Piše: Aida K.
Foto: Photo by Noah Silliman on Unsplash
Vijesti o migrantima i izbjeglicama već godinama pune rubrike printanih i online medija, tema su televizijskih emisija i svakodnevnih rasprava. Hiljade ljudi napustilo je svoje domove, ogrnuti samo vjerom u postojanje mjesta na kojem će moći živjeti slobodno, bez straha za vlastiti život. Hiljade kilometara koraka ostavili su iza sebe, da bi se našli pred mnoštvom problema i neprobojnih zidova na granicama zemalja prema Evropskoj uniji. I ostali su zatočeni u Bosni i Hecegovni, zemlji u kojoj se migranti susreću sa nizom problema, od nedostatka uslovnog smještaja, do nepostojanja pravne i psihološke podrške za sve. Svako od njih u svojim porama ima urezanu svoju životnu priču, umotanu nadom da će imati sretan završetak.
Dvadesetšestogodišnjak Ali porijeklom je iz grada Karachi u Pakistanu. Studirao je na Tehnološkom univerzitetu Karachi, i stekao zvanje inžinjera instrumentacije. Za naš potral odlučio je podijeliti svoju priču o borbi za preživljavanje i postojanje, zbog čega je i napustio svoju zemlju porijekla.
„Napustio sam svoju zemlju zbog svoje seksualne orijentacije. Ja sam gej muškarac“, bio je odgovor na pitanje o razlozima zbog kojih se odlučio na ovaj korak, i ujedno početak našeg razgovora.
„Osjećam se protjerano i psihički zlostavljeno od strane članova moje porodice, rodbine kao i od strane određene grupe ljudi koji rade u političkoj partiji Pakistana. Bio sam napadan, pretučen i mučen od strane policije. Osjećao sam mnogo diskriminacije na radnom mjestu, a bio sam i ponižavan od strane državne vlasti u Pakistanu. Niko mi nije pomogao u mojoj zemlji i osjećam se uplašeno i prestravljeno“, kaže Ali za LGBTI.ba.
Homoseksualnost je ilegalna u Pakistanu i to je zakonom kažnjivo, što je definisano i Ustavom Pakistana. Zbog toga je, kako je naveo, pretrpio brojne ozljede zadobijene u napadima od strane njegovih sugrađana.
Kaže da je njegova željena destinacija bila Nizozemska, ali nije uspio ostvariti taj cilj jer su granice na Balkanu zatvorene. Trenutno živi u Sarajevu, u privremenom smještaju u kojem, kako je rekao, uslovi nisu na zadovoljavajućem nivou. „Hrana ponekad nije tako dobra ovdje i često nemam odjeće“, rekao je Ali.
Dodatni problem mu stvara činjenica da ne posjeduje validne dokumente koji bi mu osigurali bolje uslove života. „Nemam validne dokumente kako bih mogao dobiti zdravstvenu zaštitu, pristup obrazovanju i zaposlenju. Nekada se osjećam izolirano, nesigurno i nezaštićeno“, kazao je Ali. Dodaje da mu je dozvola za boravak u BiH istekla prije mjesec dana, i da se suočava sa brojnim problemima kako bi dobio novu. „Osjećam stres i mnogo boli. Stigao sam u Bosnu prije dva mjeseca. Zaista je teško nositi se sa procedurom dobijanja azila ovdje, ali poštujem zakon i sistem i čekat ću pravi trenutak.“
Kazao je da većinu svog vremena provodi čitajući i crtajući u svojoj sobi. „Sarajevo je novi grad za mene, nemam prijatelja i osjećam se usamljeno većinu vremena. Osjećam se anksiozno i ne izlazim tako često.“
Pravna i psihološka pomoć
Sarajevski otvoreni centar već godinama pruža siguran prostor LGBTI osobama ali i, između ostalog, pravno i psihološko savjetovanje. Upravo zbog toga, u potrazi za pravnim i psihološkim savjetovanjem, njima se obratio i Ali.
„Kontaktirao sam ih i bili su veoma susretljivi i od pomoći kada je riječ o pravnoj proceduri i psihološkom savjetovanju. Veoma sam im zahvalan“, kazao je Ali.
Darko Pandurević, pravni savjetnik u SOC-u, rekao je da je Ali kontaktirao Sarajevski otvoreni centar putem kontakta za pravno savjetovanje. „Kada nas je kontaktirao pozvali smo ga u naše prostorije da se upoznamo, da nam objasni svoju situaciju i porazgovaramo gdje i na koji način mu možemo pomoći“, kazao je Pandurević.
Pandurević je istakao da se Ali, kao LGBTI osoba i migrant, nalazi u veoma teškoj situaciji. „Dva osnovna pitanja su pronalazak smještaja i sigurnog prostora, te pravna pitanja vezana za njegov status u BiH. SOC nema kapacitete i mogućnosti za osiguravanje ili pronalazak smještaja u ovakvim situacijama, te je ono što možemo učiniti povezivanje sa kolegama/icama, aktivistima/kinjama i organizacijama koji se bave direktno ovim pitanjem (IOM, UNHCR i drugi).” Dodao je da su u redovnom kontaktu sa Alijem. „Pošto on već ima pravnog zastupnika u organizaciji koja se bavi besplatnom pravnom pomoći za migrante, u takvim situacijama se trudimo održavati i kontakt sa navedenom organizacijom kako bismo skrenuli pažnju na osjetljiva pitanja vezana za njegovu situaciju. Ono što smo mu također ponudili je besplatno savjetovanje sa našim kolegicama koje rade psihološko savjetovanje kako bi u situaciji kojoj jeste, imao i psihološku podršku i nekoga sa kim može da porazgovara.“
Sarajevski otvoreni centar je, kako nam je potvrdio Pandurević, i ranije imao slučajeve kontaktiranja migranata koji su LGBTI osobe i kojima je potrebna pomoć. Međutim, okovani strahom od ponovnog proživljavanja traumatičnih doživljaja zbog kojih su napustili svoje domove, često ostaju prepušteni sami sebi. „Osnovni problemi upravo su njihova ugroženost u izbjegličkim kampovima i kolektivnim smještajima gdje su žrtve nasilja i uznemiravanja, traženje adekvatnog smještaja te strah da će i od strane bh. službenika doživjeti loš tretman zbog svoje seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta“, zaključuje Pandurević.
Svakodnevno svjedočimo tome da naša država čini minimum da obezbijedi humane uslove za boravak svih migranata i izbjeglica, nad kojima se svakodnevno vrši nasilje i diskriminacija, i shodno tome ostaje bojazan sa kakvim se tek dodatnim problemima susreću migranti koji su LGBTIQ osobe. Najčešće pomoć dolazi od samoorganizovanih, individualnih aktivista/kinja koji odlaze na teren i pružaju im pomoć, dok nadležne institucije u državi odgovornost prebacuju na međunarodnu zajednicu i obrnuto.
