Ne osuđujem vas, ali vas duboko sažaljevam – konstatacija je sa kojom se često susreću sve LGBTIQ osobe kada otkriju svoj identitet. To je ujedno izjava kojoj se snažno i otvoreno odupirem i protiv koje se intimno najintenzivnije i najživlje borim: mene uistinu niko ne mora sažaljevati i mi uopšte ne tražimo sažaljenje i samilost.
Ne treba mi/nam glađenje po glavi, tugaljivi pogledi odozgo, kreštave, otrcane i prazne riječi – treba mi/nam tretman kakav i ja/mi svakodnevno dajemo drugima, heteroseksualnim prijateljicama i prijateljima.
Nadam se da će to jednog dana svima postati jasno, a do tada ponavljam još jednom: nisam i nismo bolesni/e.
Piše: Nikolina Todorović
U nekoliko navrata sam bila u iskušenju da čupam vlasitu kosu sa glave kada mi neko blizak, tonom punim lažne i iskrivljene empatije i tobožnjeg razumijevanja kaže: Meni je stvarno žao tih ljudi, nisu oni ništa krivi, ali trebaju se liječiti.
Kada na momenat zastanem i promislim, zaista bih voljela znati šta tačno misle kada kažu da se moramo liječiti. Kako to zamišljaju? Neki/e tvrde da je to psihološki poremećaj, pa slijedom toga pretpostavljam da misle da trebamo posjetiti terapeuta/kinju koji/a će nas vratiti u normalno. Neki/e kažu: Nešto nije u redu sa vašim hormonima; to je disbalans hormona, pa tako kad muškarac ima više ženskih hormona on je gej, a kad žena ima više muških hormona ona je lezbejka. Ovu stručnu mudrost sam, priznajem, zadnji put čula od sarajevskog taksiste koji je odlučio da podijeli sa mnom kako se, jadničak, stravično istraumatizirao kada su mu se u autu dvije starije lezbače zažvaljile. Dakle, treba provjeriti hormone. Ali šta ako rezultati nalaza potkopavaju ovu neosnovanu teoriju? Šta ako moji homoni pokažu da sam sasvim zdrava – žena. Trebam li se i dalje liječiti?
Možda bih trebala spomenuti i to da sam nekoliko puta u komentarima na društvenim mrežama vidjela šta to moji/e sugrađani i sugrađanke preporučuju, poručuju i propisuju LGBTI osobama za liječenje: Idite kopajte rudnike!; Uzmite lopate u ruke!; Ma samo da vas ja propustim kroz šake pa ćete se opametiti!; Bože – daj im zdravlja i pameti. Otprilike ovako: mi zaslužujemo kaznu, mi moramo ispaštati psihički i fizički zbog onoga što jesmo, stoga mi trebamo završiti u nekoj inačici savremenih logora gdje ćemo danonoćno tucati kamenje da bismo se osvijestili i da bismo ispostili grijehe, mi se moramo odreći toga što jesmo jer nismo zdravi, nismo ispravni, jer smo bolesni i moralno nastrani.
To je ono što misle licemjerni, sebični i needucirani ljudi kada kažu da nas ne osuđuju, ali da se trebamo liječiti ili da nemaju ništa protiv nas, ali da je to njihovo dijete – ubili bi ga. Stoga mi je draži otvoreni prezir i suprotstavljanje od licemjerne, nedobronamjerne i lažne podrške koja me, na koncu, dotiče i boli znatno više.
Upravo to je, dakle, mjesto sa kojega počinje jedna od najtraumatičnijih i najdestruktivnijih praksi kroz koju prolaze LGBTIQ osobe: reparativna ili konverzijska terapija. Naime, smatram da ovu dehumanizirajuću praksu treba posmatrati vrlo široko i prepoznavati svakodnevne matrice u kojima se ona preobražava. Drugim riječima, pažljivijim osluškivanjem, vrlo lako se može uvidjeti da je ideja liječenja i ispravljanja seksualne orijentacije jedna od najučestalijih formula i strategija koje se oko nas perpetuiraju i promoviraju.
U najužem smislu, konverzijska terapija predstavlja pokušaj da vjerski vođa, nekvalificirani psiholozi/inje, grupe pseudonaučnika/ica, grupa za uzajamnu prodršku, i slično, promijene nečiju seksualnu orijentaciju, tako što će sprovoditi vrlo rigorozne, dehumanizirajuće i neispitane prakse. Ova je praksa i dalje živa i rasprostranjena u mnogim zemljama. Ponekad je ona ozvaničena, a vrlo češće se odvija iza zavjese, u skučenim, izolovani i maskiranim institucijama i privatim mjestima, sa ljudima koji ispiraju mozgove i teroriziraju tijela homoseksualnih osoba.
Statistika, na primjer, pokazuje da je samo u Americi više od sedamsto hiljada maloljetnika i maloljetnica prošlo kroz ovu brutalnu praksu. Dalje, statistika je, također, vrlo nemilosrda i tačna kada je u pitanju postotak žrtava: naime, jedan od najučestalijih rezultata terapije konverzije nije izliječenje nego duševno, emocionalno, psihičko i fizičko prelamanje nejakih žrtava; stoga je, prema statistici, dva puta veća mogućnost samoubistva kod osoba koje su preživjele neki oblik reparativne terapije.
Budući da terapija konverzije, najjednostavnije govoreći, podrazumijeva pretvaranje homoseksualnih osoba u heteroseksualne, onda je jasno da se taj proces započinje iz uvjerenja da je homoseksualnost – bolest, promjenjivo stanje, faza, lični izbor. Uistinu, gotovo svi/e svjedoci i svjedokinje ove bolne prakse, kao i njeni zagovornici, ističu da je temelje reparativne terapije uvjerenje da su homoseksualci psihijatrijski slučajevi, tačnije – da je homoseksualnost mentalni poremećaj. S druge strane, prema Crkvi i svim monoteističkim vjerovanjima i učenjima, istospolne naklonosti su grijeh. Dakle, grijeh i bolest su dva argumenta od kojih polaze zagovornici reparativne prakse i kojih se, uostalom, čvrsto drže kada žele prestrašiti, oslabiti i istraumatizirati LGBTIQ osobe.
Čak iako više, u nekim zemljama, homoseksualnost nije kazneni prekršaj, ona je gotovo svugdje, a ponajviše duboko u kolektivnoj svijesti ljudi, krupan moralni prekršaj. Zbog toga je grupama koje vode konverzijske terapije lako da zavladaju svojim pacijentima i pacijenticama: strah je moćno oružje. Stoga, u grupama konverzije, lezbejkama, gejevima i transrodnim osobama kažu: vi ste grešni, idete protiv Boga, odbačeni, izopačeni, devijantni, perverzni, nemoralni i nenormalni, ali to je vaš izbor, jer vi se možete vratiti u normalu, u ispravno, u strejt.
Ono od čega polaze svi/e zagovarači/ice ove terapije jeste da je homoseksualnost stanje koje može proći, faza koju treba nadjačati, bolest koju treba izliječiti. Uvježbanim naracijama i obredima, terapeuti/kinje ili vjerske vođe pokušavaju otkriti osnov i uzrok ovog stanja. Slijedom toga, svi/e oni/e koji/e su preživjeli/e terapiju konverzije svjedoče tome da su vrlo često morali/e provesti godine u obrazlaganju i stvaranju vlastitog i porodičnog psihološkog portreta. Naime, uvjerenje da su istospolne sklonosti rezultat neke krupne traume ili nesavršenog odnosa sa roditeljima, obično je fundamentalno vjerovanje zagovarača/ica ove prakse. Iscrpno tumačenje odnosa na relaciji sin-otac, kćerka-majka, ili potanko izdvajanje svih nemoralnih djela u porodici, samo su neke od vrijednosnih okvira za razmatranje i proučavanje uzroka tome zašto neko postaje gej, lezbejka, transrodna osoba.
Arbitrarno mišljenje u kojem sve što je strejt je dobro, normalno, zdravo, ispravno, čisto; a sve što je homoseksualno je nemoralno, nenormalno, nezdravo, neispravno, prljavo – načelno je viđenje koje zagovarači/ice konverzijske terapije pokušavaju usaditi u nemoćnu i izgubljenu djecu i omladinu. To je, uostalom, mišljenje zbog koje su svi/e LGBTIQ osobe stavljene u poziciju marginaliziranih i ranjivih skupina, nezaštićenih i usamljenih ljudi koji/e su izloženi/e različitim vrstama pritiska i neslobode.
Sloboda! – jer ne mora se liječiti osjećaj da si ono što jesi i da si sretan/a baš takav/a kakav/a jesi
Netom objavljen Netflixov dokumentarni film Pray Away (2021), donosi jedinstveno i potresno svjedočanstvo o nevoljama i kobnim posljedicama konverzijske terapije. Ovo je, naime, film u kojem se izrijekom progovara o tome da je terapija konverzije štetna isto onoliko koliko je besmislena i neuspješna.
Ukratko: ne možete postati strejt tako što vas neko isprepada, kaže vam da ćete dobiti AIDS, da ste se približili vatri, da ste povrijedili roditelje. Ne možete postati strejt ni onda kada se probate uklopiti u heteroseksualni način života, pa čak ni kada konzumirate takvu vrstu seksualnog odnosa. Pretvarati se, samozavaravati, lagati, prešućivati, to je ono što obično čine homoseksualne osobe kada žele odbaciti svoj identitet. Ali on je uvijek tu. Jer nije stvar izbora, nije faza, nije eksperiment, nije bolest, već je osjećanje. A osjećaji se nikada ne mogu ušutjeti i nadjačati.
Zanimljivo, ovaj dokumentarac koncipiran je tako da u njemu progovaraju bivši/e članovi i članice grupe Bivši gej (Ex-gay movement). Bivši bivši gejevi (Ex-ex-gay), na trenutak, gledatelje i gledateljice dobro nasmiju. Tako glasni/e zagovornici/e toga da su bivši gejevi, da su se izliječili/e, da su postali/e sto posto strejt, da nemaju ni pomisli ka istom spolu, da su se, evo, vjenčali, dobili djecu – nakon desetljeća se pojavljuju pred kamerama uz izvinjenje i napomenu da su živjeli laž, da se nikada nisu pretvorili/e u heteroseksualce/ke. Vrhunac toga je primjer bivšeg homoseksualca koji se oženio bivšom lezbejkom. Oboje izliječeni, nastavljaju zagovarati konverzijsku terapiju i uvjeravati u njenu smislenost i uspješnost. Sve dok, nakon dvadeset godina, muškarac konačno ne prizna da je svaki dan proveo u izjedanju, u čežnji da ga voli muškarac i da on voli muškarca, riječju – u laži.
Svi/e svjedoci/kinje koji/e se pojavljuju u filmu su članice i članovi prve utemeljene i javne institucije za konverzijsku terapiju: Exodus. Svi/e oni/e ispovijedaju kako su vrlo rano otkrili svoju seksualnu orijentaciju, kako su ih roditelji potom nagovarali i molili da se liječe, pa su, stoga, neki/e od njih se obratili/e crkvi koja je potom okupila grupu istomišljenika/ica širom Amerike i započela konverzijsku terapiju. Nadalje, njihove priče su jako slične jer svi/e su se nakon konverzijske prakse pretvarali/e da su se pretvorili u strejt osobe, i postali/e glasni/e zagovornici/e propagande koja u svojim temeljnim principima zagovara konzervantivnost, tradicijsku heteroseksualnu porodicu i odnose, štaviše – to je ujedno bila i grupa koja je izborila da se u više američkih država zakonski zabrani mogućnost istospolnih brakova.
Epilog njihovih života i borbi je duboko kajanje. Svi/e oni/e se u filmu pitaju – kako su mogli/e ići tako daleko protiv svoje zajednice i protiv sebe. Kako su mogli/e lagati i tako nastaviti stimulisati i podupirati opasnu praksu koja je povrijedila hiljade mladih ljudi koje su roditelji slali u njihove kampove za liječenje. Uostalom, priznanjem da je sve što su desetljećima propagirali i medijski veličali zapravo laž, a da je prava istina hiljade uništenih života, rezultiralo je time da se 2013. godine zatvori Exodus – najstarija američka institucija za konverzivnu terapiju koja je osnovana 1976 – uz izvinjenje i riječima: Naudili smo ljudima.
Dirljiva i bolna ispovijest jedne od povrijeđenih žrtava Exodusa – Julie Rodgeres, potvrđuje činjenicu da se u ovako koncipiranim praksama zapravo više naudi nego što se pomogne. U filmu Pray Away, paralelno pratimo njenu sretnu istospolnu vezu i vjenčanje sa partnericom Amandom, ali i njeno traumatično prisjećanje na iskustvo konverzijske terapije koje je započela kao tinejdžerica a okončala u kasnim dvadesetim. Sa šesnaest godina sam rekla mami da sam lezbejka, rekla mi je sutra te vodim na terapiju – započinje Julia – budući da su me cijeli život učili da su homoseksualci prljavi, loši i opasni, pomislila sam da ipak odem tamo… Gotovo isključivo, djeca sa konverzijskom terapijom započinju odlukom roditelja. Julia je ovu terapiju započela sa šesnaest a završila sa dvaeset i šest godina – izranjavana, istraumatizirana i sa teškom depresijom od koje još uvijek pati. Između ostaloga, njen mentor je od nje tražio da pred hiljdama ljudi ispriča najveću traumu svog života: iskustvo silovanja. Upravo to iskustvo iskoristili su da bi potvrdili svoju teoriju da se lezbejskom postaje nakon što se razočaraš u muškarca, i ne možeš više da im vjeruješ. Naravno, Julie nije tako mislila i nikada to nije htjela priznati ali je, kako navodi, bila u osjetljivim godinama i u teškom identitarnom rascjepu. Posljedice njene konverzijske terapije vidljive su i na njenom tijelu: posvuda ožiljci od rezanja. Naime, u to vrijeme Julie je bila teško iscrpljena, zbunjena, nesretna i neshvaćena, što je dovelo do potrebe za samoozljeđivanjem: Kažnjavala sam svoje tijelo jer nije htjelo biti normalno tijelo, hrišćansko tijelo, heteroseksualno tijelo.
Bolno iskustvo kroz koje je Julie prošla i od kojeg se još uvijek oporavlja, nadvladala je zahvaljujući ljubavi i podršci. Njeni ožiljci danas je, kaže, podsjećaju na to je zdrava i sretna upravo onakva kakva jeste i da su svi/e slobodni/e i sretni/e samo onda kada ne moraju da se skrivaju, mijenjaju i trpe agresiju nad svojim tijelom i svojim identitetom.
Gej afirmativna terapija kao posljednje utočište
Smatram da se promišljanja o terapiji konverzije trebaju započeti i dobrano sagledati sa aspekta porodice. Naime, obično tu, u krugu najbliže porodice, sve započinje: dijete se autuje ili se njegov/njen identitet razotkrije, a roditelji obično prepuni straha, brige, nerazumijevanja, nelagode, i nevjerice, kažu: O, šta smo mi bogu zgriješili!? Šta sad da radimo!?
Ideja da je biti istospolne orijentacije ili promijeniti rodni identitet grijeh koji je snašao nedužne roditelje, jedna je od najbolnijih tema sa kojima se širom svijeta sučavaju i roditelji i djeca. Odmah kao po automatizmu roditelji obično zaključuju da se nešto po tom pitanju mora uraditi. Hajde, nemoj govoriti o tome. Nisi to ti. To je samo faza. Šta ti znaš o tome!? Može li ti se kako pomoći? Može li to nestati? Jesi li ikada pobao/la vezu sa ženom/muškarcem? Kako znaš da ti se sviđa/ne sviđa… Sve su to svakodnevne matrice i pomalo ublažene verzije onoga: Sine/kćeri, šaljemo te na terapiju konverzije, ne vraćaj se pod naš krov dok ne postaneš strejt – koje viđamo u filmovima ili o kojima čitamo u vijestima i knjigama. Sve su to stepenice koje vode do bolnih i dehumanizirajućih praksi kojima bi se trebalo pretvoriti u normalno. Na koncu, cilj je zaista jedan: učiniti od djeteta ono što se od njega očekuje da bude, a ne pomiriti se sa tim da je dijete to što jeste. I da je i dalje – isto vaše dijete koje vas voli i treba.
Jedna od najvažnijih tema koje se vežu uz konverzijsku terapiju jeste educirana, savjesna i ispravna psihološka terapija. Gej afirmativna terapija pomogla bi i, zacijelo, svakodnevno pomaže u mnogo čemu: izgubljenim, nesretim i odbačenim LGBTIQ osobama u ojačavanju i prihvatanju identiteta, ali i roditeljima, prijateljicama i prijateljima, radnim kolegicama i kolegama LGBTIQ osoba, koji/e žele da se suoče sa tim da imaju problem prihvatiti svoje dijete, prijatelja/icu, kolegu/icu zbog njegove/njene orijentacije.
Na koncu, stručno i educirano osoblje često je jedino koje može pomoći LGBTIQ osobama u najkritičnijim i najbolnijim temama i vremenima, jer je psihološko savjetovanje često njihovo posljednje utočište.
Pokreti agresivne i bolne konverzijske terapije se ne zaustavljaju i ne gase. Uvijek će se naći zagovornici/e ove radikalne ideje. Jer je još uvijek jedno od najrasprostranjenijih lažnih uvjerenja to da je homoseksualnost bolest. Slijedom toga, na ovakve pokrete i izvrtanje naučnih činjenica, ponajbolje mogu odgovoriti upravo educirani/e i informirani/e terapeuti i terapetukinje, naučnici i naučnice.
