Primile smo dirljiv lični komentar jednog člana LGBTI zajednice u BiH, koji ima 25 godina, a za potrebe ovoga teksta ćemo ga zvati Marko. Marko nam je pisao o bezuvjetnoj ljubavi i šta bi ona trebala značiti, o autovanju, o tome kako se bojimo onoga što ne poznajemo, o svemu tome iz perspektive homoseksualnog muškarca. Tekst koji nam je poslao, a koji opisuje njegovo iskustvo, prenosimo u cijelosti.
***
Zamoljen sam da napišem nešto. O sebi. Jer, eto, spadam u onu lijevu skupinu. Onu koju možda upravo ti popljuješ na jednoj od kava sa svojim prijateljima. Dobaciš par debilnih komentara kako oni nemaju što tražiti u ovoj državi. Ma, zapravo, ni na ovom svijetu.
E da, ja sam peder. Donekle outovan. Potpuno outovan kada dođem svojim roditeljima i kažem to? Još ne… Jebiga, strah me.
Prije pet dana sam se outovao jednoj od svojih kolegica sa faksa. Ona onako pobožna. Ukratko: vjera, Hrvati i bezuvjetna ljubav prema svakom čovjeku (zamisli, i ja sam je etiketirao kao takvu iako sam peder). I onako, upola kave, govorim ja njoj Marta, (eto nek bude Marta) moram ti nešto reći. Spustila je onu šoljicu kave i očekivala nešto zanimljivo. A ja onako u jednoj rečenici koja ima tako veliko značenje za svakog pedera, protiho sam rekao, iako sam užasno glasan, Marta, ja sam peder. Ona je šutjela. I ja sam. Šutili smo nekih dobrih pet minuta. Jer znao sam da njoj to neće biti lako reći. Ali postalo mi je svejedno. Rekao sam joj ako me voliš valjda prihvatiš i taj dio mene. Ona, zamislite, nije. Pokupila se samo s te kave i otišla bez riječi. Moje prvo pitanje koje mi se javilo u glavi bilo je: A gdje je sad ta tvoja bezuvjetna ljubav o kojoj uporno pričaš? Nisam joj to rekao, jer nisam je htio povrijediti, iako ona mene jest. Ali nema veze. Peder si. Kad si peder, tad ljudi misle da ti mogu reći bilo što. Jer, ono, ti si ljudska greška, trebao si biti abortiran i slično.
Zamislite, prije pet godina sam htio zakopati taj dio sebe. Jer, eto, mislio sam da su ti čudni leptirići prema muškarcima nešto što ne smijem osjećati. U četvrtom razredu osnovne škole sam stvorio svoju prvu simpatiju iz razreda. I bio sam zbunjen. Onako, dok su svi promatrali koja od djevojčica je najljepša, meni je pažnju privlačio jedan frend iz razreda. I tada nisam shvaćao što to znači. Sad shvaćam. Kad sam htio zakopati taj dio sebe, rekao sam si da želim pomagati drugima i svima onima kojima je pomoć potrebna samo kako taj dio mene ne bi „isplivao na površinu“. Na kraju sam se pitao čemu sve to?
Kad si peder ponekad se osjećaš kao ona papiga koja živi u kavezu i, eto, tek tako, povremeno bude puštena iz svoje kućice da „proleti“ po stanu. Nakon nekog vremena ponovno je vrate u njezinu kućicu. Da se ne lažemo, nisu svi pederi u toj skupini. Ima onih koji se bore za svoje živote i za živote ostale LGBT populacije i tako mi je drago vidjeti to. Bore se za sve nas koji još živimo u ormaru. Njima vjerovatno nije drago vidjeti da smo u ormaru, ali, eto, još je tako. Možda i mi uskoro smognemo snage poletjeti. A možda i svi oni koji nas ne podržavaju shvate da smo i mi isti kao i svi vi. Ustajemo, radimo, doživljavamo uspjehe i neuspjehe. Izlazimo na kave. Družimo se s prijateljima.
Znate što mene, kao jednog pedera, boli? Činjenica da mene moji roditelji nikad neće prihvatiti. I iako mi mnogi govore da ne znam dok im ne kažem, ja znam. Ja svoje roditelje najbolje poznajem. Gubiš oca, gubiš majku, možda i brata? Zamislite kako to boli? Kako boli činjenica kad znaš da tamo negdje postoje ljudi koje ćeš ti bezuvjetno voljeti i nakon tvog izlaska iz ormara, a oni tebe ne. Jer nisi društveno prihvaljiv. Boli činjenica da nakon toga ti više nikad nećeš biti dobrodošao na jednu od obiteljskih proslava, Božića i slično. Boli na samu pomisao o tome da ćeš možda ti za njih biti stranac. Stranac kojega će se oni sjetiti svakog jutra i večeri, ali neće to prihvatiti radi kulture. Jer, napisalo je nekad negdje društvo nepisani zakon kako živjeti. Pedera u njemu nema. Postojat će nekad tamo negdje jedna kuća što je bila nekad davno nekome dom. Naglasak na bila.
Sanjam i ja o tome da imam djecu. Ali eto, par pametnjakovića mi je odlučilo oduzeti to pravo. Jer, djetetu ne može biti dobro kod dvije mame ili dva oca. A domovi za napuštenu djecu su puni. Mislim da naposlijetku niti jednom djetetu ne bi bilo bitno da li ima dva oca ili dvije majke. Njemu je bitna samo bezuvjetna ljubav. To vam je ona ljubav o kojoj moja kolegica Marta i dalje priča, a koju ja navodno sa svojim životnim partnernom (ako dođe do toga ikad) ne bi nikad mogao dati djeci. Ali nema veze, ja vas i dalje sve puno volim. Moje srce neće nikad biti puno vaše mržnje. I zahvalan sam Bogu na tome. I da, zamislite, homoseksualac može biti vjernik, bez obzira što ta Crkva smatra homoseksualnost bolešću.
Za kraj, jednom sam negdje pročitao komentar jedne gospođe koja je tako lijepo sve objasnila. U vašem kvartu živjet će jedan peder. Ali isto tako i jedan kriminalac, diler drogom. Nećete vi osuđivati tog dilera koji će možda sutra vašoj djeci dilati drogu. Vi ćete osuđivati onog pedera koji vjerovatno ništa nije uradio nikome od vas. Možda vas je samo nekad srdačno pozdravio. Ništa više. Ali da, to smo mi ljudi. Sudit ćemo svemu što nam je strano i nepoznato. I prije nego što kažeš da ne podržavaš niti jednog pedera, sjeti se da možda u tvojoj blizini sto posto živi jedan običan lik koji je, eto, i peder. On može biti tvoj sin, prijatelj, rođak, unuk. Netko tko će možda provesti život u skrivanju jer mu društvo ne dopušta drugačije. Možda je to lik koji želi ostati u svojoj državi, ali upravo radi tih razloga ne može?
Zato ne sudi!
