MJESTA NELAGODE: Živjeti i ne pripadati nikome

04. 04. 2023

Mjesecima unazad, borim se sa svojim emocionalnim i psihičkim problemima koji me nerijetko dovode do iscrpnih fizičkih stanja i zdravstvenih problema. Kada kažem borim se – to je zaista tako. Borim se u vlastitoj koži i sa vlastitom kožom, iskačem i vraćam se u svoju kožu, borim se sa svime onim što pokušava da me povrijedi, obezvrijedi, izmakne, otjera, protjera, pomjeri, i sve to zbog etikete moje kože.

PIŠE: Nikolina Todorović

Koliko god prodorno zvučao naslov ovog teksta (u smislu toga da smo nezavisni i sposobni za život bez ikoga) to u praksi i nije tako lijepo i ugodno.

Pripadnici manjinskih i marginalizovanih zajednica nikada nisu živjeli ugodno u vlastitoj koži, i nikada nisu pripadali nikome, te su zbog toga uvijek na marginama, nevidljivi, odbačeni i omraženi.

Ne pripadati nikome i nigdje, živjeti u lažnoj koži – to je realnost koja se sve više i više oslikava oko nas i u nama samima. To je slika koja se odavno reflektira na meni i razvija u meni.

I zaista, kome ja pripadam? Ko sam, odakle sam, kuda idem?

Tu rečenicu, svaki dan, ponavljam poput molitve. Svaki put kad bih je ponovila, izrodilo bi se bezbroj misli i slika.

Svoji smo. Svačiji. I ničiji.

Pripadamo jedni drugima, pripadamo prirodi i priroda pripada nama. Životinje, insekti, biljke, bakterije, stijene, sunce, mjesec, voda, zemlja, prašina, sve smo to, i sve to nismo.

No ipak, od trenutka kada se desio napad na aktiviste/ice u Banja Luci, počela sam više nego ikada da se preispitujem oko vlastitog pripadanja. I sve to zbog jedne, meni najpotresnije, rečenice koju sam mogla čuti u zadnje vrijeme: Ona nije naša!

Ona nije naša! Ona nije sa nama! – rekli su Vanji Stokić, novinarki i aktivistici, nakon što se pokušala sakriti od napada u poveću grupu građanki i građana Banja Luke.

Ona nije naša – jedno je od najjačih, najstrašnijih i najpodmuklijih oružja koje nas može pogoditi.

Kroz historiju čovječanstva, ratova, genocida, takva vrsta pomicanja u stranu, izdvajanja, obilježavanja, je bila oduvijek najopasnija taktika i stav koji vodi ka strašnim ishodima i gubicima slobode, života i dostojanstva.

Težina tih riječi ne može se mjeriti ni sa čim. A bile su tu, istina, i mnoge druge grozne i teške riječi koje su odjekivale kroz Banja Luku tog dana: Ubij pedera!

Ubij, gurni u stranu, napadaj, eliminiši… To bi bio, valjda, spas za sve. Rješenje svih problema našeg društva. Oh, ne. Varate se. I kada bi se ubio peder mržnja ne bi stala.

U tome se ogleda sva naša slabost i poraz sa kojim živimo.

Danima se prelamam nakon dešavanja i napada u Banja Luci. Suosjećam. Ljutim se. Plačem. I mislim… Mislim, na primjer, o tome kako su ljudi koji su izgovorili tog trenutka rečenicu Ona nije naša, prestali biti ljudi i postali prazne marionete ispraznih ideologija.

Ona nije naša – rečenica je koja me je zabolila više nego ijedan fizički udarac i bol.

Ona nije naša – tako sutra mogu izolovati bilo koga od nas. Doživjeti da budemo sklonjeni, gurnuti, predati mrziteljima i huliganima u ruke.

Najviše boli to što više nikome ne pripadamo kada otkrijemo vlastitu seksualnost. Ne pripadamo više najdražem komšiji u komšiluku, ne pripadamo mjestu u kojem smo rođeni i kojem se vraćamo, ne pripadamo mjestu kojem odlazimo, i, naposljetku, neki od nas proživljavaju nepripadanje u vlastitoj kući.

Šta smo?

Čiji smo?

Nismo vaši/e.

A nekad smo vam bili sve.

Bili smo vam prve komšije koje će priskočiti u pomoć, kupiti novine ili otići u prodavnicu kada zatreba, lijepo i toplo vas pozdraviti na ulici, podijeliti muke i probleme sa kojima se svi susrećemo, dobaciti neki dobar mahalski trač, nasmijati se, zaplakati.

Bili smo vam sestre i braća, kćerke i sinovi, zemljaci, ljudi.

Bili smo ljudi koji će kada doživite nesreću, prirodnu katastrofu, biti tu za vas.

Onog trenutka kada ste nas na ulici prepoznali kao druge i drugo, gurnuli ste nas od sebe i predali u ruke onih koji bi nam mogli i htjeli život uzeti. Koji bi nam najradije kožu i ono što jesmo svukli, protjerali na puste otoke kako priželjkuje gospodin Dodik i svako ko podržava takvu ideju i ideologiju.

Čija sam? Kome pripadam? Ne znam. Ali znam da je ova zemlja u kojoj živim – moja. Jednako moja kao i svačija. Pripadam joj. Jednako kao i svi/e građani i građanke.

Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

Kontaktirajte nas!