PIŠE: Nikolina Todorović
Sve je lako kad si mlad – pjevali smo i pjevamo s jednom od najpopularnijih grupa s naših prostora. Međutim, svako malo, kako godine dolaze i prolaze, razmišljam o tome da li je uistinu apsolutna istina to da je mladost sama po sebi – lijepa, lagana i bezbrižna.
Istina, odijela nam bolje stoje. Na fotografijama iz mladosti smo lijepi/e na jedan poseban način. Draž svemu tome, sigurno, daje činjenica da znamo da se vrijeme vratiti ne može. Bila sam gotov upola mršavija. Dovoljno mi je bilo obući crne kožne hlače i nalakirati nokte u crno da se osjećam smjelo i samopouzdano.
Međutim, da svaka suza manje boli, to nije u potpunosti svojstveno mladosti. Možda fizičke rane lakše zacijele. Ali mladost je, imanentno, period prepun burnih psihičkih i mentalnih stanja. Ona je ispunjena bremenom konstantnih promišljanja, iskušenja… I možda ponajprije – ispunjena je konfliktnim odnosima.
Polazim od sebe i vlastitog iskustva, time se odmah želim ograditi. Ali sam sigurna da je ovo o čemu govorim poznato velikom procentu tinejdžera i tinejdžerica.
Moja adolescencija i rana mladost bila je iznimno osjetljiv i ranjiv period mog života. Nerado se sjećam kraja osnovne škole ili pak srednjoškolskih dana. Bilo je to vrijeme u kojem sam bila gotovo posve izgubljena. I usamljena.
Sve je bilo teško. Pronaći djevojku, simpatiju, i ostvariti vezu. Naći prijateljice i prijatelje koji me prihvataju u svoje društvo. I, da stvar bude još teža, moji porodični odnosi bili su komplicirani i, rekla bih, hladni.
Stoga, kada kažem da sam se osjećala usamljeno, prije svega mislim na to da nisam osjetila da imam podršku i razumijevanje. To osjećanje me je nekoliko puta znalo dovesti do ruba. I upravo iz tog razloga, insistiram na tome da se mladim ljudima i njihovim brigama posveti više pažnje.
Ako vam mladi ljudi, tinejdžeri, vaša djeca ili rođaci, kažu da im je svega preko glave, nemojte ih tješiti tako što ćete reći – mlada si/mlad si, tek si postala/postao, tvoje brige su smiješne.
Osjećanje beznadežnosti kod mladih osoba vrlo je ozbiljno emotivno i psihičko stanje. Zrele osobe mogu racionalno rezonirati, mladi ljudi obično su ranjiviji, krhkiji i skloniji tome da se brže predaju, povlače u sebe, svoju bol i samoću. I tu, u toj toksičnoj emociji, započinje njihova usamljenička borba.
Društvo smo kojem je smiješno kada mlade osobe kažu da ih niko ne razumije. Nama je to dječiji fazon. Smijemo se svemu što proživljavaju jer nam je to, tobože, sitno naspram naših velikih problema u svijetu odraslih. A zapravo svaki put takvom reakcijom jednu mladu osobu otjeramo među njene zidove i borbe.
Biti, na primjer, tinejdžer/ica koji/a otkriva i spoznaje svoju seksualnu orijentaciju, šuti o tome, potiskuje i, na koncu, zavarava se i autocenzurira – sve su to teška i ozbiljna stanja. Ponavljam, moja je adolescencija bila takva. Bila sam izgubljena, otuđena, pomalo divlja, ranjiva i, priznajem, autodestruktivna. Borila sam se s anksioznošću. I sve to jer su me, oni od kojih sam očekivala podršku, držali za mladu i buntovnu. A ne za mladu i neshvaćenu, kakva uistinu jesam bila.
Ovaj je tekst moj pokušaj da još jednom skrenem pažnju na to da smo dužni/e pružiti više pažnje i razumijevanja mladima. Na svu sreću, sada postoji niz radionica, savjetovališta, adresa na koje mogu pokucati. No ipak, prva adresa za sretnu i mirnu mladost jeste ljubav i podrška koja dolazi iz kuće.
Knjiga bez posvete
Mislila sam da nikada neću pisati ovome. Ali odjednom mi je došlo.
Bila sam prva godina fakulteta. I moja tadašnja djevojka poklonila mi je knjigu Majstor i Margarita. Na prvoj stranici, ispisala je kratku posvetu: Volim te dok durbinom tražiš vanzemaljce. Posveta je bila slatka – kratka i romantična.
Jedno večer, upalila sam lampu i počela čitati knjigu. Tada je moja mama ušla u sobu.
Šta čitaš, daj mi da vidim? Jao, i ja ću je morati čitati. Kad ćeš biti gotova?
Dok moja mama to izgovara, ja grčevito stežem knjigu. Ne dam je njoj u ruke. Jer ne smijem.
Mogla bi pročitati posvetu. A to nikako ne smije.
Kada sam pročitala knjigu, znala sam da će je mama opet tražiti. I uradila sam nešto što danas, iz ove perspektive, samo mogu nazvati kukavičkim činom.
Istrgnula sam list s posvetom. Da je moja mama ne bi pročitala.
Znate li ijedan hetero par kojem bi se ovako nešto moglo desiti? Ne. Ovo je nešto što se zove svakodnevna borba istospolnih parova – kako predstaviti partnera/icu radnom kolegi/ici, kako se ponašati u kafani, na ulici, kako se predstaviti prilikom iznajmljivanja stana – to su svakodnevne stvari koje su izazovne samo nama, istospolnim parovima.
Sve ovo sam napisala kako bih pokazala koliko mi je teško bilo u mladosti imati, njegovati i razvijati vezu s djevojkom. Bila sam stopostotno koncentrirana samo na to da niko ne sazna. Da roditelji ne saznaju, ne otkriju, ne posumnjaju.
Život u strahu nije život. Jer je svaki dan poraz. I svaki potez kukavički.
Danas je, napokon, drugačije
Prazninu u meni, veličine kratera, uspjela je ispuniti moja djevojka.
Sreća je što sam je upoznala u pravo vrijeme. Baš u momentu kada sam počela da se otkrivam. Da otkrivam svoju seksualnost i svoj identitet. Otkrivala sam ga kroz tekstove, kroz poeziju, neposredno kroz razgovor. Počela sam da se borim za svoju slobodu i izlazim iz čahure straha.
I danas tako živim. I želim tako živjeti. Ne dam strahu da me ušutka.
Kada sam počela živjeti s mojom djevojkom, bilo me je strah šta ću reći roditeljima. Ali taj strah je brzo nestao. Dovela sam je kući, upoznala s roditeljima, i rekla da ću biti kod nje jer mi je zgodnije da sam u gradu. Moji nisu pitali ništa dodatno. Nikada im nisam rekla da je ona moja djevojka. Ali znam da to znaju i osjete.
Njihovo prećutno odobravanje znači mi mnogo. Ponosna sam na moje roditelje. Jer su izabrali sreću svog djeteta.
Nedavno smo moja djevojka i ja morale popravljati nešto u kupatilu. Bilo je nemoguće naći majstora. Onda sam odlučila pozvati mog tatu u pomoć.
Stigao je. Popravio što se trebalo popraviti. Popio kafu u našem stanu. Razgledao okolo.
I ja sam, prešutno, osjetila po njegovom pogledu da je zadovoljan životom i izborom kojeg živi njegova kćerka.
Taj osjećaj nikada neću zaboraviti.
Jer napokon…
