PIŠE: Nikolina Todorović
Koliko puta smo, kao djeca, doživjeli da nas neko gleda dok radimo nešto za što ne želimo da budemo otkriveni ili viđeni; za nešto zbog čega nas je možda bilo sram i zbog čega smo osjećali nelagodu. Koliko puta smo doživjeli nelagodu zbog nečega što nam se dešava, a nismo to znali objasniti sebi ili drugima ili nas je jednostavno bilo sram da to izgovorimo.
Koliko puta smo se crvenili i osjećali navale vrućine, koje skoro kao da bi nas mogle opržiti, dok nas je neko špijunirao, posmatrao, pratio, ulazio i prelazio granicu intimnog, sigurnog i ugodnog prostora? Na kraju krajeva, koliko smo samo puta u životu osjetili beskrajno snažan sram ili strah čak od sumnje da nas neko možda posmatra.
Od prvog udaha, na ovom svijetu, svi smo izloženi pogledima i promatranjima. Voajeri i voajerke smo svi, na neki bezazlen način, krenuvši od raznih medija, filma, fotografije, slikarstva i kiparstva… Izdvajam, namjerno, Hičkoka i njegove filmove koji su jako dobar primjer oka i kamere jer nas uvodi u svijet voajerstva, ali na način da nas, naposljetku, čini voajerima (aluzija na kultni film Prozora u dvorište).
Uostalom, čak i voajerizam poetskih ili ostalih umjetničkih tendencija, a književnost je zaista puna voajerističkih motiva, koji nema neke opasne ili nečastive namjere, uspijeva načiniti od nas voajere. Zbog toga je veoma važno uvijek misliti na jedno: dostojanstvo i intimu osobe koju posmatramo. Odnosno, misliti na granice. Misliti na to u kojem momentu već zalazimo u zabranjenu intimu i time narušavamo tuđe dostojanstvo.
Oduvijek me zanimalo kako objasniti djetetu i učiti ga od malih nogu o tome koje vrste pogleda nisu primjerene, koje su nekulturne i, na koncu, koje su opasne. To je jedan jako komplikovan proces učenja i razumijevanja prirode ponašanja okoline i društva.
Teško je i gotovo skoro nemoguće zaštititi nekoga u potpunosti od neželjenih i neprimjerenih pogleda. Ali, pitanje je šta se može učiniti nakon takve izloženosti i u takvim trenucima? Razgovarati sa žrtvama koje su pretrpjele takve vrste nelagode, tražiti pomoć, istrajati u prijavljivanju zlostavljača, ali rezultati kažnjavanja i procesuiranja sigurno neće biti zadovoljavajući, ili će najvjerovatnije u potpunosti izostati.
Da bismo razumjeli voajerizam potrebno ga je definisati na što sažetiji način. Onako kako to ja, zapravo, ponajviše i volim: konkretizovati i demitologizirati pojmove i pojave. Dakle, voajerizam predstavlja seksualno uzbuđenje posmatranjem osobe koja ništa ne sumnja i koja nije svjesna toga, koja se svlači, naga je ili je možda uključena u neku seksualnu aktivnost. Voajeristički poremećaj uključuje razne seksualne fantazije koje mogu voajera dovesti do orgazma bilo to trenutno ili kasnije u maštanjima. Međutim, voajerizam osim ovakve vrste aktivnosti, podrazumijeva i fotografisanje i snimanje osoba koje toga nisu svjesne, što je još opasniji i složeniji čin koji može dovesti do ozbiljnih i dugotrajnih posljedica za žrtvin život i sigurnost. Svaki daljnji čin, pored posmatranja, namjernim samoizlaganjem, samozadovoljavanjem, pokazivanjem spolnog organa, uzbuđivanjem u tome da bude uhvaćen i uočen u takvom činu, dovodi voajera do vrhunca i svrstava ga u drugačije i teže podjele voajerizma kao što je egzibicionizam.
Većina mojih prijateljica, rodica, poznanica, pamte pored lijepog djetinjstva i neke nimalo bezazlene događaje koji su ih obilježili i ostavili neku vrstu traume. Nevjerovatno je i porazno da je svaka od njih kroz odrastanje doživjela neki oblik vojaerizma ili egzibicionizma.
Sjećam se jednog vrlo ružnog i potresnog događaja iz osnovne škole. Moj školski kolega trpio je danima zadirkivanja od svojih školskih kolega jer je neko od njih razglasio da je on peško, i od tada kreću razne vrste maltretiranja, između ostalog, i očiti primjer voajerizma. Bilo im je valjda zanimljivo i provokativno, to što je neko peder, pa ih je zanimalo šta li se to nalazi na njegovom tijelu, kako izgleda tijelo jednog pedera, i, naravno, ono što je u patrijarhalnom svijetu kakvom živimo najvažnije: šta se to krije u gaćama?
Kada su krenula ta zadirkivanja i glasine, on nije htio da se presvlači dok su oni u svlačionici. Čekao bi da se svi presvuku i izađu kako bi se on presvukao. Oni bi izašli svaki put praveći se da su zaista otišli i posmatrali su ga dok se presvlačio a zatim su se izrugivali. Onda je došlo do toga da su ga snimali i fotografisali.
Razredne starješine, školska uprava i roditeljski odbor nije ništa ozbiljno poduzeo povodom tih događaja osim uklanjanja tih snimaka i fotografija jer: ma to su samo dječaci, oni se tako zezaju.
Niko se nakon toga od stručnih osoba nije sjetio da bi možda trebalo razgovarati s tim nesretnim dječakom kojem je to ostala ogromna trauma, i koji je postao obilježen. Niko ni u jednom trenutku nije shvatio da se radi o ozbiljnom prijestupu. Ako su imali tendencije da rade takve stvari, kakve li su stvari kasnije radili i šta su postali, šta rade danas? A o kaznama za dječake koji su to uradili, možete i sami pretpostaviti, ništa – neki mali ukorčić.
Moja lična iskustva u ovome svemu, sežu dublje i dalje. Ali ja ću ovaj put, u ovakvoj vrsti teksta, podijeliti samo jedno od iskustava koje me je mnogo potreslo.
U srednjoj školi se saznalo za moju seksualnu orijentaciju, koju sam pokušavala sakriti iz niza mnogih razloga i posljedica kojih sam već tada bila svjesna. Doživjela sam mnoga uznemiravanja, ucjene i opasnosti, ali ovo je bilo nešto drugačije, jer znala sam, oni su ti koji su imali moć nada mnon, mojim tijelom, i u tom trenutku, mojim postojanjem.
Zadnji čas u drugoj smjeni. Ja sam u toaletu, sasvim sama, vršim malu nuždu. U trenutku tog čina, negdje pred kraj, čujem smijeh i pogledam gore, gdje nikada ne bih pogledala u zdravom razumu, i vidim iznad sebe trojicu momaka koji se napinju i posmatraju svaki moj korak i čin.
Tu su od trenutka mog ulaska u toalet. Šutjela sam. Od šoka. Ne vjerujući u to šta vidim. Obrisala sam se i izašla. Oni su već otrčali niz hodnik i nestali. Srećem profesoricu i već svjesna i uznemirenog tona govorim joj šta se desilo, a ona mene u stranu povuče i reče: Šuti, nemoj to govoriti. Znaš li šta će se desiti ako kažeš? Mogli bi biti i izbačeni, a zadnja su godina, dobri momci, zlatni, vrijedni. To su se oni samo zezali. Znam mu oca, pošten dobar, ne bi on to nikada…
Sutradan idem do druge profesorice, misleći da je to osoba kojoj se mogu povjeriti, a ona je već čula nekako šta se sve desilo, i skoro mi isto sve to govori, još ih i simpatiše. Došlo je naposljetku i do moje razrednice… Ali je u međuvremenu u meni porastao stid i obuzeo me cijelu.
Da, mene je bilo stid. I da, osjećala sam se nezaštićeno.
Bila sam vrlo svjesna, i u tom trenutku sam sazrela za sve svoje prošle i buduće godine koje trebaju doći i dolaze. Bila sam svjesna moći koji su ti momci imali u tom trenutku. Moć. Podršku. Dobili su je u tom trenutku, sami od sebe, jer su to što jesu, od profesorke, i svega ostalog što dolazi samo po sebi. Bila sam djevojčica, žena i lezbejka u tom njihovom trenutku uživanja i moći. Dvostruka ranjivost i užitak za tuđa shvatanja.
Znala sam šta me čeka u budućnosti, šta me je oduvijek čekalo, i šta sam prolazila. Znala sam da jesam sama, i da nisam jedina, jer ko zna šta se dešavalo djevojčicama, djevojkama i odraslim ženama u tom trenutku i prošlim. I šta se dešava djevojčicama širom svijeta sada. U ovom trenutku.
Moje iskustvo, strah, stid, uznemirenost i trauma, ništa nisu vrijedili tada, vrijedile su njihove reputacije izgrađene na osnovu toga jer su to dječaci i jer im je to u krvi i to se tako dešava je**ga, oni to moraju proći, i sazrijeti.
Znala sam zašto se sve to desilo baš meni, jer bilo je po perverznim kriterijima dvostruko zanimljivo i uzbudljivo. Zamislite, kakav tropikalizam: Dešava se u našem gradu, navalite dok je još svježe, nesvjesno, usamljeno i nezaštićeno.
A to šta će proći djevojčice, i žene poput mene to je nebitno, jer to je isto tako određeno i podređeno u našem patijarhalnom kodu i izvan njega, djevojčice uvijek imaju zabrane i granice. A još je zanimljivije to, da do tih nekih određenih godina, kakve god gadosti i šta god oni uradili to su dječaci i uvijek će to biti dječaci, radoznali, avanturističke naravi, i uzavrele krvi.
Kao neka od uzročno posljedičnih pojava voajerizma, već Frojd pominje radoznalost, naročito u muškom falusnom stadiju razvoja, a ja se pitam šta je to toliko pohvalno u takvoj radoznalosti. I kada je to, zaboga, radoznalost postala eufemizam za voajerizam? Možda od trena kada se shvatilo da je voajerizam jedno od najozbiljnijih oružja današnjice – sušta manifestacija moći.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
