Lonac kuhanog vina je ispred mene. Na meni haljina plave boje oceana i miris koji sam dobila na poklon, lagano sam našminkana i spremna da dočekam goste. On je našao nekoga. Moj dragi prijatelj dovodi svog momka na upoznavanje.
Ljubavni parovi, nasmijana lica, držanje za ruke, sjedenje na klupi, popljupci pod kišobranom, veze, brakovi, odnosi svih vrsta u kojima je prisutna ona – ljubav. Često sam sjedila na klupi u parku čitajući knjigu, čekajući nekoga, sama i skoro uvijek se nađe jedan dežurni ljubavni par kojem ne smeta vjetar, kiša, hladnoća. Oni se vole, ljubav ih grije, doslovno, i njima vanjski svijet više ništa ne može, jer ih ta ljubav, trenutno, toliko drži dok su zajedno.
Kakve emocije to budi u Vama koji ste sami?
Ja sam ljubomorna. Ljubomorna sam na ljubav. Nemojte me krivo shvatiti, ali kad ste kronično sami takve scene bude ljubomoru, zavist i ponekad čak tugu a najgore od svega – bol. Nisam osoba koja ‘traži’ i osoba koja čeka da je netko ‘nađe’. Ja vjerujem da se ljubav dogodi.
Za sve one koji traže – Koga to tražite? Šta to želite? Kome se nadate? Nekome kome unaprijed zamišljate fizički izgled, predispozicije u raznim oblastima, normalnost po svaku cijenu, i da bude ono što Vi mislite da bi trebalo biti? Zašto tražite? Radi seksa, samoće, straha, navike da ne budete sami? Ako ne možete biti dobro sami sa sobom, kako ćete biti dobro kad još netko dođe? Možda na početku budete smireni i sretni, ali kasnije sve te frustracije koje dežuraju i čekaju izađu na vidjelo.
Nekada sam bila naivna i vjerovala da takvi parovi zauvijek ostaju na nekim klupama dok jesenje lišća pada po njima, a oni griju dlanove i obraze vrelim usnama i rukama.
Miješam vino, jabuke, klinčiće i cimet dok čekam da oni dođu. Ja nemam nikoga. Sama sam, ponovo. Zamišljam ih kako su samo sretni, kako euforija upoznavanja njihovim životima daje novu dimenziju, otkrivanje druge osobe je istovremeno i otkrivanje sebe. Kao da znam napamet sve te priče a paradoksalno nikad nisam imala istinski nekoga. Nisam bila zaljubljena do te mjere da bi mi ‘puklo srce’ nakon raskida ili odvajanja od osoba s kojima sam bila. Nisam ih voljela dovoljno ili su možda oni mene premalo. To više nije bitno. Ono što je sad bitno jeste da sam u plavoj haljini i da sabrana moram dočekati dvoje zaljubljenih ljudi. Želim im nasuti bibera u vino umjesto cimeta. Čak sam na rubu mozga pomislila na mišiji otrov, ali, naravno, samo slikovito.
Naša večera je predivno prošla, nisu se ljubili preda mnom, jeli smo, pili i zbijali šale. Prošla je ponoć i morali su ići. Treba rano ustati a i ostaviti koji sat za strast. Sve sam razumjela. Ispratila sam ih uz velike stepenice dvorišta koje izbija na glavnu cestu i mahala im dok su se šetali niz ulicu kao dva prijatelja ili pak kao par, smijući se i naslanjajući se jedan na drugoga. A ja? Stajala sam. Stajala sam i bila sam ljubomorna. A zašto? Kao da išta traje vječno. Pa čak i ta ljubav, na koju sam samo trenutno ljubomorna, je trenutak u vječnosti koji dijele dvoje ljudi i ništa više. I kad sam zaljubljena to je poput voćke poslije kiše. Sve dok sija sunce ona je poput kristala, suza od safira, sama svjetlost u šumi a dovoljan je jedan oblak da to čarobno drvo pretvori u nešto obično, svakodnevno i sasvim normalno poput dijela cijele šume. I zašto bismo bili ljubomorni? Kako reče L. Brena – Poželi sreću drugima…
Piše Hainsia Olindi
