LGBTI osobe i život u azilu: prisjećanja

Za ovaj tekst nije važan broj. Koliko je LGBTI osoba i u koje sve zemlje otišlo pokazuje samo da je ljudima najvažnije da odu odavde i biraju zemlje koje su razvijene. Iako bi bilo očekivano, na primjer, sagovornici koji godinama žive u Švedskoj, rekli su da ova država dugo već nije odobrila azil na osnovu seksualne orijentacije ili rodnog identiteta.

Piše: Jasmina Čaušević

Azil LGBT osobama prethodnih godina davale su Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Njemačka, Kanada, SAD. Iako, Bosna i Hercegovina već više od 10 godina ima uređeno zakonodavstvo kada je u pitanju zaštita od diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta, stvarne potrebe i prilike u kojima LGBTI osobe žive, daleko su od uređenih. Kakva je trenutno situacija – a trenutno mjerimo periodom prije proglašenja pandemije koja je zaustavila kretanja – što se tiče LGBTI osoba iz BiH koje traže azil, iz Sarajevskog otvorenog centra su nam rekli da se i tokom 2019. godine pokazalo da je BiH i dalje država u kojoj LGBTI osobe u praksi ne mogu da dobiju adekvatnu zaštitu države, te se na traženje azila odlučuju se zbog psihičkih poteškoća koje osjećaju zbog psihičkog i fizičkog nasilja koje trpe zbog svoje seksualne orijentacije ili rodnog identiteta, odbacivanja okoline ili diskriminacije prilikom zapošljavanja ili na radnom mjestu. Konkretno, tokom 2019. Sarajevski otvoreni centar je zaprimio osam upita od LGBTI osoba o mogućnostima dobijanja azila za sebe i/ili svoje partnere u zemljama EU ili Sjedinjenih Američkih Država i Kanade, na osnovu seksualne orijentacije, te je zabilježio i dva slučaja osoba iz BiH koje su napustile državu i dobile azil Njemačke odnosno SAD-a.

Ljudi i dalje, dakle, odlaze. I dok vrijeme prolazi skupljajući iskustva za nove priče, ovim tekstom se podsjećamo na crtice iz života ljudi koji su u prethodnih deset i više godina otišli iz BiH i šireg prostora nekadašnje zajedničke države. Evo kako je čitav proces objasnio mladić koji je svoj život više nije mogao da živi u homofobnoj sredini i šta je u intervjuu od prije deset mjeseci rekao: „Dobio sam turističku vizu na 10 godina, a nakon što sam stigao u Kanadu kao turist, podnio sam zahtjev za azil na osnovu seksualne orijentacije. Trenutno sam u procesu dobivanja azila, odnosno čekanja saslušanja kojeg mora svaka osoba koja aplicira za azil u Kanadi da prođe.“ Dodao je da je u vrijeme kada je urađen razgovor sa njim bio u šestom mjesecu čekanja i dodao da nakon što se dobije datum za saslušanje, prethodno prikupljanu dokumentaciju (sređenu sa advokatom kojeg besplatno svaka osoba dobije) dužna je dostaviti Odboru za izbjeglice i imigraciju u Kanadi – Odjelu za zaštitu izbjeglica. „Njihov zadatak je zapravo ustanoviti kredibilitet i istinitost priče koju im izbjeglice prethodno dostave. Međutim, sve izbjeglice koje čekaju saslušanje imaju pravo na rad, školovanje – ukoliko žele da studiraju na univerzitetu ili koledžu, morat će da plaćaju kao internacionalni studenti, zdravstvenu zaštitu, dok ne pronađu posao imaju pravo na socijalnu pomoć koja je više-manje dovoljna za mjesec.“ Ograničenja koja osoba ima prestaju nakon dobivanja stalnog boravišnog statusa. „Jedino veće ograničenje jeste napuštanje Kanade u toku trajanja cijeloga procesa. Naročito je zabranjeno vratiti se u zemlju iz koje dolazimo.“

„Osim privlačnih faktora više tolerantnih država“, kako Amir Hodžić piše u svom tekstu Fragmenti queer pokretljivosti, „koje pružaju pravnu zaštitu i priznanje LGBTIQ osobama, uzroci migracijskih procesa za mnoge queer osobe iz post-jugoslavenske regije pod snažnim su utjecajem potisnih faktora visoke razine homofobije, diskriminacije i nasilja doživljenih u matičnim zemljama. To je naročito relevantno u slučajevima aktivista_ica, često onih koje su bile prve medijski izložene LGBTIQ osobe, i onih koje su organizirale prve javne LGBTIQ događaje.“ Hodžić navodi primjere nekoliko istaknutih aktivista i aktivistkinja koje su morale da zatraže azil u drugim zemljama. Tako navodi primjere Bobana Stojanovića i Majde Puače. „U siječnju 2017. godine, Stojanović je na svom Facebook profilu objavio da su on i njegov partner dobili status azilanata u Kanadi na osnovi 23 prijavljena slučaja nasilja doživljenog u Srbiji, a koji nikad nisu riješeni. Šest godina ranije, Majda Puača, još jedna istaknuta queer aktivistica iz Srbije, dobila je azil u SAD na osnovu seksualne orijentacije i političkog mišljenja, te opravdanih razloga za uvjerenje da su joj u Srbiji zdravlje i život u opasnosti.“ Tu su i još dvije priče osoba koje su morale da emigriraju u SAD. U pitanju su Svetlana Đurković i Jay Poštić. „Svetlana Đurković, jedna od organizatorica Queer Sarajevo Festivala 2008. godine, koji je nasilno prekinut prilikom otvaranja, uz prijetnje smrću organizatoricama, prisjeća se „života bez javnog prevoza, života sa minimalnim kretanjem… imali smo deku na prozoru u novom uredu“. Jay Poštić, dugogodišnji aktivista Zagreb Prajda, sjeća se da „godinama nakon tih prajdova kad bi neko dreknuo na ulici ja bih se stresao, ne bih se vozio neko vrijeme javnim prijevozom. Bila je to prevencija, ali i realan strah, bilo je pretučenih ljudi u to vrijeme, prijetnji smrću telefonom ljudima oko mene.“ Dodajući i priču Mime Simić, kojoj je za oporavak „bilo je nužno premjestiti se na neko drugo mjesto, na mjesto „gdje te nitko ne poznaje“, na mjesto „gdje se nitko ne osvrće dok se s curom držiš za ruke ili ljubiš, gdje nitko ne zuri u tebe u javnom prijevozu i pita se jesi li muško ili žensko“, kako kaže Mima Simić, dugogodišnja queer aktivistica komentirajući svoju odluku o odlasku, i shvaćajući „da sam sebi korisnija u Berlinu nego hrvatskom aktivizmu u Zagrebu“.

Takođe, godine življenja u strahu, ozbiljnih prijetnji i fizičkih napada natjerale su i Jasenka da napusti BiH, prije četiri godine, i kao LGBTI osoba potraži azil u SAD-u zajedno sa svojim dugogodišnjim partnerom Aleksandrom. U intervjuu koji su dali, kažu da su u SAD otišli tako što su aplicirali za turističku vizu koja im je odobrena, a tek po dolasku u SAD, podnijeli su zahtjev za azil. „Nakon slijetanja u SAD, prema zakonima postoji jednogodišnji period tokom kojeg neko može aplicirati za azil, objašnjava Jasenko. U proces apliciranja moguće je upustiti se i samostalno, ali Jasenko i Aleksandar iz vlastitog iskustva smatraju da je bolje angažovati advokata. Također, iako se aplikacija podnosi tek kad se fizički dođe na tlo SAD-a, od suštinskog značaja je pripremiti svu dokumentaciju i dokazne materijale još tokom boravka u Bosni i Hercegovini. “Nije dovoljno samo doći i reći ja sam gej i dobiti azil na osnovu toga što sam gej. Svaka zemlja na zapadu će tražiti te neke dokaze tvoje ugroženosti u tvojoj zemlji porijekla. Ti ćeš morati da obezbijediš dokaze da si ugrožen i da život za tebe, tvog partnera, tvoju porodicu nije moguć u toj zemlji iz koje dolaziš.” Jasenko je imao dokazne materijale da je u BiH bio izložen napadima zbog svoje seksualne orijentacije, ali, Aleksandar, koji je i sam trpio takve prijetnje i napade, nije imao nikakvih materijala koji bi to mogli i dokazati, te su se odlučili na korak braka kako bi mogli podnijeti zajedničku aplikaciju za ostanak u SAD-u. Bez vjenčanja, smatraju da bi Aleksandrove šanse za dobijanje azila bile male.“

Evropsku sud pravde je prije određenog vremena doneo presudu da homoseksualnost može biti razlog za traženje azila, ukoliko se može dokazati da su LGBTI osobe kao socijalna grupa u zemlji odakle su diskriminirani, proganjani ili trpe nasilje. I sam strah od progona je sasvim dovoljan. Prije ove odluke, osobe koje su tražile azil, morale su dokazati svoju seksualnu orijentaciju, kroz odgovore na niz problematičnih pitanja. Dokazni materijal sada, kako navodi Jasenko „može biti bilo kakav pisani ili fotografisani trag da je LGBTI osoba izložena prijetnjama, pritiscima i napadima u zemlji iz koje želi otići. Među takvim dokazima su i fotografije nastalih povreda, policijski izvještaji ukoliko je napad prijavljen nadležnim osobama, ali i ovjerene izjave svjedoka“, Također, dodaje da je „dosta LGBTI osoba bilo u situaciji, kada izađe napolje po danu ili navečer, da jedna od njih bude žrtva napada i te osobe koje su tu svjedoci mogu napisati izjavu za prijatelja ili prijateljicu i onda to bude ovjereno kod notara i služi kao dokaz.”

I na kraju, nakon uvida u lična iskustva i priče, dodajemo da su izuzetno važni i izvještaji međunarodnih i nevladinih organizacija o stanju ljudskih prava LGBTI u zemlji iz koje neko dolazi, jer oni također mogu pomoći LGBTI osobama u dobijanju azila. Ipak, ono što je najvažnije za LGBTI osobu koja ode u stranu zemlju i zatraži azil jeste da pronađe lokalne organizacije jer od njih može dobiti pomoć vezanu za smještaj, hranu, besplatno učenja jezika i ostale važne informacije koje će joj pomoći da organizuje život u novom okruženju.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!