MJESTA NELAGODE: Priča o maskiranom violinisti  

PIŠE: Nikolina Todorović

Januar 2025. godine.

Ja pišem tekst za portal Lgbti.ba.

Kada se osvrnem iza sebe, sve vrijedno što sam napisala godinama unazad, sve ono što smatram značajnim tekstovima, kritikama, osvrtima, sve ono uz šta sam rasla i gradila se kao autorica, sve je to, sigurna sam, upravo u arhivu mojih tekstova na portalu Lgbti.ba.

To je prostor u kojem sam pisala prateći ritam svoga pulsa i impulsa, mjesto u koje sam usađivala rečenice i misli bez ikakvih primisli o autocenzuri. S vremenom, shvatila sam da mi je ovaj protal dao ne samo prostor i slobodu, nego i mogućnost da dokumentiram sebe. Gradila sam kontinuitet. Tako je i ovaj tekst, premda stoji zaseban, moj, sada već tradicionalni, osvrt na godinu iza nas, te ujedno poetični pokušaj pogleda u budućnost.

Tjeskobni pogled unazad i poetični pokušaj pogleda u budućnost

Kada kažem poetični pokušaj pogleda u budućnost, prije svega želim time ukazati na krhkost bilo kakve izvjesnosti.

Zaista, sigurno ste i sami/e primijetili/e da predvidivost, sigurnost, jasnoća, racionalnost i logičnost – pojmovi su i pojave koje su proklizale iz društveno-političkog stanja u cijelome svijetu. Pravičnost i pravednost – jednako tako, izostaju iz savremenog trenutka.

Dok pišem ovaj tekst, svijet je u križanju. Klate se najotrovnije i najdestruktivnije struje. Vode se ratovi. Mi, maljušni, stojimo na našim brežuljcima, svjesni/e da bismo morali i trebali uraditi više. Ali smo bez putokaza.

Uistinu, kakav bi ovo bio osvrt na godinu unazad, a da u njega ne stane spomen o genocidu nad palestinskom zemljom i njenim narodom, spomen na izginule borce i borkinje na ukrajinskoj okupiranoj teritorij, ili u konačnici, pomen na studente i studentice koji prosvjeduju u susjednoj državi. Ponekad, gledajući svu tugu koja trenutno vlada svijetom, svu bol i glad koju ljudi podnese, ubijena tijela, otetu zemlju, protjerane ljude, nepravdu, nepravdu, nepravdu, pomislim – kako bi išta više, bilo gdje na ovoj planeti, moglo biti normalno i smisleno. Nismo dobro – psihički i fizički – umorni/e smo i nemirni/e. Noću teško spavamo. A to i nije čudno. Jer su teški oblaci jauka i bola, stradanja i protjerivanja, vjetrovima stigli i iznad naših krovova.

Godina iza nas bila je u znaku patnje. Ako smo mogli/e izboriti se za trenutke lične sreće, ličnih sitnih uspjeha i ostvarenja, momente smijeha, ako smo pomogli nekome i ako je neko nesebično bio uz nas, trebamo biti zadovoljni/e.

Ako smo uspjeli sačuvati prijateljstva, biti složni s porodicom i komšijama, biti voljeni i voljeti – onda smo uradili najviše što smo mogli/e u prošloj godini za godinu koja dolazi.

Slijedom toga, svojim najvećim uspjehom smatram to što sam i ovu Novu godinu dočekala s mojom djevojkom, u miru, zagrljaju, ušuškanosti u nadu i povjerenje.

Moja ljubav ima…

Najpametnije što su ikada rekli, vjerovatno je to da voljeti znači učiniti se ranjivim. Bogme, dodala bih tome da – voljeti znači i raniti. Jer ponekad, kada volimo, i ranjavamo drugu osobu. Ranjivost koju ljubav sa sobom nosi, čini da naučimo šta uistinu znači voljeti.

Od početka moga pisanja na ovome portalu, pa do momenta u kojem pišem ovaj tekst, promijenilo se jedno. Ja volim i živim tu ljubav kao nikada ranije. Više nisam bojažljiva. Ne plašim se dovesti svoju djevojku kući, na ručak, na roštilj… Ne plašim se reći mojim roditeljima da idem kod nje. Ne plašim se da im kažem da s njom idem na more, planinu, putovanje, kino ili šetnju. Istina, nikada izrijekom nisam rekla da je ona moja djevojka. Ali sam svim svojim postupcima podcrtala da me ne mogu razdvojiti od nje.

Želim živjeti svoju ljubav, voljeti, boriti se i – konačno, graditi svoj život uz ženu koju volim.

Kroz sve ove godine naše veze, jedna drugoj smo bile i ostale najveća podrška i oslonac. Ne damo jedna drugoj da potonemo u bezdan. Naučile smo zajedno plivati kroz snažne struje. Naučile smo zajedno vjerovati da je život lijep. Odnosno, da može biti lijep kada se naprave dobri izbori i odlike.

Moja ljubav ima oči kao dva sunca / Dva malena sunca iznad moje tuge – pjeva Arsen, pjevam ja, pjevajući o njoj.

Budite sunce iznad nečije tuge. Volite. Ljubav odavno nije samo emocija. Ona je u ovome izazovnom svijetu punom nesreće postala mnogo više. Ljubav je nada.

Za kraj: Priča o maskiranom violinisti

Dugo sam mislila šta napisati kao smisleni zaključak i rezime na cijelu ovu godinu. Mislila sam, šta da, zaboga, poručim čitateljicama i čitateljima moga teksta.

I konačno, odlučila sam. Želim da vam poklonim priču.

Priču o maskiranom violinisti.

Naime, u savremenom svijetu, živio je proslavljeni violinista.

Jednog dana je odlučio da se maskira i da tako maskiran izađe na ulicu kako bi svirao prolaznicima. Ispred sebe je stavio šešir, kako bi vidio koliko novca i pažnje može dobiti o prolaznika.

Svirao je i svirao… No rijetko ko je čuo njegovu izvrsnost. Tek neki sitniš je dobio u šešir.

Odlučio je nastaviti. Pa je otišao, tako maskiran, da svira na dječju predstavu. I tu se niko nije obazirao na njegovu muziku. Otišao je kući ponovo samo sa simboličnim bakšišom.

Konačno, violinista je skinuo masku. I otišao na svoj zakazani koncert u najugledniju gradsku arenu. Tu je samo jedna ulaznica koštala hiljadu eura. Svi su uživali u njegovoj muzici.

Naslućujete li kakvu vam poentu želim poslati ovom pričom?

Vaš talenat i znanja uveliko ovise o onome ko ih vrednuje.

Zato se uvijek odvažite, i ne pristajte na manje od arene u kojoj vas cijene.

Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

Kontaktirajte nas!