PIŠE: Jadranka Ćuzulan
Teenage Sex and Death at Camp Miasma (2026) je treći dugometražni film Jane Schoenbrun, nakon We're All Going to the World's Fair (2021) i I Saw the TV Glow (2024). Svjetsku premijeru imao je 13. maja otvarajući Un Certain Regard sekciju na filmskom festivalu u Cannesu, gdje je osvojio Queer Palm. Na Sarajevo film festivalu prikazivan je 18. i 19. avgusta u okviru programa Kinoscope Surreal.
Camp Miasma je meta, ali ne na način koji ga svodi na hommage. Njegova samosvijest dolazi iz toga što film o oživljavanju “zombie IP-a”[1] istovremeno i sam jeste to oživljavanje. Pratimo Kris, 29-godišnju queer rediteljicu koja dobija zadatak da rehabilituje fiktivnu franšizu iz osamdesetih o ubojici Little Death, dok je studio zapravo dovodi kao performativnu osobu koja ima ulogu da queer čitanjem prekrije transfobičnu istoriju serijala. Taj film o filmu stalno klizi u slasher koji zna da je slasher, u kojem krv štrca u fontanama dok tinejdžersko partijanje uz Counting Crows prekida pojava Little Death. A iza oba sloja nalazi se i treći – arhiva žanra ispričana kroz uvodnu špicu od novinskih isječaka, VHS omota i promotivnih materijala koji mapiraju uspon i pad franšize.
Zamagljenost između realnosti i fikcije postignuta je samim prostorom kampa Tivola. Pozadina kampa predstavljena je kao naslikana površina, filmska kulisa na slici sa svjetlom koje pulsira iz jezera. U njemu je trajno nastanjen lik Billy, glumice iz prvog nastavka, u nekoj vrsti paralelnog univerzuma koji priziva Normu Desmond iz Sunset Boulevard (1950). Tempo radnje ima mnogostruke klimakse i prati ritam ženskog orgazma. A pravo na nepotisnutu žudnju je cilj, i finalna destinacija ove Posljednje Djevojke, Kris.
Kada Kris i Billy pričaju o orginalnoj Miasmi Kris bježi u intelektualizaciju, u akademski riječnik o “kulturalnim opisima monstruoznosti”. Billy joj odgovara najtačnijom definicijom slashera: “sve je to o mesu i tekućinama”. Tu film postavlja tezu: Krisina intelektualizacija je kompenzacija za libidinalne želje od kojih je disocirana. Billy i svijet Miasme, koji je prati od osme godine kada je prvi put pogledala film, konačno joj daju dozvolu da prizna da su – premda su neki od zapleta mizogini – ti filmovi oblikovali njenu podsvijest i njenu žudnju. Tako samo seksualna fantazija koja je zabranjena, politički nekorektna, može Kris da izvede iz disocijacije, da bi mogla da nastavi da produkuje dalje fantazije i libidinalne investicije.
Povratak u tijelo Schoenbrun najdirektnije vizualizuje kroz reference na Cronenberga. Na dnu jezera postoji prostorija u kojoj je mesni VHS prorez opisan u kritikama kao “mesni videorekorder” u koji se ubacuje kaseta. To je skrovište Little Death, mjesto za koje Billy kaže da je rupa odakle dolaze filmovi. U tom skrovištu se, pred kraj filma, pojavljuje VHS kopija novog filma pod nazivom Teenage Sex and Death at Camp Miasma, kao da je jezero samo izbacilo sljedeći nastavak.
Ako je kod Cronenberga u Videodrome poenta bila „video riječ je postala meso“ – ekran koji pravi rupu u stomaku da bi reprogramirao pojedinca – kod Schoenbrun je rupa kolektivna. Izvor transformacije ne nalazi se ni u jednom tijelu već na dnu jezera iz kojeg svi crpe svoje fantazije. To je „portal u dubinama koji rađa osvetničke ubojice i videokazete“, kako ga je korisnik Letterboxda, Adam Nayman, nazvao. I tu leži razlika između milenijalskog meta horora i onoga što Schoenbrun snima. Ovde meta – nije zaštita od osjećanja, već njihova anatomija. Tijelo koje je toliko dugo bilo prisiljeno da bude uređaj – da snima i analizira – postaje svjesno svoje repetitivnosti. Billy uči Kris kako da razvije vlastitu percepciju koja bi joj omogućila da gleda ujedno kao žrtva i kao ubojica.
Kris nije samo rediteljka i intelektualka. Ona je queer geek sa fiksacijom, arhetip koji povezuje cijeli opus Jane Schoenbrun. Kao Casey u We're All Going to the World's Fair koja ne može da prestane da gleda creepypasta izazove u tri ujutro i Owen u I Saw the TV Glow koji zna svaku repliku The Pink Opaque, i Kris je odrasla na franšizi koja ju je, uprkos svojoj mizoginoj i transfobičnoj istoriji, oblikovala. Camp Miasma gleda od osme godine, skuplja VHS-ove, zna vremensku liniju svih četrnaest nastavaka i koji od njih je „problematičan“. Upravo ta fiksacija, a ne filmska pismenost, povezuje je sa Billy i sa svim final girls prije nje. Schoenbrun nikada ne piše o „normalnim“ ljudima koji nalete na horor. Ona piše o tinejdžerima, u ovom slučaju late bloomerima, koji su tražili horor da bi pronašli sebe.
U širem smislu, film označava povratak „queer cinema“ kakav se rijetko viđa još od devedesetih. Gregg Araki je na 35 milimetara snimio svoju Teenage Apocalypse trilogiju – a Schoenbrun sada zatvara svoju: We're All Going to the World's Fair, I Saw the TV Glow i Teenage Sex and Death at Camp Miasma. Iako dijele interes za tinejdžere i žudnju koja se ne da ugasiti, dva opusa su prilično različita. Araki je bio eksplicitan, nihilističan i posvećen estetici ulice; Schoenbrun je okrenuta internetu i opsjednuta ekranom kao mjestom gdje se tijelo uči da postoji. Ono što ih povezuje nije stil, već funkcija – oboje prave filmove u kojima queer tinejdžeri nisu podzaplet, već centar iz kojeg se gleda na postojeći svijet.
[1] franšiza koja godinama nije imala novi nastavak
