Nasilje u porodici: Djeca slušaju i plaču u tišini

Porodica po svojoj definiciji treba da predstavlja bezuvjetnu podršku, neograničenu ljubav, apsolutnu sigurnost, životni temelj, oslonac. No nažalost, ona često predstavlja neprijatnost, nesigurnost, uvjetovana ljubav ili čak opasnost. LGBTI osobama porodica često biva baš to, mjesto u kom ne mogu slobodno živjeti svoje identitete, okruženje u kom se plaše za svoju opću sigurnost. U našem društvu nasilje u porodici nije tako rijetko. Porodica je podložna vanjskim utjecajima, društvenim odlukama, promjenama i mišljenjima. Pozicije moći unutar porodice unaprijed su determirane od strane patrijarhalnog društva u kome i danas živimo. Kada ne postoji sloboda u društvu, slobodu tražimo u svom domu. No LGBTI osobe često trgajući za slobodom bivaju izložene višeslojnom nasilju unutar onog što bi trebalo predstavljati „safe haven“ (sigurno sklonište).

Autor_ica: Admir Adilović

Iskoristiti ću rečenicu Mary iz filma Prayers for Bobby: „Prije no odjekne Amen u vašem mjestu za molitvu ili domu, razmislite ko sjedi i sluša“. Mary se ovdje obraća grupi homofobnih svećenika, govori im da prije nego u ime božije nekoga osude razmisle ko ih sluša i šta to predstavlja za slušatelja. Zapravo iz ovoga izvire strah kojeg LGBTI osobe često osjećaju od svojih roditelja, osjećaj odbačenosti prije nego se ono zapravo i manifestuje. Svi_e smo odrastali i odrastamo u poprilično homofobnom društvu koje zbija gnusne šale i osuđuje postojanje „drugačijeg“. Roditelji su podložni društvu, upijaju sve kao spužve, a onda to daju djetetu da sazvače. Koliko puta ste kao dijete čuli nekog od roditelja da izbija homofobnu šalu ili govori kako mu izaziva gađenje prizor dva muškarca koja razmjenjuju strast? Što dijete, koje sebe tek otkriva i spoznaje da je možda dio LGBTI zajednice, u tom momentu može da pomisli? Ja nisam siguran u svome domu, mene moji roditelji mrze, ja ni ne znam šta sam, ali znam da nisam voljen! Upravo o ovome razgovarali smo sa LGBTI osobama koje su preživjele iskustvo porodičnog nasilja. Pokušat ćemo se fokusirati i na to šta nakon izlaska iz kruga nasilja, kako kreirati novu porodicu i kako sebi osigurati onaj gore pomenuti safe haven.

„Ja sam odrastao u izrazito vjerski orijentiranoj porodici. Kur’an je bio važniji od svega. Imao je svoje sigurno, uvijek čisto i ukrašeno mjesto. Zapravo sam se divio koliko neko pažnje može da posveti toj knjizi. Ponekada sam se i žalio sam sebi jer nisam ta knjiga, govorio sam bogu da bih se ljepše osjećao tako nego ovako. Ako se u mome domu išta moglo sjeći nožem, to je onda atmosfera nesigurnosti. Moja spoznaja da sam gej bila je maksimalno odložena. Uvijek sam ja to negdje u suštini znao, ali sam odgađao priznavanje znajući kakve posljedice ono nosi. Da budem konkretan, kada živite u domu u kome je jedna knjiga bitnija od toga da li je dijete jelo i kako se ono osjeća, onda u startu nemate podršku. Torture su bile svakodnevne, od onih psiholoških do onih fizičkih. Primjera radi ako nisam klanjao, znao sam da ću biti bijen. Ako sam opsovao, znam da neću jesti taj dan i tako u krug. E sada zamislite mene kako se autujem kao gej svojim roditeljima. Ne možete? Logično, jer i nisam – otišao sam čim sam završio srednju školu. Otišli smo i sestra i ja, a oni su to prihvatili kao da nikada nismo ni postojali, jer ipak je knjiga mnogo bitnija.“

Dok je pričao, u Amerovim očima se zaista vidjelo ogorčenje. Krenuli smo dalje sa ljepšom temom, o tome kako izgleda njegov život danas. „Danas je sve drugačije, znam da zvuči kao kliše, ali doista jeste. Ja živim sa svojim partnerom, radimo i podržavamo se. Zapravo smo seka i ja shvatili da smo nas dvoje svoja porodica i da dalje istu moramo da gradimo. I evo jesmo, ona ima dvoje djece koju svi bezuvjetno volimo, ja imam psa kojeg volim više od ičega na svijetu i tako. Nekako je bilo mnogo lakše disati i živjeti kada sam shvatio da mogu da gradim svoj temelj, svoj oslonac i svoje mjesto sigurnosti. To je bitno da svi znamo, mene ne definiše knjiga ili roditeljska opsesija oko iste, definiše me ono što danas jesam.“

Tokom odrastanja zapravo ne znamo šta proživljavamo, strahote života shvatamo tek kada odrastemo. Psihološko nasilje nazivamo pravim imenom i konačno napuštamo obrazac toga da nismo dovoljno vrijedni i da ne možemo. O tome koliko zapravo psihološka tortura ostavlja posljedica na nas razgovarali smo s Medihom koja je iz svog doma pobjegla sa 17 godina.

„Lezbejka. Lezbejka. Lezbejka kažem! Da, ponavljam tri puta jer sam navikla da me ljudi ne vide, ignorišu moje postojanje i moje identitete. Ta potreba za vidljivosti i jasnoćom dolazi od nevidljivosti u ona jadna četiri zida u koja nas društvo trpa. Kažu nam idite u četiri zida, a u četiri zida te tata lema. Nisam iskreno bila svjesna do skoro koliko toksičnu porodicu sam imala, zapravo sam mislila da je to donekle i normalno, da ne bih pobjegla da me otac nije zaista toliko nalemao da nisam mogla da sjedim. A nalemao me jer me vidio da sam poljubila djevojku, a još smo se sakrile iza štale. Sjećam se kako mi je mama pričala priču o dvije djevojke koje su živjele skupa preko dvadeset godina da bi na kraju bile ubijene. Pričala je tu priču s nekim ponosom, govorila je da su muškarci koji su ih ubili vratili čast našem selu. Navodno joj je to pričala njena nana. U selu su bile dvije žene, živjele su skupa, radile i vodile ljubav. To je bila sramota sela. Odrastala sam uz priču o krvoproliću, o ubojstvu dvije nevine žene koje se vole. Bojala sam se voljeti, bojala sam se priznati sebi što sam. Šta ako me moji roditelji ubiju? Šta ako me muškarci iz sela siluju? Bilo je tu svega, svašta se vratilo po glavi. A druga priča je bila još jasnija. Govorili su da se gej muškarci trebaju kamenovati i da im treba odsjeći polni organ. Zamislite dijete koje to sluša, zamislite kako sam se ja osjećala. Fuj, samo to sam mogla da govorim. Fuj meni jer sam lezbejka. Moje prvo autovanje je prošlo kroz smijeh. Ja se autovala, a oni se smijali govoreći da ne znam o čemu pričam. Kasnije su mi rekli da postoji kazna ako takvo nešto uopće izgovorim. Izignorisali su me. Nisam bila vidljiva, nisam postojala. Moje jasno etiketiranje je bilo njima perfektna glupost. Ali sam zato bila skoro ubijena kada sam poljubila djevojku. Pobjegla sam glavom bez obzira, otišla u tuđi dom i osjećala se bolje nego u svom. Danas sam okej s roditeljima. Oni shvaćaju da griješe, pokušavaju da me prihvate ali im ne ide. Ali ja to razumijem, ipak su odrasli uz priče koje sam i ja čula, pa i ja se još uvijek borim sa prihvatanjem sebe. Ali život ide, ne prestaje, mi se gradimo i pronalazimo nova četiri zida sigurnosti. Iako ih mrzim jer želim da mi je cijeli svijet siguran, ipak i volim svoja četiri zida jer sam u njima sigurna kada u ostatku društva nisam.“

O posljedicama na mentalno zdravlje koje nasilje u porodici ostavlja na malu djecu koja se tek razvijaju možemo napisati cijeli jedan doktorski rad. Da li ste svjesni da sjeca slušaju i kada mi mislimo da ona spavaju? Plaču u tišini jer ih je strah pustiti glas. Obrasci i introjekti dolaze i lijepe se za nas kao da smo magnetići. Sve to nas zaustavlja, jer nismo dovoljno vrijedni, nismo dovoljno dobri, ma nismo dovoljni. Strašno je uopšte pomisliti da je dijete mislilo da nije dovoljno, da se mora mijenjati i prilagođavati onome što je roditeljima potrebno. Izlazak iz tih obrazaca, odbacivanje i vraćanje introjekata, ali u isto vrijeme prihvatanja svega što se dogodilo nije nimalo lak proces. To su godine rada na sebi, intenzivne psihoterapije i mijenjanja svojih navika. No, iako nije lagano vrijedi. Vrijedi jer se osjećaj sreće mnogo lakše pojavi, bude mnogo jasniji i obuhvatniji. Prihvatimo sebe, volimo sebe, mi smo svoja porodica.

Istina je da izgradnja vlastitog sistema podrške nije lagana. Odsijecanje kontakta s roditeljima ili shvaćanje njihove pozicije podjednako je teško. Ali svako od nas ima svoju istinu, svoj put i svoje viđenje. Jedinstveni smo upravo po tome. Dozvolite svojoj unikatnosti da stvori nove prilike, oslonce i sigurnost onda kada su vam oni potrebni. A roditeljima samo mogu reći da trebaju voljeti svoju djecu bez uvjeta, volite ih dok nije kasno. Ako niste, obavezno pogledajte film koji gore spomenuh, Prayers for Bobby. Vjerujem da će vam otvoriti vidike i pružiti novu perspektive, možda ćete malo više moći da razumijete svoju poziciju, ali i poziciju svoga djeteta.

Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!