PIŠE: Nikolina Todorović
Koliko puta nam se desilo, bilo da smo vozač/ice, na suvozačevom mjestu, u taksiju, drugom saobraćajnom prevozu, na ulici, u kafiću, bilo gdje, da čujemo uzvik: Vidi kako vozi! Vidi! Sigurno je žena za volanom!
Od malena sam maštala o tome da jednog dana i ja vozim. No, kao dijete nisam ni slutila da otvorena cesta i vožnja automobila, koliko i neophodnost položenog vozačkog ispita, mogu predstavljati strašan pritisak i mjesto nelagode. Posebice za žene.
Sazrijevajući, naravno, shvatila sam da vozačka dozvola, vožnja i posjedovanje sopstvenog automobila predstavljaju još jedno pitanje na kojemu se prelamaju ženska prava i mogućnosti. Uzimajući u obzir historijski period iza nas, te neka od geografskih mjesta u kojima je i dan-danas ženama uskraćeno pravo na vožnju, jasno se može zaključiti koliko je pitanje vožnje zapravo osjetljivo upravo iz razloga jer je dugo vremena bilo rezervirano samo za muškarce. To je još jedan od alata kojima muškarci iskazuju svoju nadmoć i, nerijetko, svoj status. Ne čudi, stoga, da su neke od najglasnijih savremenih kritičarki oštro osudile nekoliko marketinških reklama automobila u kojima se javljaju ljepuškaste nage žene kojima se auto, kao muški predmet, pokušava izreklamirati i prodati – muškarcima.
Stereotipi i mizoginija prema ženama koje voze
U savremenom trenutku mnoge žene nikada se za svog života ne usude polagati vozački, a to se dešava iz mnogo razloga: stereotipnost o tome da za žene nije auto, mizoginija i nerijetko seksistički komentari da žene jednostavno nemaju predispozicije za bilo kakve motoričke vještine, da im retrovizori služe samo za šminkanje, da su spore i da sporo reagiraju, izgubljene, zbunjene u prostoru i vremenu, nemaju osjećaj za auto i ne razumiju na koji način auto radi, odnosno ne razumiju se dovoljno u njegove dijelove i kvarove. Nemaju podršku, razumijevanje, ohrabrenje ili ipak nemaju novaca i mogućnosti da polože vozački ispit. Nerijetko se porodične žene odriču polaganja iz razloga jer to radije žele priuštiti svojoj djeci.
Ne mogu se nikada prestati pitati zašto smo prihvatili i pomirili se s time da nema ništa neobično u tome kada žena ne vozi, ali je zato muškarac bez auta gotovo pa neprihvatljiva društvena pojava.
Ono što me je potaklo da napišem ovaj tekst pored, naravno, svih tih svakodnevnih priča i situacija kojih sam se naslušala i nagledala u svom životu i na cesti, jeste moje neposredno iskustvo s predavanja Prve pomoći.
Kao neko ko tek uči i treba da postane ravnopravna i odgovorna učesnica u saobraćaju, mnogo me je iznervirao stav doktora i predavača koji je sve vrijeme prvenstveno s podsmijehom podcjenjivao i ismijavao skupinu mladih ljudi (i onih starijih) ispred sebe, koji su došli da slušaju ipak akademsku figuru koja treba nešto da ih nauči i savjetuje. Doktor je najmanje pričao o sigurnosti, nesrećama, posljedicama i rizicima u saobraćaju, a ponajviše je arogantno provlačio svoj vrhunski humor viceve i razne anegdote.
U jednom trenutku je djevojku ispred sebe oslovio sa “seko” i rekao joj karikirajući: Znaš, nije bibi samo za slikavanje, gestikulirajući rukama i pučeći usne kao da radi selfi: bibi je više od toga, ali to znaju momci mnogo bolje. U tom trenutku mi se sve smračilo, i već sam znala šta me čeka na cesti ako to slušam od nekoga ko je akademik. Nastavio je dalje sa svojim “duhovitim” pošalicama, stereotipima i mizoginim komentarima, ispitujući koje je auto “sekama” najdraže: Sigurno BMW, i još ako ga vozi neki tip sa skupim satom na ruci, uhh to je to. Ispitivao je tako naokolo, te došao do mene koja sam se sve vrijeme crvenila i suzdržavala da ne započnem raspravu. Odgovorila sam mu smirenim i ozbiljnim tonom da mi je najdraže auto Lada Niva. Fazon mu je propao, a moj odgovor nije bio zadovoljavajući i naprosto me zaobišao i nastavio dalje.
Ljudi koji na taj način razmišljaju i generalizuju ima u svim društvenim sferama, to je opće mjesto. Ali ono što je poražavajuće, i što sam već naglasila, jeste činjenica da pred takve ljude dolaze mladi ljudi, spremni da upijaju nova znanja, vjerujući da su to osobe koje će ih nešto naučiti i ohrabriti u budućnosti. A zapravo, to su osobe od kojih izlaze obeshrabreni, poniženi, zbunjeni i duboko zagaženi u utabane stereotipe. Problematično je kada stereotipi dolaze iz akademskih struja, iz nauke koja bi trebala da se suprotstavi neznanju.
Čim vidim da neko nema pojma na cesti automatski znam da je žensko
Ukoliko želite da shvatite zašto žene kao vozačice osjećaju toliki pritisak kada sjedaju u auto, dovoljno je da pogledate na društvenim mrežama, forumima, vijestima, medijskim člancima, komentare, ogromne filozofske rasprave “velikih i najboljih” vozača muškaraca o ženama za volanom. Slijedom toga, krenuću s forumskom temom na stranici Klix.ba pod nazivom Kako žene voze.
Kad god gledam zensko kako vozi, momacki se ismijem.; Hahahaha, danas čitam, GPS je odveo u Zagreb umjesto u Brisel . Žensko, de, jes da je stara al et, heh; Čim vidim da neko nema pojma na cesti automatski znam da je žensko, ovo nije nikakav stereotip nego realnost, emancipacija je zakazala za volanom.; žene imaju manje razvijen osjećaj za prostor i orijentaciju od muškaraca; žene su opasnost na cesti; Na cesti sam dozivio sve i svasta, ali od zenskih vozaca gorih nema. Bez ljutnje ali i nauka je rekla da su zene losi vozaci, one jednostavno nemaju taj osjecaj….; Djevojko draga, voznja automobila je mnogo vise od ovoga sto ti pises.; ženi nije mjesto za volanom; Uzasno voze, uzasno; Kazu zene ne znaju da voze auta jer ne postoji put izmedju kuhinje i spavace sobe 😀 Ne vjerujem ženama za volanom.
Žene koje ipak dobro voze, a rijetkost je to, su ipak neke muškarače (pune muških hormona)
Istražujući dalje, regionalne forume, nailazim na Forum.hr na kojem je pokrenuta tema Žene vozači DA ili Ne!? Dakle ovdje više nije pitanje kakve vozačke sposobnosti imaju žene, već da li uopšte trebaju voziti.
Ono što mi je zanimljivo bilo jeste taj fenomen da ako žena ipak dobro vozi, izuzetak je, pa eto mrvu iznad prosjeka “ženskog” onda je ona muškarača, ima višak muških hormona, malo se priroda zbunila i poremetila, a ima izuzetaka i muškaraca koji malo “slabije i sporije” voze, oni su ipak feminizirani i imaju “malo više ženskih hormona”. To su ujedno automatski homofobna razmišljanja.
Izdvajam dva komentara:
Moje iskustvo pokazuje da su žene u većini nesigurni vozači,a samim time i smetnja na cesti. A one malobrojne koje imaju sposobnosti su pune muških hormona MUŠKARAČE (ne ljutite se to je kriva priroda) stoga ostajem pri svom da bi ipak trebalo reducirat broj vozačica ali i vozača; Žene Kojima je stalo do auta su napola muško, samo im fali ću*a.
Naravno, ovakvih otvorenih tema ima bezbroj na internetu, a najradikalnija na koju sam naišla se nalazi na stranici Ispovesti.com pod nazivom: Mislim da bi ženama trebalo zabraniti da voze auta.
Stereotipi i uopštena očekivanja uveliko obeshrabruju žene u vožnji. Od njih se, naime, unaprijed očekuje da su loše u vožnji. Žene ulaze s grčom i pritiskom u automobil, ne zbog toga jer su tako “predisponirane, imaju nerazvijene motoričke sposobnosti, nisu koncentrisane, ne razmišljaju logički i razumno u prostoru i vremenu, ne razmišljaju unaprijed o rizicima i uvjetima na cesti” već zbog toga što oduvijek imaju pritisak okoline i društva.
U njih se upire prstom, prati im se svaka pogreška na cesti, zamjera im se malo sporija vožnja, očekuju se razne podrazumijevajuće situacije i prekršaji, obavezno im se gasi auto na raskrsnicama, dok to kod muških vozača nije slučaj i nemaju ovakvu vrstu pritiska, jer oni su “prirodno dobri vozači, to je za njih predodređeno”.
Ako su žene loše vozačice, i tolika opasnost na ulici, zašto su onda u zadnjih nekoliko najstrašnijih pogibija pješaka i pješakinja na sarajevskim ulicama za to bili odgovorni muški vozači?
U mojem slučaju, znam da mene tek čekaju svi ti silni i frustrirajući komentari i situacije u vožnji. Ali moram priznati, bez obzira na odsustvo senzibilnosti društva (naročito muškaraca) prema ženama vozačicama, ja sam od svog oca uvijek imala podršku i ohrabrenje za polaganje vozačkog. Njegovo mišljenje o vožnji je ravnopravno, jednostavno i podrazumijevajuće. Mišljenje mog oca jednako je kao i moje: na cesti postoje samo dobri i odgovorni vozači – bez obzira na spol. Jer pravo na volan pripada svima.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
