PIŠE: M. Š.
Sarajevo je grad koji obiluje kontradiktornostima. S jedne strane, diči se svojim duhom, otvorenošću i gostoprimstvom, s druge strane grčevito se drži najkonzervativnijih dijelova naše tradicije i kulturne baštine, koristeći ih kao izgovor da ipak ne krene u potpunosti u korak sa savremenim društvenim tokovima.
Ovaj grad kontrasta, gdje se različita predanja prošlosti još uvijek sukobljavaju s ritmovima modernosti, pozornica je na kojoj se tiho, skrivena od pogleda, razvila naša ljubavna priča. Iako je naša ljubav slobodna od nametnutih podjela, ona nažalost često nailazi na nerazumijevanje i osude društva lišenog empatije prema drugom i drugačijem.
U malom svijetu svoga doma, moja partnerica i ja naše dane počinjemo jutarnjom kafom, doručkom, šetnjom s našim psom, pretresanjem planova za taj dan i poljupcem za sreću na poslu pred odlazak na još jednu avanturu vožnje gradskim prevozom.
Tokom dana tipkamo kratke podsjetnike na zakazane preglede – doktorske, zubarske, kozmetičke, frizerske, veterinarske, šta god vam padne na pamet, ideje za večeru, usputne informacije bitne za zajedničko domaćinstvo, i neizostavne kratke ljubavne porukice koje čine da vrijeme provedeno u obavezama brže prođe. Navečer zajedno pravimo večeru, prepričavamo provedeni dan, i biramo novu emisiju ili film koje ćemo gledati zajedno – tradicija od koje ne odustajemo – da uz večeru naš dom ispunjava sadržaj koji nas nasmijava, opušta i priprema za san, a i sutrašnji dan.
Vikendom, ako je lijep dan, bježimo na vikendicu sa psom, kosimo travu, roštiljamo s prijateljima, ili ako je loše vrijeme, organizujemo druženja kod kuće, kuhamo za porodicu ili prijatelje, odemo do grada, otkrivamo nova mjesta i nova iskustva.
Naša veza, naše partnerstvo, cvjeta u sigurnosti našeg doma, u krugu prijatelja i porodice, kako zbog podrške koju imamo, tako i zbog poštovanja i povjerenja koje smo izgradile. Tokom pet godina zajedničkog života, prošle smo kroz mnoge izazove i naučile šta znači prihvatanje i kompromis, i koliko je, u društvu koje vas kontinuirano briše i negira, i u kojem vam je sigurnost ugrožena činom voljenja druge osobe, velika stvar odvažiti se voljeti i drugoj osobi dati sebe i bezrezervnu podršku da bude svoja, slobodna i voljena.
Kao dvije žene u tridesetim, nakon, ali i upravo zbog nebrojeno mnogo iskustava osude i neprihvatanja, i samog procesa autovanja unutar naših porodica koji nije prošao bez svojih trzavica, naučile smo navigirati kompleksnosti društvenih pritisaka i očekivanja. Stalna ispitivanja i nerazumijevanje okoline samo su ojačali našu povezanost, prisiljavajući nas da se oslonimo jedna na drugu za podršku i razumijevanje, i danas sa sigurnošću mogu da kažem da mi jesmo porodica, u najiskrenijem i najbitinijem smislu te riječi. Kako jedna drugoj, tako i svojim najmilijima.
U lezbejskim, tačnije u svim istospolnim ljubavnim vezama, nedostaju nekako ustaljeni društveni pokazatelji razvoja i rasta odnosa, barem u Bosni i Hercegovini. Nema zajedničkog kredita da vas veže zauvijek, prstena koji bi ozakonio vaš odnos, uzimanja prezimena, promjene dokumenata, i drugih slatkih muka bračnih i vanbračnih strejt parova. Nama dvjema najveći čin i znak predanosti jedne drugoj i pokazatelj želje da trajemo zauvijek, bila je odluka o kupovini zajedničkog stana (koji će svakako glasiti na ime samo jedne).
Ni ovaj ključni momenat u našim životima nije prošao bez podsjetnika na žrtve koje moramo podnositi kako bismo u konačnici sebi sagradile prostor u kojem možemo živjeti autentično i koji možemo zvati domom. U samom procesu, i komunikaciji s agencijama, notarima, službenicima na šalterima, majstorima i dostavljačima, pa i novim komšijama, predstavljale smo se kao sestre da izbjegnemo nelagodu, potencijalne neugodne situacije i million pitanja i zadiranja u našu intimu i privatne živote, koji nam tada nisu ni najmanje bili potrebni.
Čak i u tom procesu upoznale smo ljude koji su vidjeli ispod površine i koji su bili spremni prvo da prihvate, pa da poslije postavljaju pitanja i rješavaju svoje nedoumice – ljude kojima je ljubav kao ljudska potreba bila nešto najprirodnije, iako su prvi put sreli dvije lezbejke.
Sada u našoj maloj (ne)savršenoj oazi stvaramo naš mali svijet onaj gdje se naša ljubav slavi i cijeni, zaštićena od netolerancije i predrasuda koje vrebaju izvan.
Pod našim krovom sastaje se cijeli svijet različitih identiteta, razmišljanja i želja, koji vjeruju u jednu istu stvar da granice i podjele ne smiju da postoje. Naša priča je priča otpora, kroz smijeh, kroz ljubav, kroz podršku, kroz razumijevanje i rad na sebi, na našoj vezi i našim najmilijima.
Iako smo svjesne privilegija koje imamo, svakodnevno smo suočene s izazovima koje donosi naš lezbejski identitet. Nikada nismo u potpunosti imune na pritisak društvenih očekivanja, a briga za sigurnost još uvijek ponekad nadvlada slobodu koju se trudimo osvajati svaki dan. Naravno da se uglavnom javnim prevozom i bučnim ulicama krećemo oprezno, ponekad skrivajući našu ljubav i nježnost među nama, ali svaki takav trenutak služi samo kao podsjetnik na bitke koje smo već dobile i dokaz da kako godine prolaze, naša ljubav postaje sve jača.
I tako, u sjeni grada koji se trudi da nas ne vidi i ne prepozna, nastavljamo pisati našu sarajevsku priču, onu o istinskoj otvorenosti, otporu mržnji bilo koje vrste i ljubavi koja nas spaja i onda kada to djeluje gotovo nemoguće.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
