Piše: Mirza Halilčević
Foto: Pexels.com
Iako prilično specifična, LGBTI zajednica je po svojoj strukturi prilično slična mnogim drugim društvenim zajednicama u okviru kojih se ljudi okupljaju kako bi razgovarali, družili se ili učestvovali u zajedničkim aktivnostima. Okupljeni oko svojih seksualnih identiteta, LGBTI osobe u zajednici mogu naći prostor sigurnosti, kao i mogućnost nesmetane razmjene iskustava. Naravno, ne mora svaki susret LGBTI osoba biti obilježen nekom zvaničnom aktivnošću. Nekada su neformalni susreti, druženja i zabave upravo najbolji način uvezivanja i građenja LGBTI zajednice.
„Povezivanje ljudi kroz neformalna druženja i okupljanja sigurno ima svoj značaj. I prije deset godina smo imali internet, društvene mreže poput MySpacea i Facebooka, ali su one imale mnogo manje korisnika i funkcija. Internet onog doba i danas nisu ista priča. Mogla bih reći da je i tada sve krenulo preko interneta. Anonimnost koju pruža online komunikacija je sigurno igrala veliku ulogu u tom povezivanju online. Sjećam se, postojao je tzv. ‘homo klub’, podforum na klixu, tadašnjem Sarajevo-X-u. Tu je sve krenulo, raja iz većih gradova je počela da se offline sastaje, počele su se formirati ekipe i krenulo se sa kućnim dernecima. Prije nekih 10-12 godina su ti kućni derneci bili užasno popularni, ljudi iz drugih gradova, pa čak i država bi dolazili, upoznavali se, družili”, prisjeća se Nina.
, dodajući kako internet danas ipak igra veliku ulogu u izgradnji i povezivanju zajednice. Sa sveprisutnošću interneta i ljudi iz manjih, ruralnih sredina lakše se mogu povezati za zajednicom, te pratiti događaje koji se organiziraju. Internet je svakako omogućio da se dosegne veći broj ljudi, no s druge strane, offline susreti su jednako važni za stvaranje odnosa.
LGBTI osobe nisu izolovani dio društva, te je stoga jasno da su i oni obuhvaćeni općom tehnologizacijom kao i svim njenim prednostima i nedostacima. No, za osobe koje izvjesni dio života provode u ormaru, udaljeni od vlastite seksualnosti ili eventualno odbačeni, interakcija, offline susreti i osjećaj pripadanja mogu biti od mnogo većeg značaja. Naravno, nezahvalno je po ovom osnovu pokušavati dokazati pretpostavku da je eventualno lakše bilo biti LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini prije deset godina. I LGBTI zajednica je prilično živa materija koja se obnavlja i mijenja, te je prilično teško zadržati kontinuitet uslova razvoja. No, ono na čemu bi se trebalo insitirati jesu vrijednosti koje bi zajednica kao takva trebala njegovati.
„Zajednica je bitna iz više razloga: kao okvir podrške, prepoznavanja, gradnje jedne specifične kulture i vrijednosti, ali i osnovu političke legitimacije zahtjeva. Bez postojanja zajednice i njezinog artikulisanja zahtjeva prema državi, isti ne bi mogli dobiti jednu vrstu društvene opravdanosti. To je odnos interkacije, jer bez osoba nema zajednice i obratno. S druge strane, mislim da se treba prepustiti mladima koji imaju nove zahtjeve, možda i više vremena da se bave aktivizmom. Uvijek mislim da je potrebno da se neki novi val aktivizma osjeti u zajednici”, navodi Damir dodajući kako su neki od pionira/ka bh. LGBTI pokreta svoje angažmane prepustili generacijama koje dolaze „Mislim da su osobe moje generacije danas posvećene poslu, karijeri i emocionalnim vezama. Ta preokupacija svakodnevnim problemima odvela nas je od nekog značajnijeg aktivizma. No, ono što prepoznajem jesu problemi s kojima se moja generacija susreće: potrebe za pravnim prepoznavanjem istospolnih veza. Tu su veoma bitna pitanja međusobnog izdržavanja, zdravstvenog osiguranja, nasljeđivanja. Neke veze već traju deceniju i istospolnim partnerima je potrebno pravno priznavanje kako bi zaštitili i osigurali prava svom/joj partneru/ici”, zaključuje Damir.
Osnaživanje i izgradnja LGBTI zajednice uglavnom nikada nije proces koji se odvija po automatizmu, pa čak ni kada je riječ o neformalnim susretima. Pionirski koraci naročito iziskuju dosta preispitivanja društvenog konteksta, a samim tim i sigurnosti koju je potrebno obezbijediti. U postkonfliktnim društvima, kao što je i bosanskohercegovačko, ovo pitanje postaje znatno složenije.
„Mislim da je LGBTIQ zajednica posljednjih godina najviše uznapredovala po pitanju upravo samoosvještenja. Čini mi se da smo dugo godina iza rata sami sebe dodatno getoizirali i zatvarali ‘između četiri zida’. Naravno da je neodvojiv tadašnji društveni kontekst od takvog povlačenja u sebe – ne zaboravimo da su tek 1998. godine iz Krivičnog zakona izbačene odredbe koje spominju istospolni seks te kompletnu postratnu revitalizaciju vjerskih običaja koja je preplavila sve društvene sfere i tabuizirala sve što je drugačije”, objašnjava Emina Trumić, dodajući kako je za procese osnaživanja ključno kreirati sigurni prostor koji će njegovati samoprihvatanje i buditi samopouzdanje. Jedino tako ohrabrene individue biti će u mogućnosti izaći u javni prostor, te preispitivati dominantno znanje i socijalne politike. Ipak, Emina za kraj optimistično zaključuje kako je u odnosu na period od posljednjih deset godina dosta toga urađeno na polju jačanja kapaciteta LGBTI zajednice.
„Tek nakon godina rada s LGBTIQ zajednicom na raznim poljima, mi danas s ponosom možemo reći da imamo jednu novu generaciju koja je samosvjesnija, manje plašljiva, šarenija i otvorenija. To se vidi i na ulici i uvijek me obraduje – držanje za ruke, ležerni poljupci, ruka preko ramena ili oko struka – mi sami si danas dajemo za pravo da hodamo, radimo i govorimo šta hoćemo i ljubimo onoga koga želimo. Voljela bih da tako i nastavimo!“
LGBTI zajednica danas raspolaže brojnim resursima i mogućnostima. Postoje brojni besplatni servisi koji nude različite usluge savjetovanja LGBTI osoba, poput psihološkog ili pravnog. Izdavačka djelatnost koja tretira LGBTI pitanja i teme također je značajno napredovala, te iznjedrila mnoge naslove najrazličitijih formata, obima i podtema. Internet je omogućio dostupnost ovih naslova, te uz to ponudio i prostor za nesmetan i konstruktivan dijalog. No, proces građenja snažne, solidarne i uvezane LGBTI zajednice još uvijek traje. Generacije ljudi koji dolaze sa sobom nose nova otkrića, kao i izazove svoga vremena, ali i u odnosu na to je bitno njegovati sjećanje na pionirske angažmane koje su imali ljudi poput Damira, Nine i Emine, baš kao što je važno spominjati i one koje i dalje aktivno i programski rade na osnaživanju LGBTI zajednice poput Lejle Huremović.
“Kada govorimo o radu sa LGBTI osobama postoji mnogo izazova sa kojima se susrećem. Jedan od prvih je definitivno na koji način doći do što većeg broja LGBTI osoba, pogotovo do onih koji još uvijek nemaju podršku porodice, prijatelja, koji se suočavaju sa nasiljem u porodici ili školi. Često postoji strah od toga šta ih čeka kada dođu na druženja. Izazovi postoje i u segmentu suočavanja sa procesima jačanja LGBTI osoba kao individua i da li ćemo moći odgovoriti na sve (ili bar većinu) njihovih potreba. Izazov sam po sebi je i ograničenost kapaciteta. Planovi za ovu godinu su nastaviti jačati LGBTI zajednicu i pokušati kroz jačanje individua više raditi na izgradnji aktivističkih grupa, grupa koje će zajedno sa nama tokom ove godine raditi različite aktivističke akcije u javnom prostoru i koje će doprinijeti povećanju vidljivosti LGBTI osoba u bh. društvu. U budućnosti bih također voljela vidjeti i zajednicu koja više njeguje međusobnu solidarnost i aktivističke angažmane”, zaključuje Lejla Huremović, programska koordinatorica Sarajevskog otvorenog centra.
Zajednica je puls zvaničnog LGBTI pokreta, pa je s tim u vezi važno stalno osluškivanje i praćenje potreba LGBTI osoba kako bi se iste mogle i društveno i politički kontekstualizirati i artikulisati. No, sa druge strane, za oblik zajedničkog koegzistiranja jednako važnim se čini i odgovornost koju svaki pojedinac/ka individualno preuzima na sebe, jer se upravo na taj način održavaju dugoročnost, samoodrživost i vitalnost zajednice.
Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.
