Običan momak. Izgleda poput svih nas. Ima dvadeset jednu godinu, smeđu kosu, neobične hobije, redovan je student i pravi prijatelj. Da vam ga pokažem, vjerovatno ne biste obratili pažnju, jer je ničim ne skreće na sebe. Žrtva uvijek misli da je kriva, tako je mislio i on.
Autorica: Anonimna
Pozvao me na rođendan u oktobru 2020te godine. Sjedili smo sa uskim krugom prijatelja da proslavimo taj dan, u jednom alternativnom ambijentu koji u krugovima grada važi za „gej bar“. Ne brinite, ni u 2021. godini neartikulisani ljudi neće prestati alternativne lokale zvati „gej barovima“ u negativnom kontekstu, a niskobudžetni karirani stolnjak pistom na koju slijeću rečenice iz njihovog nepostojećeg doktorata.
Pijuckali smo neko lijepo vino, razgovarali, smijali se, mnogo smo se smijali, a onda se društvu pridružio prijatelj i još jedna prijateljica. Ja sam natrpavala atmosferu nekakvim anegdotama a on bi mi se pridružio u tome. Vrijeme je prolazilo, plesali smo, pričali, baš poput svih ostalih u prostoriji i na kraju sjeli da privedemo rođendan kraju još ponekom pričom.
Odjednom, prijatelj koji je bio sa nama se vratio iz toaleta i za njim je došla osoba koju prvi put vidim, što je čudno jer sam faktički inventar tog kafića, svako jutro popijem kaficu i odradim šta imam na računaru i potom odlazim u dnevne obaveze. Znači – znam(o) apsolutno svakoga ko je često tu. Nju vidim prvi put to veče. „Rekla mi je da me zna od nekud dok sam dolazio“, govori taj prijatelj nasmijano a potom nadodaje da mu je rekla neke čudne i poružne stvari ali je shvatio kao šalu: „Napriča ona meni svašta“. Došla je do nas nepozvana i rekla: „Đe su lične karte“. Neuobičajeno glasna žena, al’ upadosmo mi tu sa njom u kratak chit-chat, pa je već počelo da bude izrazito čudno. Govorila je razne stvari, nešto kao šala na tuđi pa i moj račun, a ja sam se iz nekog razloga smijala pa me nije uspjela omesti u raspoloženju. Priča sa njom se činila interesantnom u tom procesu odgonetavanja toga da li vrijeđa nepoznate ljude ili to treba biti nešto nakon čega će reći „Šalim se ja malo“. Na kraju, kad nam je svima izredala šta je imala, bacila se na slavljenika, koji, nježniji od svih nas mogao je lako biti po njenoj procjeni najslabija karika i tlo gdje će se njene uvrede dobro primiti dok smo mi one na naš račun s lakoćom odbacili. Muzika je bila glasna i svako od gostiju kafića se držao svog posla, sve dok se priča nije počela odvijati na najogavniji mogući način.
Povuče dim cigare i, stojeći i dalje pored našeg stola, na sav glas se obrati slavljeniku unoseći mu se u lice: „JESI TI PEEEEEDEER?!“. Poznajem ga, znam kako se osjeća u tom trenutku, ali i dalje nisam svjesna situacije. On joj nije odgovorio, ali to je nije spriječilo da nastavi: „Fuj, to ti je sve zbog lošeg osnosa sa starim!“ kaže ona njemu derući se iz petnih žila kao da govori svima. „Kakve to veze ima s tobom?“ dolazi od mladog gospodina, razumnim tonom. Pokušao je da baci neki fazon u razgovoru s njom, da smiri ili sebe ili nju i tu je nastala mala pauza prije preokreta situacije. U zatišju pred buru su već sjedili jedno pored drugog i normalno razgovarali, no od muzike se nije moglo čuti šta se tačno govori. Imajte u vidu da je on izrazito blag momak, koji je vjerovatno govorio kako nema potrebe za takvim scenama, ili tome slično. Djelovalo je kao da će on to riješiti na njegov, simpatičan način.
Ona ga je upravo tad OŠAMARILA. Od njega, međutim, smiren ton. Mi smo već bili iznervirani i ljuti. Drugi prijatelj i ja smo izgubili svako strpljenje i pokušali, i dalje mirnim tonom, ali bez milosti i sa svim argumentima, objasniti dotičnoj da se izvini momku i da napusti naš prostor. Svi prisutni su gledali u nas, vidjevši šta se desilo, i situacija je postala poprilično napeta i neprijatna. Shvatili smo u nekom momentu da nam je prijatelj doslovno utučen, situacija se iznebuha okrenula brzinom kojom izvratite majicu na unutrašnju stranu. Napala je momka zato što je gej, nakon što joj je on to bez stigme potvrdio.
Postalo je toliko neizvijesno šta će se desiti, ona je nastavljala raspravu sa nama koji smo preuzeli slavljenikovu riječ, nemilosrdno nas smarajući i uništavajući uspješno rođendan. Na kraju je, nakon pola sata rasprave, shvatila da treba reći „izvini“. Pokupili smo se i otišli. Nekoga je i pola sata dosta.
Ne moram vam ni govoriti koliko se napadnuta strana istraumirala. Izašao je u strahu, sramu, čuđenju, odvratnom osjećaju o sebi, taj isti divan momak koji nije čak ni pio poput nas to veče. Isti onaj koji sa sobom donosi svima osmijeh i veselje, sada izlazi posramljen, uvrijeđen.
Kao epilog čitave priče, što priču čini zbunjujućom, naša antiheroina nasilnica, kako je sama rekla, je takođe LGBTI osoba.
Napadnuti momak je ispričao svoje viđenje tog događaja te kako je to uticalo na njega.
„Prvo sam mislio da je ovo neko zezanje, hajde kao, na sigurnom sam mjestu, nema toga ovde, mislim, u tom kafiću, ali kad sam shvatio da je vrag odnio šalu, onda sam osjetio jako veliki strah, razočarenje. Stvarno se nisam nadao tome, na tom mjestu. Bilo gdje drugo bih se i nadao, ali tu sam se stvarno osjećao sigurno.
Značila mi je podrška prijatelja. Meni lično je teško da se nosim s ovim, jer još nisam dovoljno sazrio da me ne dotiču tuđi stavovi. Još nisam sam sa sobom riješio neke stvari, pa mi je zato teško da se zalažem sam za sebe. Zato se trudim da ostanem koliko toliko „u ormaru“.
Kad budem bio spreman da se autujem, moći ću se izboriti sa tim. Ja još nemam dovoljno hrabrosti da to uradim iako znam da bi mi bilo lakše, ne bi me bilo briga za tuđe mišljenje, a pošto sam ja još ovisan finansijski, nisam, znači, finansijski nestabilan, nego finansijski ovisan o svojim roditeljima, to mi otežava autovanje. Otežava stvar i okolina, zato što imam par prijatelja koji imaju zbog toga problema sa poslom, i dobio sam puno savjeta da posao i to ne miješam jer ću 100% imati problema, bar dok sam ovde. U suštini, sve u jednom: zbog posla, zbog roditelja i zbog sigurnosti.“
Pitali smo psihologa šta raditi ukoliko nam se desi nasilje
„Napadnuta strana uvijek treba da prijavi nasilje policiji ukoliko je u mogućnosti, a pored toga paralelno da sebi obezbijedi sigurnost, da sačuva i psihicki i fizicki integritet, da prođe što manje ozlijeđena, da se skloni iz tog prostora i jako je bitno da ima prijatelje od povjerenja sa kojima može pričati. Ona ni u kom slučaju ne treba da razmišlja zašto je to ta osoba uradila, koji su njeni motivi, da traži uzroke, da je opravdava ili da traži neki smisao. Nasilje je nasilje i ono kao takvo nema opravdanja, tu cijela priča staje o tome zašto je taj neko uradio to.“ – objašnjava psiholog Ognjen Pjano.
Šta da uradimo ako smo svjedok nasilja?
„Ako smo svjedok, prvo tu osobu treba pokušati skloniti, bezbjedno izaći iz prostorije, ukoliko je moguće zapravo i konfrontirati osobu koja vrši nasilje sa tim što radi; “Prelaziš moje granice”, “Ne možeš tako da se ponašaš”, “Skloni ruku sa mog ramena“, „Izvini, ne dozvoljavam da mi se tako obraćaš“, a ako osoba ne odustaje, kao u slučaju tvog prijatelja, pozvati policiju.
Naravno, ONO ŠTO NE TREBA URADITI jeste poricati: „Pa dobro to što ti je rekao, ta osoba se našalila, nije to ništa, pa šta ako je došla i sjela, tebi smeta, ti si previse osjetljiv…“ – to je sekundarna traumatizacija i tako osobu izlažemo traumi, a hoćemo da pomognemo. Time učinimo samo goru stvar, dakle, ne poricati da se to desilo, trebamo biti uz nju da joj budemo sigurna baza ili utočiste, pitati osobu „Da li želis da prespavaš kod mene, da li želiš nekome da se javiš, da li želiš ovo da prijaviš, da nađemo nekog psihologa“, treba razgovarati i reći osobi vrlo jasno: tu sam za tebe koliko ti mogu pomoći.
U manje razvijenim sredinama bitno je da polako sav aktivizam i ljudi koji se bave tom tematikom osmišljaju strategije kako da dođu do tih ljudi u takvim sredinama, kako njima omogućiti neke sigurne telefone, neke psihologe koje mogu nazvati, požaliti se, neku pravnu pomoć koja mozda neće u trenutku pomoći da to odmah riješi, ali naknadno da znaju kako se postaviti.
Psihologija nasilnika je da se dominantno ističe razvoj osobe nasilnika, nije dobila dovoljno ljubavi od roditelja, nisu razvijeni emocionalni kapaciteti u smislu empatije da prepozna i osjeća tuđa osjećanja, da ima adekvatan uvid u to šta to njeno ponašanje proizvodi u drugoj osobi a šta u njoj samoj.“ – navodi psiholog.
Za sve LGBTQ+ osobe Sarajevski Otvoreni Centar nudi besplatno peer to peer savjetovanje i pravno savjetovanje. Krila Nade su takođe pravo mjesto koje nudi psihološku pomoć.
Sa pravne strane gledano…
„Kada se desi nasilje, policija je osnovna adresa. Policija je servis svih građana.“ – navodi pravnik Darko Pandurević – „Osoba može kontaktirati direktno tužilaštvo i pismenim ili usmenim putem prijaviti krivično djelo.”
Šta ukoliko se naiđe na homofobičnog policajca?
„Problem koji ste identifikovali je prisutan, a odnosi se na nepovjerenje LGBTI osoba zbog straha od neprofesionalnog tretmana. Svjesni smo negativnih primjera koji su se dešavali prema LGBTI osobama koji su srozali povjerenje u njihov rad. Ono što sami možemo uraditi je da se što bolje informišemo o pravima i obavezama koje imamo, šta policija smije, a šta ne smije i koji su mehanizmi da prijavimo neprofesionalan tretman. Iz tog razloga SOC je na raspolaganju svim LGBTI osobama sa servisom pravnog savjetovanja [email protected] i broj 062 123 561 gdje mogu dobiti pravni savjet, upute i podršku u ovakvim situacijama.
Svaka policijska organizacija ima Odjeljenje za unutrašnju kontrolu i unutar istog, Jedinicu za profesionalne standarde ili odjeljenje sličnog naziva. Ovaj organ postoji upravo radi unutrašnje kontrole samih policijskih službenika u svom poslu. Dakle, svako nezakonito ponašanje, prekoračenje ovlaštenja i neprofesionalno ponašanje policajaca možete prijaviti ovoj jedinici/odjelu. Također, policajci moraju imati istaknuto ime i broj značke ili ako nemaju, predstaviti se i pokazati vam iste.“ – objašnjava Darko.
Jednakost građana
„Svi građani imaju propisana jednaka prava i fizičko nasilje je zabranjeno i kažnjivo. Razlika u tom smislu ne postoji i smisao nije u tome da LGBTI osobe imaju posebnu zaštitu već da svi građani budu zaštićeni bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju ili bilo koji drugi identitet te policija bude efikasna i profesionalna u svom poslu. Ipak, postoji dobra praksa prisutna u policijskim odjelima na zapadu gdje postoje policijski službenici koji su posebno obučeni i senzibilirani za rad sa LGBTI osobama i drugim manjinskim skupinama. Na taj način LGBTI osobe imaju u policiji kontakt osobu kojoj se u ovakvim situacijama mogu obratiti bez straha. Ovakav pristup je sigurno dobra kratkoročna mjera za podizanje povjerenja LGBTI osoba prema policiji“ – zaključuje Pandurević.
