Piše Mirza Halilčević
Mjesto radnje, mala kultna kafana. Sjedimo nas troje, blago skupljeni i povijenih koljena jer nas je nespremne negdje na pola puta uhvatila kiša. Ona nastavlja da trusti po nekom svom rasporedu, a mi ćemo za početak malo o njoj i vremenu, dok se ne zagrijemo za razgovor zbog kojeg smo se i okupili. Vrata su otvorena, zrak je svjež, stolice tvrde i kvrgave. Malo se tu još migoljimo, pa u tome i počinjemo…
***
– Mah znao sam ja uveliko da sam ja gej, donekle sam bio svjestan i ljudi koje me okružuju i mogućih reakcija, ali me ponajviše u svemu tome mučilo što nisam pronalazio način da sve to saopćim mami. I dobro se sjećam tog preduskršnjeg perioda i tog motanja po kući, pa haman, koliko god se ja trudio da to sakrijem, tu svoju nesigurnost, potištenost, to je prosto izbijalo iz mene…
– I jeste, i ja se sjećam, gledala sam te i tačno sam mogla osjetiti da nešto nije uredu, i nekako se usudim pa mu konačno kažem: „Pa dobro sine, pa šta je više, šta se događa s tobom…“
– A događaj prije toga je bio slijedeći – ja sam joj tražio da mi na komad papira napiše nešto što bi mi poželjela, nešto što bi obuhvatalo sve njene dobre namjere, i tad mi je napisala na komadu papira „Budi sretan“ i u glavi mi je ta slika i odlučim joj se autovati, tad, u tom momentu…
– I naravno, moja prva reakcija nije uključivala oduševljenje, ali, potrudila sam se da ga ne povrijedim, a da s druge strane na neki svoj način to regulišem u svojoj glavi i rekla sam mu tad: „Nisi sam, sada kada i ja znam, sad nas je dvoje, sine…“
– A ocu sam se autovao u nešto malo nezahvalnijoj situaciji. Valjda je to bila neka mjera strpljenja, ne znam. Na povratku sa sestrine sahrane, koja je svoj život okončala prije nepunih šest mjeseci, u kući sam mu priznao. On, po prirodi svojoj šutljiv, po prirodi situacije, šutljiv…
– I zapravo to je i jedina opcija, ne postoji druga poželjnija opcija. Tu sam, uz svoje dijete, podržavam ga i idemo zajedno. Nije baš da je ovo lakši put, ali šta bih drugo mogla uraditi, ako ne biti podrška svom djetetu, dati mu ljubav i energiju. Ne želim izgubiti još jedno dijete, niti ga želim gledati nesretnog…
…
Ostao sam poklopljen dojmom i nastavio sam da sjedim tu, kao sa pola mozga, kao pod staklenim zvonom koje kao da je branilo da išta više dopre do mene. Valjda je od kafe i cigara. Prenuh se vidjevši ih da se drže za ruke i gledaju ravno u oči, baš onako kako se gledaju ljudi koji se vole i čitaju jedni drugima poglede.
– A kod nas ti je malo mjesto i znaš već svi sve znaju, i tako, ima jedna romkinja koja se udala za ovog momka iz naše familije, i ona dođe kod mene i žali se, a joj kažem – Jesi li sretna s njim u braku, jel se volite… i volite se onda, a drugi neka pričaju…
– A ja mislim da sam sretan i osjećam se tako, i mnogo je oslobađajuće imati ovakvu mamu, pred kojom ne moraš da nosiš neki teret i da se pretvaraš, nego da budeš tačno onakav kako se i osjećaš, a opet bez straha da će te ona odbaciti, to zaista znači, mnogo…
…
I kao što reče majka iz priče, nije baš da je ljubav u teškim situacijama najlakši put, ali, čini se da su životne okolnosti i više nego neizvjesne da bi se birale druge opcije, tako da, roditelji, ovo je uglavnom adresirano na vas, prije nego li se odlučite izbaciti svoje dijete na ulicu, poslati ga na liječenje kod hodže ili psihijatra, izolovati ga od ljudi, pretući ga/je do krvi (sve su ovo mnogo realni događaji) budite svjesni posljedica koje ostavljate. Činjenica je da je društveni pritisak veliki i uredu je ako ste uplašeni jer ovo društvo ždere sve nepodobne oblike razmišljanja, ali odvažite se da svoje dijete upoznate, razgovarate s njim/njom, podržite jedni druge, jer vaš utjecaj u ohrabrivanju zaista je veliki.
