, sa mnom podijeliš svoj prvi poljubac? Tvoje usne su bile hladne, ali slatke, kao najukusniji sladoled koji sam ikad probala. Bila bih najsretnija da taj trenutak nikad nije morao proći.
– Mislim da te volim. Ne kao prijateljicu, nego kao nešto više. Sviđaš mi se. Na drugačiji način. – rekla si mi u jednom dahu glasom koji te je izdavao. Nisam ti ništa odgovorila. Glupo od mene, znam, ali riječi jednostavno nisu htjele vani. – Izvini, zeznula sam stvar. Zaboravi da sam išta rekla, glupa sam.
Uhvatila sam te za ruku prije nego što si uspjela da pobjegneš od mene.
– Mislim da i ja tebe volim. – izgovorila sam napokon. Nasmiješila si se.
– Neočekivano jednostavno. – rekla si nekako, tek da prekineš tišinu. Nasmijale smo se i ponovno legle u snijeg. Te obične, neprocjenjive riječi ostavile su nam samo dovoljno snage da gledamo u ružičasto nebo iznad nas.
– Da li nešto sa nama ne valja? – pitala si me kada je vrijeme ponovno počelo da teče i odvuklo nas nazad u stvarni život, u tu večer, gdje dvije djevojke rade nešto što ne bi smjele, nešto o čemu su samo čule na televiziji, da se dešava u poganoj Americi gdje ljudi poput njih plaćaju cijenu razvrata vlastitim životima. Ti i ja nismo bile takve, zar ne?
– Nemoj to govoriti. – rekla sam ti, iako ni sama tada u to nisam vjerovala. – Ljubav je ljubav, ma kakva ona bila.
– A što ćemo ljubav kriti? – zapjevala si tihim, jedva čujnim glasom. Nasmijala sam se. Ali, naš trenutak slobode je prošao i morale smo se vratiti u turobnu realnost koja nas je čekala izvan našeg posuđenog komadića raja.
Takav je tad bio svijet. I sad je, nažalost. Ljubav smo morale kriti, a poljupce krasti kao crvene trešnje u ta tri mjeseca sreće i straha.
– Ne može bolje od ovoga. – mislila sam tada, bez gnjeva koji sam trebala osjećati, uvjerena da je djetinjasto nadati se ičemu osim slatke patnje, skrivanja i laži. Nije mi palo na pamet da zaslužujemo bolje.
A bolje nismo dobili. Kasnila si tog četvrtka u školu, ušla poslije profesora, i bez riječi sjela na drugi kraj učionice. Jedva da sam vidjela tvoje lice, crveno i nateklo od plača, ali nikad neću zaboraviti masnicu na tvom oku i pogled pun suza. Nisi mi ništa trebala reći. Tvoji su saznali.
– Kloni se moje ‘ćeri! – rekla mi je tvoja mati u holu naše zgrade tog popodneva. – Znam da si ti za ovo kriva, neke vaše vlaške čini si na nju bacila. Kako te nije sramota, bolesnice jedna!?
Plakala sam te večeri. Ne zbog nas, nego zbog nje, moje komšinice, žene kod koje sam provela pola djetinjstva i mržnje u njenim očima, samo zato što sam se usudila da njenu kćerku volim na još jedan način. Zašto nije razumjela? Sve je bilo tako prokleto jednostavno.
I da sam htjela, nisam mogla da ti priđem. Desilo se ono što se nikad nije moglo dogoditi, naravno, i nikome više nije bilo do naše dječije igre. Svi smo trebali odrasti preko noći, ali ja nisam mogla. Možda nisam ni htjela. Pisma koja sam ti pisala su tu, u mojim rukama. Nijedno ti nisam poslala, jer nisam željela da opet imaš problema sa svojima, ali bila sam usamljena, a ti si bila jedina koja me je razumjela. Jedva mogu pročitati svoj rukopis, ali iste emocije naviru ponovno, kao da sam i dalje to izgubljeno dijete koje ih je napisalo. Strah, frustracije, bijes, očaj. Na kraju je ostala samo tuga, duboka i hladna poput Neretve, beskonačna kao nebo iznad nas.
Otišla sam u ljeto. Topao, julski dan, smrad isušene Miljacke u gradu koji se raspada, i ti, sa doniranom, jedva jestivom hranom u rukama, spuštena pogleda, u izderanoj ružičastoj haljini.
– Mi idemo sutra. – rekla sam ti, oprezna da me niko ne vidi. – Ujna je već u Holandiji, tamo ćemo i mi, valjda.
Duboko si udahnula i okrenula se od mene da ne vidim suze u tvojim očima.
– Sretno ti – odgovorila si tiho. – U nekom drugom životu, u nekom boljem vremenu, stvari su možda mogle biti drugačije.
Godinama sam se grizla što te nisam poljubila, pa neka gori cijelo Sarajevo za još jedan trenutak sreće. Samo sam gledala kako trčiš nazad u našu zgradu, pored mjesta gdje je ružičasto nebo nekad skrivalo naš prvi poljubac, sigurna da te više nikada neću vidjeti.
I nisam trebala. Tako to ide. Ko je ikada čuo za priču o lezbijkama koja ima sretan kraj?
Stari, drveni pod škripi pod tvojim nogama. Stojiš na vratima sobe i smiješiš mi se istim osmijehom kao i na slici u mojim rukama. Tu si, pored mene, već skoro četrnaest godina.
I te večeri je padao snijeg. Ne u Sarajevu, nego u Rotterdamu, u januaru 2004, daleko od mahalskih očiju i priča sitnih ljudi koji ne mogu ili jednostavno ne žele da razumiju bilo šta drugačije od njih.
– Katarina! – čula sam zvuk svoga imena u gradu gdje ga je malo ko znao, i stisak poznate ruke na ramenu.
Nikad se nismo vratile u naše Sarajevo. Odavno ono i nije naše. Neki novi klinici hodaju tim ulicama, u svijetu drugačijem i boljem od onog naše mladosti.
Tu smo samo na nekoliko dana. Mama je umrla u aprilu, pa brat i ja prodajemo stan. Četrdeset nam je je, i tebi i meni. Nismo više djeca. Imamo poslove, stan u Utrechtu, burme na rukama i dijete koje nikako da savlada naš jezik. Mnogo toga smo prošle zajedno da bi opet bile tu, u malom gradu koji nam se nekad činio nepreglednim.
– Nećemo više biti komšinice. – kažem ti, sa tužnim osmijehom. Stan moje mladosti je kupila neka nova porodica da u njemu stvara svoje uspomene. Prilaziš mi i ljubiš me u čelo.
– Zar nije ovo bolje? – pitaš.
Nekako, sa godinama, situacija se promijenila.
– Bitno je ste vi nama žive i zdrave. – kaže nam rodbina sa obje strane. Neki to i misle, drugi se iza svoja četiri zida užasavaju, ali oni koji nas stvarno vole su naučili da nas prihvate. Trebalo je vremena i suza, ko zna koliko će ih još biti, ali na kraju, ljubav čini svoje.
– Sine, Kato, vrijeme te promijeni. – rekla mi je tvoja mati sinoć dok si ti u kuhinji prala suđe. U starim krhkim rukama držala je pletivo i dopola isheklanu crvenu beretku za našu Maju, svoje jedino unuče. Ne vidi više kao prije, puno je tu rupa i nezgrapnih šavova, ali i ljubavi kakvu nije ni razumjela prije trideset godina. – Sjetiš se šta je bitno. Izgubila sam i Ibrahima i Amera. Ostala mi je samo Šejla. Vi svoju sreću tražite u tom bijelom svijetu, gdje vas ljudi bolje razumiju nego u našoj mahali. Neću vam reći da se vratite ovdje, nismo mi još od tog posla. Ali, polahko, daj im vremena.
Možda je naivno od mene, ali počinjem joj vjerovati.
Stavljaš crveni šal oko moga vrata i znam tačno šta želiš.
– Maja spava, mama će je čuvati. – uvjeravaš me. Držiš me za ruku dok izlazimo iz naše zgrade u hladnu sarajevsku noć.
Nismo više djeca, to je istina. Ali ljubav nikad nismo prerasle. Snijeg je i dalje hladan kao što je oduvijek bio, a tvoje usne mekane, iako na tvom licu ima bora. Nebo iznad bijelog Sarajeva je opet ružičasto, ali najbolje stvari više ne moraju ostati skrivene pod njim.
