Izvor i foto: Diskriminacija.ba
Dvadesetjednogodišnji Matej Vrebac iz Fojnice je student Filozofskog fakulteta u Sarajevu, aktivist i pripadnik LGBTI zajednice. Iako često razmišlja o tome da napusti BiH i preseli se u neku evropsku zemlju, ipak i dalje ne misli da bi to bila ispravna odluka za njega. Sa Matejom smo razgovarali o izazovima na koje nailazi kao LGBTI osoba u BiH, razlozima zbog kojih razmišlja o odlasku, ali i stvarima koje ga i dalje drže u našoj zemlji.
Za početak nam se predstavi, kaži nešto više o sebi i svom aktivističkom djelovanju?
Na pitanje ko sam jako teško mogu odgovoriti jer svaki dan tragam za time ko sam i šta sam. Znam ovako djelimično ovih informacija, etiketa – nekih što ih dobiješ rođenjem, nekih što sam sebi svojevoljno nalijepiš, pa ti se svide, pa ih zadržiš. Dolazim iz Fojnice i imam 21 godinu, uskoro 22. Ali sam u duši jedan veliki starac, bez ikakve poetičnosti. Imao sam nekakav splet životnih okolnosti koje, kada uzmemo objektivno, mogu čovjeka dosta da postaraju. Studiram italijanski jezik i književnost, komparativnu književnost. Dosta se neformalno obrazujem. To mi je jedan bitan faktor, završio sam Akademiju za mlade lidere civilnog društva SHL Fondacije, Feminističku školu, Školu za književne kritičare. Okupljam se oko platformi kao što su Sarajevski otvoreni centar, Schuler Helfen Leben Fondacije, naprosto gdje mogu vidjeti nešto što je korisno. Gdje se mogu razviti, gdje mogu učiti, gdje mogu dati nešto od sebe, dakle, tražim neke produktivne sredine u vidu nevladinih organizacija.
Koliko si otvoren sa drugima kada je riječ o tvom seksualnom identitetu? Koliko si aut?
Ja sam poprilično aut sa tom pričom, mada postoje granice kada, šta i kako. Na jedan čudan način sam aut i smatram da je važno biti aut. Ovisi šta definiramo pod aut, ovisi šta si ti mislila pod aut, jer ja ne znam šta ljudima znači biti aut. Ja sam prvenstveno aut sam prema sebi. Znam ko sam i gdje sam u svakom trenutku. Nekako je to moje autiranje bilo progresivno, odjednom je na sva vrata završilo i to je krenulo od familije, prijatelja, uže obitelji, a poslije nekako i sredina gdje sam sam dolazio u kontakt s ljudima i smatrao se slobodnim da kažem to, ja sam to naglašavao. Jer je to moj aktivistički duh, smatram da je to neki bitan dio mog identiteta, i da vidim, naprosto, kako će ljudi odreagirati. Upravo iz tih razloga, da vidim kakav će meni život biti ovdje, da li ću ja uvijek da nešto šutim i krijem ili ću moći slobodno da kažem neku normalnu stvar vezanu za svoju seksualnu orijentaciju, u nekim situacijama u budućnosti, a da ne moram naglasiti to da sam gej i da to zvuči deklarativno, meni se to ne sviđa. Ja se koristim time zato što je to, zapravo, jedini način da ljudima konkretno, direktno kažeš, jer živimo u takvoj sredini gdje takva stvar ne spada pod nekakav dijapazon svakodnevnih situacija.
Da li si na osnovu toga dosad mogao donijeti neki zaključak, koliko će ti tvoj seksualni identitet stvarati problem ukoliko odlučiš ostati u BiH?
To da li može stvarati problem, ja vidim nekako kako se ja postavim prema tome. Nije to moj primarni i jedini identitet. Seksualnost sama kao takva uvijek je na rubu, nebitno da li je LGBT seksualnost. Nebitno kakva je seksualnost, kada se u bilo kakvom javnom diskursu pomene u današnjem bh. kontekstu, ona je sama po sebi tabuizirana što je jako negativno za jedno društvo jer se tako stvaraju raznorazni kompleksi i strahovi. To stvaranje tabua dovodi do stvaranja jednog društvenog pritiska zato što je seksualnost naprosto prirodni dio čovjeka, ali pod utjecajem, ja bih rekao nekih društvenih okolnosti koje su ovdje obilježene bitno religijskim, političkim i ideološkim sturkturama, seksualnost se izbacuje nekako iz dijela javnog života. Upravo iz tih razloga počeo sam da krećem od svoje seksualnosti da bih to detabuizirao. Ako je samo moj seksualni identitet nečiji kriterij po kojem će me određivati, nažalost to jeste u dosta slučajeva, onda je to žalosno, ja doživljavam kao pojedinac neko razočarenje. Ali čovjek se s vremenom nauči da živi s tim.
Jesi li dosad bio u nekoj situaciji u kojoj si ozbiljno razmišljao o tome da trebaš otići odavde?
Pa barem dva-tri puta sedmično mi se javi ta misao o mom nekom mogućem životu u nekoj evropskoj državi. Bilo gdje u nekim potencijalnim životima nekako mi je Evropa najbliže, nekako sam navikao na taj kulturni obrazac pa se zamišljam kako bi bilo, pišem scenarije u svojoj glavi – Matej u Njemačkoj, Matej u Italiji, Matej u Španiji, Matej u Švedskoj, Norveškoj, i šta bi to od tih života moglo biti. To su najčešće situacije kada ja budem frustriran, kada budem umoran od svega, kada zapravo mislim da je jedini život, da je jedino rješenje, napuštanje ovog mog života ovdje, otvaranje potpuno nove stranice. Nekako u pitanju je brisanje jednog dijela mog dosadašnjeg identiteta i onda sebi postavim pitanje, šta bih ja dobio i time? Da li bih ja dobio stvarno to šta priželjkujem i ono čemu se najviše nadam, ili da li bih ja i dalje samo sebe zavaravao? To je već pitanje nekako mene lično kao pojedinca.
Kada u glavi kreiraš te romane o odlasku, da li su razlozi takvog razmišljanja neki generalni problemi sa kojima se manje-više svako u Bosni i Hercegovini susreće, ili su oni ipak u nekoj uskoj vezi sa tvojim LGBTI identitetom?
Ne, mislim da su to nekako generalna pitanja. Mislim da je to za LGBT osobe podjednako, da su nekako primarni razlozi, vjerujem da je to samo jedna kap koja prelijeva čašu. Ekonomska situacija i prgav mentalitet prije svega. Nekako svako ko ima jedan malo drukčiji pogled na život, ko je slobodniji, ko prihvaća različitosti i ko ne voli totalitarno razmišljanje – osobi koja ima takav pogled vjerovatno ova sredina ne prija. Ovdje se njeguje kult jednoumlja. Jednoumlje samo po sebi ne prihvata različite osobe, pogotovo LGBT osobe, i onda to prelijeva čašu još dodatno. Tu su još namaštavanja, ono što svako od nas konstruira u glavi, na one stvarne probleme dodaj još tristo mogućih i onda je to-to. I onda ljudi kupe torbe i odlaze.
Zašto još uvijek nisi otišao?
Zašto još uvijek nisam otišao? Ja sam jedan od onih koji laje dosta na ovu zemlju, ovu državu, koji spočitava mnogo ovom društvu, ali smatram da imam na to pravo zato što sam isto tako jedan od prvih koji će uvijek stati u odbranu i ovog društva i ovih ljudi i ove zemlje, koji će isto nabrojati milion negativnih stvari u ovoj državi, ali će pronaći milion i sto pozitivnih stvari u ovoj zemlji, ovim društvima. Naprosto, život čine male stvari i to je ona svakodnevna filozofija koju svi znamo, a malo primjenjujemo – život čine male stvari. I ako ja, kao pojedinac, nisam sposoban stvoriti svoj univerzum ovdje i sada, lijep, makar na trenutak, onda ga neću biti sposoban stvoriti ni negdje drugdje.
I koje su to lijepe i male stvari zbog kojih ostaješ ovdje?
Lijepe i male stvari… Sad je pitanje ovih lijepih i malih stvari da li ja ne želim izaći iz svoje komfort zone, i da li stavljam namjerno akcent na te male i lijepe stvari da ne bih vidio ove velike i ružne. Ja sam sretan sa ovim ovdje što imam – što studiram, sretan sam u vezi u kojoj jesam, sretan sam što je moja majka tu, u istoj državi u kojoj sam ja, što se možemo vidjeti povremeno. Sretan sam zbog hrane, sretan sam zbog prirode, sretan sam zbog tih malih lijepih stvari poput nonšalantnosti našeg duha, poput opuštenosti, poput te neke topline koja se osjeća. Naprosto mi živimo u takvom društvu gdje će ti svako, svaki stranac, komšija kojeg ne poznaješ, uzeti sebi za pravo da ti prigovori sve i svašta, ali istovremeno će ti priskočiti i u pomoć ukoliko ti zatreba. Samo što je to stvar koja nije ni crna ni bijela nego siva, ali, ipak, ja tu stvar volim u ovom jednom šašavom društvu, jer sam ja po sebi šašav i onda iako je ovo društvo šašavo, volim ga, iako me bezbroj puta izluđuje, jer neke stvari naprosto prelaze granice zdravog razuma.
Poznaješ li mnogo ljudi koji su otišli, i možeš li govoriti o sličnostima njihovih iskustava?
Pa ja bih mogao da krenem samo od svoje obitelji – moja sestra se odselila davno, prije deceniju i više skoro. Brat mi se nedavno odselio, ja sam jedino dijete kod svoje majke u državi. A onda svakodnevno se susrećem sa onim: Eeeej, znaš li ko je otišao!? Non-stop neko odlazi. Gotovo u svakoj situaciji se možeš dovesti u kontekst gdje neko odlazi, gdje nekog upoznaješ – kao upoznaješ se: Jesi li ti ovdje ili si vani? Postalo je svakodnevno pitanje – jesi li ovdje ili si vani?
Da li među tim ljudima koji su otišli poznaješ osobe koje su otišle isključivo zbog toga što im je njihova seksualna orijentacija stvarala problem u bh. društvu?
Poznajem neke, mali broj njih, moram priznati, i oni su uspjeli. Oni su imali takav cilj – da odu, i oni su uspjeli. Ali vidim da su oni i dalje vezani za ovo društvo.
Misliš li da bi ti kao pripadniku LGBTI zajednice moglo biti teže ostati u ovom društvu kako budeš stariji, zbog ostvarivanja određenih prava kao što je pravo na porodičnu zajednicu?
Da, nažalost. Mislim da smo mi ovdje svi naučili da imamo manjak prava, pa ne znam da li bi mi bilo teško – od rođenja si naučen, kao beba još, da nemaš JMBG, odnosno nikakvih prava, pa ono, hajde, ne moram ni ova, koja i ne postoje.
Misliš li da je odlazak stvar odluke pojedinca koja se tiče samo njegovog života, ili je riječ i o društveno odgovornom postupku? Mogu li se i u jednom trenutku osuđivati oni koji odluče otići?
Osuđivati se ne može nikoga ni zbog čega zato jer nikada ne znamo cijelu pozadinu. Odlazak jeste individualni čin, ljudi su uvijek odlazili i miješali u ovom kontekstu kada odlaze. Naprosto, možda živimo u doba masovnih migracija, gdje se ljudi nadaju svačem nečemu. Kod nas je odlazak već postao nekakav simbol koji nosi strašnu kulturološku moć u ovom društvu, svi pričaju o odlasku, migracijama. To je nešto na šta će se gledati kroz povijest, u budućnosti vjerujem kada se bude vraćalo na ovo doba, ovo će biti obilježeno jednim velikim odlaskom, egzodusom, ne znam kako da ga nazovem.
A osobe koje odlaze odavdje, da li trebaju da vuku društvenu odgovornost? Da. Ukoliko odluče da odu odavde, ne smiju si dopuštati neke luksuze. Ukoliko si već otišao iz ovog društva, zato što nisi mogao da budeš konstruktivan do kraja, nemoj biti sad ni destruktivan. Ti si odlučio da odeš i da pokušaš naći sebi bolji put i bolji život, ali pritom nemoj otežavati ljudima koji su ostali ovdje po pitanju blaćenja života u Bosni i Hercegovini. Kao, trebaju svi da idu. Ne trebaju svi da idu, neka ide ko hoće, neka radi ovdje i ostaje onaj ko hoće, i ako ti možeš da poboljšaš nešto ovdje – poboljšaj.
Tekst je nastao u saradnji sa partnerima iz organizacije Schüler Helfen Leben iz Berlina.
Sarajevski otvoreni centar nudi pravno savjetovanje za LGBTI osobe, ukoliko ste žrtva progona na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta i tražite azil u drugim državama, ali i pravnu podršku za različite druge probleme sa kojima se LGBTI osobe susreću u BiH. Više na sljedećem linku.
