Izvor: Crol.hr
Foto: Moonlight / Facebook
Na ovogodišnjim Oscarima titulom najboljeg filma okitio se Moonlight. Redatelj filma Barry Jenkins kroz tri razdoblja publici predstavlja intimnu priču glavnog junaka Chirona koji pokušava preživjeti u okolini gdje doživljava vršnjačko nasilje, nasilje u obitelji te strah i nesigurnost od vlastitog identiteta.
To nije samo priča koja govori o LGBT identitetu, ona govori o afroameričkom homoseksualcu koji je potpuni stranac u svojoj sredini. Film nije “lijep”, smješten je u siromašnom dijelu gradu Miamija, gdje Jenkins oslikava što znači biti Afroamerikanac i gej u susjedstvu u kojem vladaju siromaštvo, nasilje, raspačavanje droge, prostitucija… Ovo djelo bavi se pitanjem identiteta, potrebe za prihvaćanjem i ljubavi, i to kroz okrutne dijaloge i scene, gdje publika ima mogućnost vidjeti svijet kroz oči jednog introvertnog, osjetljivog mladića.
Moonlight je nadahnuo i neke buduće mlade filmaše u SAD-u, a s nekima od njih smo porazgovarali o filmu kao pokretaču promjene i mogućoj boljoj budućnosti kinematografije koja se bavi društvenim pitanjima.
Pete Boyle je ove godine završio studij režije na Sveučilištu Ithaca u New Yorku, a Moonlight je gledao sa svoja dva prijatelja koji su Afroamerikanci i dio LGBT zajednice.
“Iako su se oni mogli poistovjetiti sa sukobom s kojom se suočio Chiron, mjesto u kojem su odrasli bilo je vrlo drugačije. Montclair, New Jersey je etnički i na druge načine raznolik, nepredan i tolerantan pa je mojim prijateljima bilo lakše naći i utjehu i prijatelje i mentore, za razliku od Chirona koji je imao samo troje ljudi s kojima se mogao povezati.”
Boyle u Moonlightu vidi nadu za buduće filmove koji bi publiku otvorili prema temama koje nisu nužno povezane s njihovom kulturom, i/ili seksualnošću: “Tijekom studiranja analizirali smo queer kinematografiju, primjerice radove redatelja poput Tomasa Gutiérreza Alee i Juana Carlosa Tabía i njihova filma Strawberry and Chocolate, pa sve do dokumentarca The Celluloid Closet o prikazima LGBTQ likova na filmu između 30-ih i 60-ih godina u SAD-u, kad su na snazi bile zabrane prikazivanja takvih likova, kao i seksualnih činova.”
Redateljima koji se žele baviti ovakvim i sličnim temama poručuje: “Borite se za prava i snimajte filmove koji će dati prostor onima koje njihove vlade i lideri ignoriraju i zanemaruju. Budite glasni i jasni.”
Daniel Bribiesca, koji je završio režiju na Njujorškoj filmskoj akademiji (NYFA), smatra kako bi ljudi više trebali gledati filmove poput Moonlighta: “Ljepota filma je upravo u tome da nam predstavlja ljude o kojima inače ne znamo puno. Kad gledamo film koja govori o temi poput ove, gledatelji se mogu povezati s likovima na ljudskoj razini”, kaže.
Bribiesci je Moonlight izvrstan upravo zbog toga što na početku gledatelji nisu suočeni s temom, ali se povezuju s Chironom i tek kasnije počinju razumijevati njegovu borbu. “Bilo bi najbolje da o ovim temama razgovaramo na način da rušimo stereotipe o manjinskim skupinama, ali za to prvenstveno treba izgraditi svijest da smo svi više slični nego različiti.”
Paul Ellington je prije godinu dana završio studij dramaturgije na NYU i misli kako je Moonlight izvrstan film s izvrsnom porukom koji svakako trebaju pogledati svi koji nisu upućeni u problematiku manjina.
“A pogotovo oni koji se plaše ili zatvaraju oči pred činjenicom koliko život može biti težak. Trebamo više takvih sadržaja, više razgovora. Manje straha od bilo čega različitog. To počinje komunikacijom, a zatim slobodom umjetničkog izričaja.”
Tia Vincent Clark je glazbenica koja živi i radi u New Yorku, a Moonlight joj je, kaže, bio jedan od najdražih filmova ove godine.
“Predstavljanje u medijima je veoma važno. Svi koje poznajem pričali su upravo o Moonlightu. Kad bi se danas snimalo više ovakvih filmova, mogli bismo promijeniti filmsku industriju nabolje”, poručila je završno.
