Izvor CroL, autorica Iva Tomečić
Snježna padina s koje puca pogled na Zagreb koji je noću prekrasan jer sav svijetli između tri stara oraha. Kuhinja u kojoj se zajednički priprema obrok u bliskoj će budućnosti biti zamijenjena novom, u kući koja će biti sagrađena na toj padini. Imat će ta kuća i dječju sobu, “neka bude za dvoje djece, za svaki slučaj”. Hoće li ta dječja soba ostati prazna, u ovom slučaju odlučuju institucije Republike Hrvatske.
Opis je to nekoliko kadrova dokumentarca koji u nešto manje od deset minuta gotovo potresno dočarava snove jednog zagrebačkog para, Ive Šegote i Mladena Kožića, koji pred kamere ne bi morali stati, niti biste ikad čuli za njih iz novina ili s televizije, da se Ivo, primjerice, slučajno zove Iva.
Ne, Iva i Mladen ne bi morali pred istim tim kamerama naglas čitati gadosti i prijetnje internetskih čuvara takozvanog morala i takozvane hrvatske tradicije ne bi li nam pokazali kroz što prolaze. Nakazne manifestacije poremećenih umova degenerika koji žive tu, pokraj nas, i uvjereni su da je to njihova stvar, da se njih pita.
Da je Ivo Iva…
Nitko im ne bi napisao da ih treba zaklati ili da im treba dva metra konopa. Ne bi pozivali na njihovo strijeljanje ili spaljivanje. Ne, Iva i Mladen bili bi samo još jedan par, žrtve sustava koje, unatoč tome što ispunjavaju sve uvjete i što su itekako podobni, imaju stopostotnu podršku javnosti u borbi za pravo na proširenje obitelji, na roditeljstvo.
Ali Ivo nije Iva, i zato, zajedno s Mladenom, jedan dio života mora posvetiti borbi sa sustavom, okolinom i, dakako, dežurnim dušobrižnicima koji unaprijed strepe nad sudbinom djeteta ili djece koju bi njih dvojica udomili ili, u najboljem slučaju, posvojili. Ivo i Mladen donijeli su odluku i davnih dana izišli iz anonimnosti jer su shvatili da druge nema, kao što su to shvatili, i shvatit će, mnogi prije i poslije njih.
Zato u kratkom dokumentarcu prikladna naslova, “Nepodobni”, Mladen i Ivo u manje od deset minuta, kroz niz scena – od parcele na kojoj grade budući dom do zajedničkog kuhanja uz obavezan nadzor četveronožne kućne ljubimice – puštaju nas, bezimenu publiku bez lica, u svoj dom, vode nas sa sobom na sastanak s odvjetnicom koja im, po tko zna koji put, govori da “još nema ništa novoga”, pa potom na još jedan sastanak, s dizajnericom interijera Mirelom, koja im na računalnom zaslonu pokazuje kako će izgledati buduća soba njihove buduće djece.
Moraju dokazivati da su obični dečki iz susjedstva od kojih u svako doba možete posuditi mlijeko ili šećer ili ih zamoliti da vam zaliju cvijeće i isprazne poštanski sandučić dok ste na godišnjem. Zaposleni, uredni, funkcionalni građani koji plaćaju poreze, skupa kuhaju, imaju mačku, imaju planove, druže se s prijateljima, vikendom odu na izlet ili u kino
“Nepodobni” Ivo i Mladen domaćoj su javnosti već dobro poznata lica i svojevrstan sinonim borbe za zakonsko pravo na udomljavanje, odnosno posvajanje djece u istospolne obitelji. I zato moraju činiti stvari koje, da se Ivo, primjerice, slučajno zove Iva, ne bi morali. Zato u svoje živote moraju pustiti i one zlobne i zlonamjerne, pokvarene i zavidne, nepozvane i nepoželjne, i izložiti se njihovu sudu i mišljenju koje nisu tražili.
Iva i Mladen ne bi morali mnogo toga što Ivo i Mladen moraju
Jer Iva i Mladen zasigurno uvijek iznova ne bi morali dokazivati svoju “normalnost”, bezbroj puta ponavljati kako su i oni obitelj, objašnjavati zašto je to tako, informirati javnost kako su u dugoj, monogamnoj vezi koju su, ne tako davno, i ozakonili.
Ne bi morali slušati uvrede polusvijeta, koji je zbog bespuća povijesne zbiljnosti dobio priliku da ih izgovara iz sigurnosti dvorane Hrvatskog sabora. Iva i Mladen ne bi morali slati otvorena pisma ministrima i preklinjati ih da poslušaju riječ struke i stručnjaka, ne bi morali čitati kako Željka Markić, koja je u međuvremenu postala relevantan politički faktor čije se mišljenje traži za sve i svašta, upozorava kako je udomljavanje u istospolne obitelji štetno, ako ne i opasno.
Ali Ivo nije Iva, pa zato, skupa s Mladenom, mora dokazati da je “normalan”. Moraju dokazivati da su obični dečki iz susjedstva od kojih u svako doba možete posuditi mlijeko ili šećer ili ih zamoliti da vam zaliju cvijeće i isprazne poštanski sandučić dok ste na godišnjem. Zaposleni, uredni, funkcionalni građani koji plaćaju poreze, skupa kuhaju, imaju mačku, imaju planove, druže se s prijateljima, vikendom odu na izlet ili u kino. Da su kao i svi ostali.
“Nepodobni” Ivo i Mladen domaćoj su javnosti već dobro poznata lica i svojevrstan sinonim borbe za zakonsko pravo na udomljavanje, odnosno posvajanje djece u istospolne obitelji. I zato moraju činiti stvari koje, da se Ivo, primjerice, slučajno zove Iva, ne bi morali. Zato u svoje živote moraju pustiti i one zlobne i zlonamjerne, pokvarene i zavidne, nepozvane i nepoželjne, i izložiti se njihovu sudu i mišljenju koje nisu tražili
Ipak, život i povijest su pokazali da nema neobranjivih bedema. Nekad je svijet bio nezamisliv bez Berlinskog zida, pa je i on pao. Nekad je Hrvatska bila nezamisliva s gej brakovima, odnosno životnim partnerstvima. Nekad, ne tako davno, bilo je nezamislivo da će istospolni parovi u Hrvatskoj imati manje-više solidno regulirana građanska prava, a danas ih imaju. Pa će, u ne tako dalekoj budućnosti, i Ivo i Mladen, i svi poput njih kojima će upravo oni utabati stazu, uživati u čarima roditeljstva.
