Od svih tema sa kojima se susrećem kada se otpočne razgovor o istospolnoj seksualnoj orijentaciji ili rodnom identitetu, ponajčešće sam se naslušala toga kako se treba skrivati jer to ovo društvo nikada neće prihvatiti ili će, u trenutku kada se otkriješ, početi da te gledaju samo kroz taj aspekt.
PIŠE: Nikolina Todorović
Naslušala sam se savjeta i upozorenja poput: Pričat će se da si lezbejka/gej, pričat će se da si drugačiji/a, izbjegavat će te – jer, eto, takvi su ljudi. Ne otkrivaj se! Ne govori nikome! Iskoristit će to kad-tad protiv tebe! – oh, koliko sam samo puta to čula.
Teško shvatam takva upozorenja. Ponekad mi je sve to nalik na strašnu agoniju, u kojoj bih se ja cijeli život trebala osjećati kao progonjena, kao da me neprestano juri i lovi neka dežurna tajna služba, specijalci za moralne prekršaje, pa zbog toga moram dobro da pazim pred kim sam ono što jesam i kad sam ono što jesam. Upravo o tome ne misle oni/e koji/e mi/nam kažu: Ne otkrivaj se. Jer ne postoji prekidač kojim ja dobrovoljno mogu uključiti i isključiti sebe, ono što jesam.
Sa druge strane, dakako, ja isto tako ne mogu utjecati na tuđi pogled niti na ono što ljudi projiciraju na mene zbog mog seksualnog ideniteta. Na žalost, teško se pomiriti sa time, ali i dalje živimo u okruženju u kojem zaista postoje pojedinci/ke koji/e će drugima utisnuti žig na čelo samo zbog toga jer izlaze iz heteronormativnih okvira. Ja sam u tome nemoćna. Prekivati perspektive, ispravljati i pročišćavati poglede, nadograđivati i obogaćivati uskogrudne svijesti – e, to mi uistinu ne pada na pamet.
Premda sam u tome vrlo kategorična – ne osjećam krivicu i ne osjećam stid jer umijem da volim, a ponajmanje volju i potrebu da se pravdam i objašnjavam zbog toga – ipak postoje momenti nelagode, odnosno trenuci u kojima me tuđi pogled na moju seksualnost uistinu mnogo zaboli, zastraši i potrese. Zapravo, rekla bih – prelomi.
Prije svega, potresa me muški heteroseksualni voajeristički, nadmoćni i nipodaštavajući pogled na emotivne i seksualne odnose između dvije žene.
Duboko sam sigurna da će sve žene koje vole žene itekako shvatiti o kakvoj vrsti pogleda i odnosa je riječ. Bez sumnje, svaku od nas je jedan takav pogled ostavio preneraženu i poraženu.
Dugo vremena sam o ovoj temi promišljala u tišini. Ali, s vremenom, postalo mi je jako važno da o tome progovorim. Stoga sam najprije o tome razgovarala sa ljudima koji su mi bliski, i iznenadilo me je što su sve moje prijateljice i svi prijatelji imali dodira sa ovom temom, te što je sve njih, bez izuzetka, očigledno podugo frustrirala, ljutila i umarala. Dakle, vrijeme je da se o ovoj složenoj temi govori uz svu ozbiljnost koju ona sa sobom nosi i zahtjeva.
Oduvijek sam htio da gledam dvije žene u akciji – rekao nam je prijatelj moje bivše djevojke na kafi. Tu rečenicu nikada neću zaboraviti. A naročito poniženje koje sam osjetila. I strah. Kasnije ću otkriti da je ovo jedna od najučestalijih rečenica sa kojima se zapravo susreću žene, emotivne partnerice.
Šta me je to zastrašilo, ponizilo, naljutilo i zaprepastilo u ovoj rečenici? Savim jasno, najprije to što je moj emotivni odnos sa ženom sveden na mušku seksualnu fantaziju. Kako objasniti nekome da dvije žene, partnerice, ne postoje zbog muškog, voajerističkog pogleda i nastranih seksualnih fantazija? Teško. Jer čini se da se poprilično često sve svodi na heteronormativnu mjeru.
Nadalje, u svemu tome snažno me je potresno nipodaštavanje moje ljubavi i mog ljubavnog odnosa. Nepravedno je uistinu što su žene koje vole žene osuđene na to da njihova ljubav vrlo često bude posmatrana iz perspektive nadmoći. Svjedočim tome jako dugo – nerijetko se na emotivni odnos između dvije žene gleda kao na nešto prolazno, infantilno, na tren možda i kao nešto uzbudljivo, nesvakidašnje primamljivo, u vrlo ograničenom i problematičnom sekualanom kontekstu. Komentari heteroseksualnih muškaraca na ovakve veze su obično skovani od seksističkih i homofobnih uvjerenja poput onoga: Proći će te kad probaš muškarca.
Takve vrste primitivizma i osnovnog nerazumijevanja me dovode do očaja. Ne mogu ostati mirna na ovakve uvrede.
Nedavno mi je nekoliko godina mlađa poznanica govorila o tome kako je njen dečko, iz srednje škole, u jednom trenutku vrlo ozbiljno od nje tražio da se, pred njim i njegovim prijateljem, poljubi sa najboljom prijateljicom. Draga, to sam uvijek htio da vidim! Uzbuđuje me… – otprilike je tako preklinjao. Da, čini se da se dvije žene ipak mogu slobodno ljubiti – ali ako to služi da se muškarci uzbude.
Na tom tragu, još jednom valja podcrtati i to da emotivni odnos između dvije žene nije stimulans i začin za muški pogled i podražaj, niti se intima između dvije žene smije voajerističi unižavati i uznemiravati.
Sve dok živimo u društvu u kojem je prihvatljivo podizati generacije muškaraca koji će od svojih djevojka tražiti da ispunjavaju njihove fantazije, obezvrijeđivati vlastitu ljubav, nedozrelo pristupati seksualnim odnosima i općenito seksualnosti, jasno je zašto se i dalje istospolne veze posmatraju kao uzbune i pometnje.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
