Izvor i foto: Diskriminacija.ba
Kada izvještavaju o manjinskim grupama, mediji u našoj zemlji takvim temama većinom pristupaju senzacionalistički, i pri tome koriste neodgovarajuću terminologiju i popratni materijal, što doprinosi stvaranju pogrešne slike javnosti o ovoj populaciji, zaključak je panela Jezik i (ne)diskriminacija u medijima, održanog u ponedjeljak, 26. septembra, u Sarajevu.
Bez obzira na to da li je riječ o izvještavanju o ženama, LGBT zajednici, ili nekoj drugoj obespravljenoj grupi, bh. medijima još uvijek nedostaje znanje i adekvatan pristup ovoj osjetljivoj tematici. To je posebno izraženo prilikom medijskog izvještavanja o LGBT populaciji i pored dugogodišnjeg angažmana sektora civilnog društva da se ovakvo stanje promijeni.
“Koliko god da ima pomaka, i koliko god da su se neke stvari promijenile, i dalje su to teme koje izazivaju kontroverzu u našem društvu, koje su skandalozne, koje se pokrivaju iz ugla senzacionalizma gdje se uglavnom govori o homoseksualnosti ili o gej muškarcima, gdje su još uvijek žene, trans* žene i trans* osobe, generalno, nevidljive”, istakla je tokom panela Lejla Huremović, LGBT aktivistica i urednica portala LGBTI.ba.
Broj članaka koji izvještavaju o LGBT zajednici porastao je tokom proteklih nekoliko godina, ali je problem i dalje način izvještavanja, smatra Huremović.
“Ono što jeste najveći problem je popratni materijal koji se koristi za izvještavanje o LGBT temama gdje možete da vidite fotografije koje uopšte nemaju veze s onim o čemu se piše”, kaže Huremović i dodaje kako mediji i u slučajevima kada korektno prenesu vijest, često upotrijebe fotografiju ili naslov kojima “upropaste” tekst.
Izvještavanje o paradi ponosa često se u bh. medijima svodi na informacije o šetnji i paradiranju “homseksualaca” i “gejeva”, kao i o nasilju i broju policajaca. O kontekstu i značaju događaja – nema priče.
“Moglo bi se pristupiti izvještavanju o paradi ponosa, kao i o svakom drugom protestu, i govoriti o problemima sa kojima se LGTBI osobe susreću”, kaže Huremović.
Medijska profesionalnost mlađih novinarskih generacija
Među onima koji na profesionalan način pristupaju temama obespravljenih grupa, većinom su mladi novinari koji su prošli kroz edukacije i posjećivali info sesije posvećene korektnom medijskom izvještavanju o osjetljivim temama.
“Sve, ili najčešće, ono što su pozitivni primjeri, upravo dolazi od raznih edukacija namijenjenih mladim novinarima i novinarkama i info sesija koje je Sarajevski otvoreni centar redovno organizovao, i, zapravo, ono što raduje je neka nova generacija novinarki i novinara koji apsolutno po svim principima struke izvještavaju o LGBT temama i rado pišu o njima”, kaže novinarka i urednica Urban magazina, Kristina Ljevak.
Problem postoji u redakcijama velikih medija, u kojima se neiskusnim novinarima dodjeljuju priče koje se smatraju manje važnim jer nisu dio dnevne politike.
“Znam kako, nažalost, stvari funkcioniraju u praksi, a to podrazumijeva kad se ujutro u jutarnjim kolegijima određuju teme i novinari i novinarke koji će ih pratiti, da su na posljednjem mjestu one teme koje nisu vezane za dnevnu politiku i da obično o njima izvještavaju ti mladi ljudi koji su tek došli, koji se još uvijek ne snalaze u velikim zgradama u kojima se nalaze neke medijske kuće, a kamoli da se snalaze s obrađivanjem tema adekvatno, a onda ovi veterani i veteranke odlaze ispred parlamenta, čekajući cijelog dana izjave Čovića i Dodika”, kaže Ljevak.
Iako mediji još uvijek nisu navikli na korištenje odgovarajuće terminologije, određeni pomaci su napravljeni, a to se posebno ogleda u prihvatanju i sve većoj upotrebi termina LGBT.
“Ukoliko poredimo šta se dešavalo prije pet godina i danas, ima pomaka, pogotovo ako govorimo o korištenju terminologije. Prije se najčešće koristio izraz homoseksualnost, LGBT izraz se prije pet godina rijetko gdje mogao vidjeti. Uvedena je ta riječ, što je super, da se koristi riječ koju koriste i aktivisti i aktivistkinje. Ali još uvijek, bez obzira na promjenu terminologije, nije se svijest novinara i novinarki promijenila, pogotovo urednika i urednica, i to i jeste najveći problem i ono na čemu još uvijek moramo da radimo”, smatra Huremović.
Žene i ženski sport, muškarci i – samo sport
Izvještavanje o uspjesima sportiskinja na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru privuklo je pažnju medijskih kritičara, ali i šire javnosti. Sam fenomen medijskog izvještavanja o ženama u sportu zanimljiv je već neko vrijeme, smatra Lamija Begagić, novinarka i književnica, koja je nedavno predstavila analizu medijskih tekstova iz Rija Cementiranje etničkih i rodnih stereotipa i heteronormativa kroz medijsko izvještavanje.
“Žena u sportu i ono kako je mediji predstavljaju jeste uvijek eksces, uvijek odmak od norme, ne zaslužuje prime time, niti zaslužuje centralni prostor u medijima – uvijek je nekako gurnuta na marginu i na stranu”, kaže Begagić.
“Čak i kada žena u istoj disciplini, kao što je bio slučaj u plivanju, osvoji zlatnu medalju, obori novi svjetski rekord, ona se nađe u podnaslovu, a u glavnom naslovu je njen muški kolega koji je osvojio srebrenu medalju i nije oborio svjetski rekord.”
Pozitivno je da postoji zainteresovanost za ovu temu i da se o njoj prilično govori, i nije teško doći do tekstova koji analiziraju medijsko izvještavanje o ženama u sportu.
“Došla sam do nekih istraživanja koja su radili u Britaniji, gdje su, također, izvukli cijeli korpus riječi koje se koriste kada se opisuju žene koje se bave ženskim sportom i muškarci koji se bave samo sportom. Uz žene se uglavnom koriste neki pridjevi koji se tiču njihovog izvansportskog života – one su ili lijepe, mlade, udate, neudate, trudne, ‘netrudne’, dok se uz njih uglavnom vezuju pridjevi koji opisuju njihovu fizičku spremu i njihovu pripremljenost na terenu, što bi valjda trebalo biti najbitnije kada govorimo o sportistima – oni su brzi, moćni, jaki i rijetko kad se govori o njihovom životu izvan sporta”, zaključuje Begagić.
Panelistkinje su se osvrnule i na istraživanja Udruženja Novi put iz Mostara iz 2010. i 2015. godine o rodnoj zastupljenosti u medijima.
“U posljednjih pet godina (2010. – 2015.) nije postignut napredak kada je u pitanju predstavljanje žena u vijestima. Žene su opet znatno manje zastupljene u odnosu na muškarce kao osobe u fokusu vijesti, iako ne postoji velika razlika u broju novinarki i novinara”, pokazali su rezultati istraživanja.
Kao pozitivni primjeri izdvojeni su portali LGBTI.ba, Diskriminacija.ba, Prometej.ba, Skolegijum.ba, koji na profesionalan način pristupaju izvještavanju o marginalizovanim skupinama i raznim oblicima diskriminacije prisutne u našem društvu. Takvi specijalizovani portali imaju važnu ulogu platforme za obespravljene, ali bi trebali biti početna osnova za mijenjanje narativa i u većim medijima.
“Mislim da su alternativni portali ili mediji jako bitni jer, ukoliko se počne pojavljivati veći broj takvih medija kao što su LGBTI.ba ili Diskriminacija.ba, koji bi se s vremenom počeli što više čitati, da bi i drugi mediji krenuli preuzimati sadržaj i terminologiju koja se koristi i vidjeli neke druge načine izvještavanja, iz drugih uglova”, kaže Huremović.
Doseg takvih portala, ipak, i dalje je nedovoljan, kao i zainteresovanost za ovakve teme među širom publikom
“Mislim da postoji jedna kritična masa, jedna publika koja sve to skupa redovno prati, ali se plašim, mada ni to nije za početak loše, da se obraćamo istomišljenicima i istomišljenicama”, zaključuje Ljevak.
Panel Jezik i (Ne)diskriminacija u medijima održan je u sklopu serije razgovora Neće jezik nego pravo koju organizuje Udruženje za jezik i kulturu “Lingvisti”.
