Razgovarala: Živana Jovančić
Snimio: Amer Beganović/Spektroom
Izvor: Gracija
Povijest ljudskih prava obilježila je vjekovna izgradnja i stvaranje jednakih prava za sve ljude. Prošla vremena bila su često u znaku isključivih stavova i vizija, sukoba na relaciji tradicija-moderno, ali svijet se uporno bori i kreira nova i univerzalna ljudska prava. U našem vremenu doživljavaju domet, a da stepen dostignutih prava nije ipak isti u svim državama svijeta, dokaz su marginalizirane skupine koje, recimo, u našoj zemlji godinama žive u sjeni.
U centru pažnje u svijetu, a potom i kod nas, našle su se istospolne zajednice, stvaranje zakonskog rješenja i priznavanje prava na sklapanje braka između osoba istog spola. Otkako je naša država predala aplikaciju za članstvo u Evropskoj uniji, jedna od obaveza države Bosne i Hercegovine, na osnovu novih preporuka Vijeća Evrope, odnosi se na usvajanje Zakona o istospolnim zajednicama kao dijela obaveza zemalja članica. O budućem zakonu i bitnim detaljima, razgovarali smo s Majom Gasal-Vražalica (32), zastupnicom Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, u kojoj je članica Komisije za ostvarivanje ravnopravnosti spolova i Zajedničke komisije za ljudska prava.
Naša sagovornica je diplomirala germanistiku na sarajevskom Filozofskom fakultetu, iza sebe ima pedagoško iskustvo u Prvoj gimnaziji i Međunarodnoj školi Bosna Sema, radila je za Rolls-Royce Deutschland u poslovnom angažmanu sa Ministarstvom odbrane BiH, te bila asistentica projekata u Njemačkoj privrednoj komori u Sarajevu. Uz to supruga i majka, ona se svrstala u partijske redove Demokratske fronte, a od početka mandata 2014. iznimno se zalaže za prava marginalizovanih grupa u našem društvu, među kojima su i LGBT osobe.
Zašto imamo tako puno predrasuda o drugom i drugačijem?
– Ono što je karakteristično za nas, mi smo u zadnje 23 godine postali društvo koje nema ili ima veoma mali osjećaj za druge i drugačije. Osobito je to izraženo kod nositelja vlasti na svim nivoima. Danas se svi deklarativno zalažu za marginalizirane skupine našeg društva. Zakonski okviri postoje, ali se ne primjenjuju, a niko ne snosi bilo kakve sankcije za neprimjenjivanje zakona. A za poboljšanje uslova života marginaliziranih skupina u BiH gotovo da nikad nema novca ili se raspoređuje na pogrešan način. To je nešto što bi naše vlasti trebale promijeniti.
Koje su to marginalizirane grupe koje čine drugi i drugačiji?
– To su osobe s invaliditetom, samohrani roditelji, zatim roditelji djece s posebnim potrebama te pripadnici LGBT populacije. Tu su i politički marginalizirane skupine ljudi koji ne pripadaju određenoj etnonacionalnoj strukturi, osobe koje su u našem ustavu određene kao “ostali”. Zatim, obespravljeni radnici, nezaposleni, mladi i to bez obzira da li i kojoj političkoj partiji pripadaju, jer kod nas partije malo ulažu u mlade, zato ih je u Bosni i Hercegovini sve manje.
Najavili ste da ćete se boriti za prava LGBT osoba. O kojim pravima je riječ?
– U našoj zemlji mnogi nemaju osjećaj za LGBT osobe jer je to njima nešto strano, nepoznato pa čak na to sumnjičavo gledaju i boje se. Naša država je potpisnica Evropske konvencije o ljudskim pravima i tu, kad se radi o primjeni, ne možemo imati selektivan pristup: jedan dio populacije može uživati ljudska prava, a drugi ni u kom slučaju ne može. U BiH je sazrelo vrijeme da donesemo Zakon o istospolnim zajednicama, koji će LGBT osobe izjednačiti sa životnom zajednicom heteroseksualnih parova.
Možete li pomenuti još neka prava koja su uskraćena LGBT osobama?
– Često sam prisustvovala njihovim skupovima, seminarima, na kojima su bili i njihovi pripadnici iz regije, te saznala koja sve prava su im uskraćena. Recimo, ako živite s osobom istog spola, ne možete od doktora dobiti informaciju o njenom zdravstvenom stanju jer niste zakonski priznati partner, kako je to u heteroseksualnim životnim zajednicama, a niste ni član obitelji. Puno je životnih primjera koji pokazuju da ove osobe ne mogu ostvariti svoja prava ni kod podjele ili nasljeđivanja zajedničke imovine, također nemaju mogućnost zdravstvenog osiguranja preko partnera, pravo da odlučuju o njegovom zdravlju kada on to nije u stanju, pravo naodređene poreske olakšice na osnovu statusa životne zajednice, mogućnost sticanja državljanstava i slično. Istospolna zajednica je prepoznata u našoj regiji, a kod nas još nije.
Je li na pomolu Zakon o istospolnim zajednicama u BiH?
– Koliko sam informisana preko medija, ministrica za ljudska prava BiH ne planira za 2016. uputiti prijedlog Zakona o istospolnim zajednicama u parlamentarnu proceduru. Zašto je tako, ne znam. Mogu samo pretpostaviti da je zbog toga što smo mi u predizbornoj kampanji za lokalne izbore. Moguće da to bude početkom 2018. i to samo zbog pritiska međunarodne zajednice koja djeluje u BiH, ali i činjenice da se moraju ispuniti uslovi koji predstoje našoj zemlji kao budućem kandidatu za ulazak u EU. Ako je nešto kredibilno i ako želimo biti članica EU, onda nema mogućnosti da stvari prolongiramo koliko želimo, nego se mora raditi konkretno.
Kakve reakcije mogu izazvati zakonski stavovi?
– Mislim da treba naći modus da se javnost upozna šta novi zakon znači, a ne da dobijemo negativne konotacije koje će nam samo stvarati novu atmosferu opšteg nerazumijevanja i nove konflikte. U posljednje tri godine našu zemlju je napustilo oko 80 hiljada ljudi, pretežno mladih. Oni odlaze u razvijene evropske zemlje u kojima mogu raditi, u kojima su zagarantovana univerzalna ljudska prava i nemaju problem s tim što u tim zemljama postoji zakonski okvir za istospolne zajednice. Reakcije u slučaju LGBT populacije, ali i svake druge marginalizirane skupine u BiH, mogu biti različite, a ja bih poručila da konačno uvažavamo sve građane naše zemlje, da uvažavamo druge i drugačije, da se solidarišemo s njima, jer to je nešto što čini društvo zdravim, a nas pojednice duševno bogatijim.
Koju funkciju ima portal LGBT.ba?
– To je jedan vid promocije LGBT populacije i njihovih prava, ali i osvještavanja svih onih koji žele da ih bolje shvate. Mislim da je portal u dobroj mjeri i podrška kako samim pripadnicima LGBT populacije tako i njihovim porodicama, jer zbog nepostojanja šire društvene podrške tu i tamo čujemo da se neko odrekao svog djeteta zato što je pripadnik LGBT-a. Sumnjam da je to odluka porodice zato što ona to intimno želi; prije je to zbog okoline, naših predrasuda, onog šta će reći drugi.
Otkad potiče vaše interesovanje za marginalizirane skupine u našem društvu?
– Uvijek sam imala osjećaj za ljude koji su prepušteni sami sebi, koji jedva sklapaju kraj s krajem, ali najviše sam se za njih zainteresirala kad sam postala majka 2008. godine. Znala sam da će moj sin Sergej (7,5), koji je sada drugi razred škole, kad-tad izaći iz mog mikrosvijeta. Znala sam da je moja obitelj odlučila da će naše mjesto u kome ćemo graditi budućnost biti ova zemlja. Znala sam i to da ja, kao građanka BiH, treba nešto da poduzmem kako bi moj sin živio u boljem makrosvijetu nego što je bio naš.
A šta vas emotivno najviše pogađa u životu marginaliziranih skupina?
– To su djeca s posebnim potrebama. To je skupina koja me i jako interesuje jer ima puno neriješenih problema. Kad je riječ o djeci iz spektra autizma, s Downovim sindromom, s invaliditetom bilo da su slabovidna ili slijepa ili gluhonijema – to su djeca koja u obrazovnom sistemu nemaju obezbijeđene ni udžbenike, ni logopede, ni defektologe. Nemaju ni inkluzivnu nastavu od predškolske ustanove pa ni u nastavku školovanja. Država nije obezbijedila niti jedan centar koji će biti prilagođen takvoj djeci, mnoge škole nemaju arhitektonski adekvatan prilaz za djecu s invaliditetom. Biti roditelj ili skrbnik takvome djetetu postavlja pitanje kako naći novac da biste mu pružili sve što je potrebno. Recimo, djeca s Downovim sindromom, kad treba da vade zub, a to je teško i veoma stresno za njih, moraju putovati u Mostar gdje radi jedini stomatolog specijaliziran za djecu s Downovim sindromom. Roditelji sve to sami finansiraju, a to govori da imamo malo razumijevanja za te ljude.
Pribojavate li se komentara svojih neistomišljenika?
– Ne, jer smatram da svako ima pravo na svoje mišljenje i to poštujem. Ako neko napada verbalno, onako ili ovako, smatram da to treba argumentovano obrazložiti. Imam u sebi dozu samokritičnosti, pa mogu prihvatiti takve argumente, ali ne zato što neko samo tako misli ili što je to neko tako odredio prije dvadeset godina. Samo znanjem, ljudskošću i jednakim osjećajem prema svima možemo napredovati.
Imate li podršku kolega na radnom mjestu, a i u privatnom krugu?
– Moram reći da me stranačke kolege podržavaju, a imam dobru komunikaciju i s kolegama drugih partija u Parlamentarnoj skupštini BiH, gdje do sada, iskreno govoreći, nisam naišla na negiranje ili nipodaštavanje. Kad me poneko upita kako me kolege doživljavaju kao ženu, to me uvrijedi, jer nisam primijetila da sam drugačije doživljena zato što sam žena, čak me više podržavaju kolege nego kolegice. I privatno imam podršku, jer za politiku se ne možete odlučiti ukoliko nemate podršku obitelji, a prije svega svog partnera. Bez toga ne možete uspjeti, jer živite i radite stresno, poslovne obaveze ne prestaju kada uđete u kuću, već zahtijevaju da opet sjednete za računar i radite, stalno ste na nekim sastancima, bilo stranačkim bilo sa udruženjima građana. A da biste to radili, neophodni su podrška i razumijevanje supružnika, što ja u potpunosti imam.
