Neugodno je – tako će vam gotovo svaka žena opisati ginekološki pregled. Zaista, nelagoda i strah dva su dominantna osjećanja koja se vežu za ginekološki pregled i ginekološku ordinaciju. Uprkos tome uvijek je iznova potrebno ohrabrivati, poticati i educirati djevojke i žene, neovisno o njihovoj životnoj dobi i/ili seksualnoj aktivnosti, o značaju preventivnih ginekoloških pregleda.
Piše: Nikolina Todorović
Ja sam se onesvijestila od straha, rekla mi je prijateljica pripremajući me za moj prvi ginekološki pregled. Jako je neugodno. Dođeš, presvučeš se u neku haljinu, onda uđeš u sobu, doktor ti kaže da digneš noge i staviš ih na pridrživače. Osjećaš se bespomoćno. Ležiš tako raširenih nogu, on ti postavlja pitanja, ulazi nekom drvenom četkicom i struže… I gotovo. Ne boli, ali je neugodno. To je otprilike bilo sve što sam znala o pregledu od neposredne svjedokinje. Ostalo sam našla na internetu: detalje oko pripreme za pregled, da zapišem pitanja koja želim postaviti doktoru/ici, da se maksimalno opustim, i što je najvažnije – da budem posve iskrena.
Mjesec dana prije mog devetnaestog rođendana otišla sam na prvi ginekološki pregled, u jednu privatnu polikliniku u Sarajevu. Mama i moja starija sestra zbog ranijih problema redovno su išle na kontrolu, a zbog straha od nasljednih anomalija, to je bio prvi put da povedu i mene. Sestra je u to vrijeme jedina znala da sam godinu dana u vezi sa djevojkom, i ohrabrivala me da na pregledu ništa ne prešućujem i da se ne stidim.
Moja djevojka je tada bila pet godina starija od mene i nijednom nije bila na ginekološkom pregledu. Od nje, dakle, nisam mogla dobiti nikakav savjet. Kada sam je pitala kako je moguće da u dvadeset trećoj godini nijedom nije bila na pregledu, rekla mi je da je to zbog njene mame koja misli da nema potrebe da ide ginekologu sve dok ne bude imala prve (u njenom tradicionalnom viđenju, naravno, bračne) odnose.
I tako sam jednog junskog dana, zajedno sa sestrom i mamom, otišla na prvi ginekološki pregled. Moja prijateljica je dijelom bila u pravu: uđeš, presvučeš se, raširiš noge i kažeš sebi: Ovo je za tebe, za tvoje zdravlje, za tvoju sigurnost i budućnost…
Za mene najneugodniji dio nije bilo struganje drvenom četkicom, odnosno uzimanje brisa, nego razgovor sa doktorom i trenutak kada mi je počeo postavljati pitanja: Jeste li imali seksualne odnose? Kada prvi put?Jeste li sad seksualno aktivni? Koristite li zaštitu? Na posljednje pitanje odgovorila sam negativno i to je bio trenutak kada sam mu otkrila svoju seksualnu orijentaciju. Na to me je još upitao jesam li ikada imala odnos sa muškarcem. Odgovorila sam negativno.
Dobro – rekao je moj doktor i toplo se nasmiješio.
Pored toga, doktor je sa mnom dugo razgovarao i o tome da li sam upućena u to da je i seksualni odnos sa više partnerica također rizičan, da budem oprezna, dao mi je i nekoliko savjeta o tome kada bih trebala ponoviti pregled, u kojim slučajevima je to hitno, pregledao me detaljno i sa mnogo pažnje.
Osjećala sam se dobro.
I sve je prošlo dobro. Neugodno. Ali dobro – bez padanja u nesvijest, bez osuđivačkih pogleda, i bez pozitivnih rezultata.
Međutim, od tog trenutka počela sam razmišljati kako je drugim djevojkama, svim mladim i starim ženama koje vole žene, a koje žive u ruralnim područjima, koje nemaju novac za privilegovani privatni pregled pa čekaju u punim čekaonicama domova zdravlja. Kako se sve kvir žene, bez obzira na dob i mjesto u kojem žive, osjećaju dok odgovaraju na hetereonormativna pitanja ginekologa/ginekologinja. Odgovor sam dobila nekoliko godina kasnije, na fakultetu, kada sam počela širiti poznanstva i upoznavati mnogo više LGBTIQ osoba sa različitim socijalnim, seksualnim i dobnim pozadinama. Ono što me najviše porazilo i obeshrabrilo jeste saznanje da većina djevojaka i žena na pregledima laže, odnosno glumi. Pretvaranje u strejt osobu na ginekološkom pregledu vrlo je učestalo kod lezbejki i drugih kvir žena, a to dovodi do niza kontraproduktivnih učinaka. Najprije, to je rizično po fizičko zdravlje jer podrazumijeva da se pred doktorom/icom prešućuje i skriva. Na koncu, prije svega, to je u prvom redu pogubno za psihičko zdravlje kvir žena jer skrivanje, laž i pretvaranje pred doktorom/icom uveliko produbljuju traumatska iskustva, te se javljaju osjećanja poput poniženja, razora, emotivnog i tjelesnog klonuća.
Jedno od najpotresnijih iskustava koje sam čula, prikupljajući razne priče za ovaj tekst, jeste iskustvo moje prijateljice i kolegice koja dolazi iz malog grada u okolici Tuzlanskog kantona. Kada sam joj rekla da se jako interesujem za pitanje kako je svim ženama koje vole žene na ginekološkom pregledu, imaju li loša iskustva, da li ih ponižavaju, osuđuju, da li im bilo čime doktori/ice čine ionako neugodan pregled još neugodnijim, ona mi je rekla: Da! i ispričala mi je svoje iskustvo koje se po mnogo čemu razlikovalo od mog:
Dobila sam mensturaciju dva puta u mjesecu. Jako sam se prepala. Požurila sam kod svoje doktorice koja mi je rekla da će na uputnici napisati „Hitno“ i da već sutradan odem na Odjel za ginekologiju. Bila sam zakazana u deset, a došla sam pola sata ranije. Čekaonica je bila puna. Uglavnom su oko mene bile žene iznad četrdeset godina ili mlade trudnice. Nisam vidjela nijednu djevojku mojih godina. Slušajući njihov međusobni razgovor shvatila sam jedno: devedeset posto njih čeka na ovaj pregled duže od šest mjeseci. I isto toliko njih je naručeno kod doktorice. U razgovoru je nekoliko njih naglasilo da nikad ne bi otišle kod doktora. Tad mi je bilo jasno i zašto sam ja tako brzo došla na red; jer sam bila zakazana baš kod doktora. To mi je bio prvi pregled. Imala sam dvadeset i jednu godinu. Kad sam ušla u ordinaciju doktor je samo rekao „Dobar dan“ a ostale upute dala mi je sestra koja mu je asistirala. Trebala sam se skinuti do pasa, leći na jako hladnu stolicu, sestra mi je namjestila noge. Za to vrijeme doktor mi je postavio nekoliko pitanja: koliko imam godina, zašto sam došla, je li mi ovo prvi pregled… Onda je upitao imam li seksualne odnose; odgovorila sam potvrdno. Pitao me je koristim li zaštitu, odgovorila sam da ne koristim. Na to me upitao da li planiram trudnoću, a ja sam odgovorila ne i rekla sam mu da već tri godine imam seksualni odnos sa djevojkom. Na to je odgovorio sa: „Šta!?“ Opet sam ponovila. On je rekao da ne razumije i gledao je u sestru. Ljutito sam sam mu rekla: Ja sam lezbejka. On je šutio i gledao samo u sestru. Tada mu je medicinska sestra polako, baš kao prevoditeljica sa nekog stranog jezika objasnila: „Ne, ona ne koristi zaštitu jer ima odnose sa ženom, znate sa ženom…“ Doktor je i dalje šutio. Nekim hladnim instrumentom mi je raširio vaginu da bi vidio unutrašnjost maternice. Rekao je hladno, oštro, i nezainteresovano: „Sve je dobro.“ I ušutio. Nikakve detaljne pretrage nije obavio. Skinuo je rukavice i iznervirano ih bacio u kantu. Sestra mi je rekla da ustanem, da se obučem. Na izlazu mi je tiho rekla: „Pokušaj otići negdje privatno…“ Kad sam zatvorila vrata, počela sam plakati…Valjda od stida.
Iz njene ispovijesti najviše me dirnuo gest medicinske sestre. Doživjela sam to kao neku vrstu ženske solidarnosti koja je izuzetno važna u ovom krutom, patrijarhalnom svijetu. Jer svakodnevna i nesebična podrška, nježnost, briga i empatija mogu doprinijeti kvalitetnijem životu LGBTIQ osoba.
No ono što bih izdvojila kao najveću pogrešku u pristupu ginekologa/ginekologinja jeste: nefleksibilna, stroga i isključiva heteronormativnost u ginekološkim praksama. Čini mi se da svi/e doktori/ice na ginekološkom pregledu podrazumijevaju da su njihove pacijentice hetero, te da je njihov seksualni odnos isključivo sa muškarcima. Ta heteronormativnost ponajviše se vidi iz razgovora sa ginekologom/ginekologinjom, koji/e postavljanjem pitanja o zaštiti i partnerima, prije negoli i pomisle upitati za seksualno opredjeljenje, kvir pacijentice stavljaju u neprijatan i diskiriminirajući položaj. Heteronormativne prakse i razgovori vrlo često rezultiraju time da kvir žene na ginekološkim pregledima lažu, odnosno prešućuju svoj identitiet. Nekoliko mojih prijatljica priznalo mi je da su na ginekološkim pregledima postajale, pretvarale se, uklapale se, u heteroseksualke, tako što su potvrdno odgovarale na pitanja doktora/ica: Da, imam odnose. Da, zaštićene. Da, moj partner i ja pazimo… Svaka od njih tu laž opravdava osjećajem nelagode, pa čak i strahom od otkrivanja seksualne orijentacije.
Sasvim je jasno da je ovakav odnos doktora/ice i pacijentice potpuno neprihvatljiv i, na koncu, neetičan. Jer u ordinacijama bismo trebali/e biti iskreni/e, otvoriti se i, što je najvažnije, iskreno razgovarati. To je mjesto na kojem se ništa ne smije podrazumijevati, to je mjesto na kojem ne bi trebalo biti heteronormativnosti i diskriminacije. U krajnjoj liniji, ima li išta što može biti više poražavajuće od toga da u trenucima kad se brinemo za vlastitio zdravlje, moramo i dalje skrivati i potiskivati identitet.
Neposredno sam još od ranih tinejdžerski dana vlastitim iskustvima svjedočila da su LGBTIQ osobe osuđivane, gledane poprijeko, i vrlo često diskriminirane na različitim mjestima. Škole, ordinacije, privatna druženja, radna mjesta, kafići – sve su to prostori koji za LGBTIQ osobe mogu pretvoriti u mjesta nelagode. Stoga mi je bilo izuzetno važno progovoriti o nelagodi koju sam osjetila prilikom prve posjete ginekologu. Još važnije mi je bilo pokazati da to iskustvo uistinu jeste dvostruko neugodnije za kvir žene. Ali ipak najvažnije od svega za mene je bilo prekinuti šutnju. Volim vjerovati da je progovaranje o vlastitim traumatskim iskustvima značajno utoliko više jer iscrtava, detektira i dokumentira svakodnevnu borbu LGBTIQ osoba.
