Mijene tijela s kojima se valja sprijateljiti. Pogrdni nadimci koji vas prate ako ste mršavi, ako ste debeli, ako nosite naočale, ako ste niski, ako ste visoki, ako se zovete ovako ili pak onako. Nasilnici među školskim drugovima. Potraga za samim sobom u kakofoniji zahtjeva okoline. Odrastanje je malokome lako, ali kada kao lezbejka, gej, biseksualna ili transrodna osoba odrastate u maloj sredini umještenoj u općenito homofobno društvo, možete računati na preplavljujuće osjećaje izolacije i usamljenosti s kakvima se ostali tinejdžeri ne moraju nositi. Većina vaše šire porodice živi na samo nekoliko koraka od vaše kuće. Uniformisanost je na cijeni, različitost je kazna, a okvir za život postavlja pitanje: „Šta će svijet reći?“ Nova lica u zabačeni kraj rijetko svraćaju, pa se vazduh ne mijenja. Koncerti, izložbe i kružoci na kojima biste se mogli upoznati sa svjetovima različitim od prevladavajućeg rijetki su. Ili ih uopšte nema. Mreža podrške na koju mogu računati vaši vršnjaci u velikom gradu, pa makar se radilo o istom homofobnom društvu, ne postoji. Sve to proces outovanja sebi i okolini čini još mukotrpnijim. Srećom, postoji internet.
Piše: Tamara Zablocki
Dina, M.S. i Ivana danas žive u većim bh. gradovima i inostranstvu, ali su im sjećanja na odrastanje i otkrivanje sebe u Kaknju, Tešnju i Ljubuškom još svježa. Ovo su njihove priče.
Dina, studentica, 21 godina, Kakanj: Bila sam najstrejt osoba na svijetu!
Bila sam najstrejt osoba na svijetu! Slušala sam One Direction, soba mi je bila oblijepljena njihovim posterima i stalno sam plakala zbog jednog plavog rukometaša. Osim toga, ne sjećam se dosta stvari iz djetinjstva. Moji roditelji kažu da sam bila sretno dijete. Odrasla sam u zdravom domu gdje su se roditelji voljeli, imali dobre prijatelje i iako nismo imali puno, odgajali su me s puno slobode da biram šta želim. Ali i uz sve to, nikada se nisam usudila propitati svoju seksualnost. Tata je skupljao ploče Pink Floyda, David Bowieja i Johnny Casha, pa je bio malo razočaran kad sam umjesto emo faze ušla u tu opsesivnu pop fazu. Nekako, i uz sve to, brzo sam shvatila da nešto ne štima. Kasnije ću, na fakultetu, naučiti o konceptima gender performance i mandatory heterosexuality, i kockice će se posložiti. Željela sam stvoriti verziju sebe na koju će svi oko mene biti ponosni.
Kad sam krenula u srednju školu, kada su hormoni svima počeli ludjeti okolo, počela sam se bojati da sam bezosjećajna i šuplja. Slušala sam zaljubljene prijateljice koje pričaju o svojim simpatijama i brzo naučila kako da ih imitiram. Pa sam, eto, izabrala najvišeg, plavog dečka, s izraženim jagodicama. Tek ću kasnije shvatiti da je to što sam plakala zbog plavog rukometaša zapravo bilo paranoisanje što mi uopšte nije privlačan. Postala sam hladnija, otresitija, nervoznija i tužnija. I sve to sam pripisivala Kaknju.
Jedno od najdražih sjećanja iz srednje škole mi je moje prijateljstvo s A, djevojkom koju sam upoznala na sekciji iz biologije. Ja sam bila prvi, ona drugi razred i družila se s tim plavim rukometašem. Uvijek je bila namrgođena, slušala je kul muziku i gledala dobre filmove. Zbližile smo se i za njen rođendan sam nanizala origami ždralove na konac, da ih može okačiti negdje i ukrasiti svoju sobu. Sjećam se znojenja ispod pazuha, muke i nemogućnosti da gutam kada sam joj trebala to predati na odmoru. Prestale smo se družiti nekako odjednom, bez razloga. Tek nekih pet godina kasnije smo se ponovo počele družiti i usput si rekle da smo obje kvir. Puno smo se smijale i ja sam priznala da mi je bila prva ljubav. Ona je rekla da je vjerovatno znala. I bilo je više tužno nego smiješno.
Rano sam počela čitati o LGBTIQ+ temama. I to zbog One Directiona. Sada je sve to smiješno, ali u tom našem fandomu se pričalo da su Harry i Louis zajedno (iako nikad nije potvrđeno). Fanovi su pravili stotine kompilacija njih dvojice, npr. Larry Proof #15 (ime za njihov par, L kao Lou, arry kao Harry). Na Tumblru i Wattpadu sam čak pisala erotske priče o njima dvojici, za koje sam radila istraživanja na gej Pornhubu. Tako da sam znala dosta o GBTIQ+, uvijek „slučajno“ preskačući L. Tako sam s ponosom, glasno i jasno zauzimala pro-kvir stav, naravno, uvijek samo kao cura koja nema ništa s time, već samo misli da smo svi jednaki. U školi se nikad nije pričalo o kvir temama, osim homofobičnog jezika među rajom kad bi željeli uvrijediti nekoga. Samo smo jednom, na času etike imali debatu o legalizaciji gej brakova. Bila sam jedina učenica koja je volontirala da zagovara legalizaciju. Još jednom se pričalo o ludim feministicama i ja sam ljutito rekla da „nisu sve feministice lezbejke koje se ne briju ispod pazuha!“. Četiri godine kasnije, postala sam ta ljuta feministica lezbejka koja se ne brije ispod pazuha i smijala se maloj sebi koja je bila zatrpana toliko duboko u ormaru.
Sigurno bih prije prihvatila sebe da sam mogla otvoreno pričati s nekim ko je kvir. Kvir identiteti su bili mistificirani, ti ljudi su živjeli teške živote koje niko ne može poželjeti, toliko nasilja, toliko mržnje. Prvi put sam se zapitala da li sam možda i ja kvir tek kada sam upoznala djevojku koja je bez upitnika poljubila svoju djevojku na partiju. Nije izgledala strašno ni tužno, nego samo kao zaljubljena osoba.
Počela sam istraživati svoj identitet tek kad sam se odselila iz Kaknja. Nije pomoglo to kad sam se autala roditeljima i kada oni nisu reagovali dobro. U Kaknju sam se družila s dva momka i jednom djevojkom i sada smo svi kvir, ali u srednjoj to nikad nismo spomenuli. Čini mi se da smo znali, ali nikad nismo pričali.
Kakanj nažalost, nije puno drugačiji od Sarajeva. Možda jedino u Sarajevu djeca mogu brže početi istraživati svoj identitet, jer ima dosta ljudi koji odstupaju od kalupa tradicionalnosti i mahalski ponos ne igra toliku ulogu. No, nasilje i govor mržnje su isti, možda čak veći u Sarajevu. Ja i moji prijatelji iz malih gradova smo samo postajali depresivni, destruktivni i anksiozni u svojim ormarima. Jedna ili dvije osobe na kojim se vidjelo da su kvir, koje su ili pretukli ili verbalno zlostavljali u samom centru grada, bez da im iko pomogne, samo bi nas dublje ugurali u ormar, jer smo samo bili uvjereni da nije sigurno, nije dobro, da ćemo razočarati porodice, da ćemo povrijediti ljude koji nas vole. Ja i dalje nisam aut svima. Znaju moji roditelji, nekoliko bliskih prijateljica i jedan prijatelj, i možda nekoliko ljudi koji su naletjeli na mene preko lažnih Tinder profila.
Maštam o tome da kao obrazovana, sretna osoba, kojoj je seksualnost samo djelić identiteta, mogu prošetati glavnom ulicom i da svi znaju. I da, kada bih mogla putovati kroz vrijeme, prođem pored male sebe i kažem si da je uredu da plačem zbog A, a ne zbog plavog rukometaša. I da joj namignem i kažem: „Vidi dokle si došla.“ Da sam na ulici vidjela ljude poput mene i mojih prijateljica i prijatelja koji s ponosom žive u ovom groznom sistemu, bez dlake na jeziku, ali i svjesne svojih privilegija i šta moraju da urade da zaštite sebe i one koje vole – možda bih se usudila uraditi „Am I gay?” test s 13, a ne sa 18 godina.
M.S., student, 22 godine, Tešanj: Spas i utjehu sam pronalazio na internetu
Svoje djetinjstvo sam provodio sa mamom i nanom u jednom selu u okolini Tešnja. Tata i mama su se razveli nedugo nakon mog rođenja. Tata je započeo novi život i, može se reći, zaboravio na našu egzistenciju. Društvo tokom mog ranog djetinjstva su primarno činile rodice i komšinice mojih godina. Sjećam se pravljenja cvjetnih krunica sa njima.
Početkom osnovne škole sam u svoj krug prijatelja i prijateljica uključio i djecu koja nisu živjela u mom neposrednom komšiluku. Jedna od upečatljivijih scena iz perioda kada sam išao u osnovnu školu jeste šetnja sa prijateljicom po školskom dvorištu i komentar jedne od djevojčica iz starijeg razreda. Bio sam tada 4. razred. Šetali smo dvorištem i ta starija djevojčica me ja glasno upitala: „Zašto se ponašaš kao peder? Jesi li ti peder?“ Odgovorio sam joj glasno i ponosno: „Jesam! Je li ti to nešto smeta?“ Ona je bila veoma iznenađena mojim odgovorom, dok ja toj interakciji nisam pridavao veliki značaj. Ovo bi bila strašno super priča o autovanju u 4. osnovne, da sam u tom momentu znao šta znači biti peder. Tek nakon nekog vremena, drug sa kojim sam se često vraćao kući mi je pojasnio značenje tog izraza, ali sam ja u tom momentu bio samo desetogodišnji dječak, bez definisanog seksualnog identiteta.
Ulaskom u pubertet stvari su se značajno promijenile. Djevojčice sam i dalje posmatrao kao prijateljice, dok me pogled na dječake bacao u beskrajan vrtlog svakojakih misli. Često sam izbjegavao odlazak u svlačionicu za vrijeme tjelesnog jer bih nakon toga danima mislio o jednom dječaku iz svog razreda. Iako sam vremenom shvatio da mi se dječaci sviđaju, i dalje mi se „njihovi sportovi“ nisu sviđali. Nikada me nogomet nije zanimao. Zbog te činjenice sam često proživljavao uvredljive povike od svojih vršnjaka koji su igrali nogomet na obližnjem igralištu.
Često sam se osjećao kao jedini gej tinejdžer u svom mjestu. Bio sam svjestan postojanja gej ljudi u Sarajevu, Beogradu i zapadnoevropskim državama, ali su oni tada bili tako daleko od mene. Gotovo pa svakodnevno sam poricao svoj identitet i zamišljao kako ću nekada u budućnosti biti prihvaćen i sretan u jednom idealnom heteronormativnom braku sa ženom i dvoje djece. Strah od osude porodice, prijatelja i cijele zajednice je bio sveprisutan. Zbog toga u tim godinama ni s kim nisam dijelio svoje misli.
Odrastao sam u nacionalno homogenom okruženju u kojem je uvijek postojao pozitivan stav o drugim etničkim skupinama, ali se priča o različitostima na tome zaustavljala. Priča o seksualnim manjinama nije postojala u mojoj porodici, dok su se seksualne manjine rijetko tematizirale u školi. U tim rijetkim momentima spominjale su se u negativnom kontekstu.
Spori mobilni 2G internet kojem sam pristupao sa svog klasičnog Nokia telefona je bio jedini način učenja o svom identitetu. Wikipedija, forumi i lične ispovijesti ljudi širom svijeta su mi govorili da nisam sam. Čitao sam o queer ljudima, istospolnim brakovima i slobodi koja tamo negdje postoji. Najvažnije saznanje je bilo to da nisam sam te da su moji osjećaji sasvim normalni i prirodni. Uprkos tome, strah, šutnja o ljudskoj seksualnosti i nepostojanje podrške iz bliže okoline su znatno usporili proces prihvatanja samoga sebe.
U bh. kontekstu malo je onih koji javno podržavaju seksualne manjine, a to je znatno izraženije u manjim konzervativnim sredinama. Nažalost, tokom svojih tinejdžerskih godina nisam imao nekoga s kim bih se osjećao dovoljno sigurno i prihvaćeno da pričam o svom seksualnom identitetu. Spas i utjehu sam često pronalazio na internetu. Sjećam se gledanja filmova sa LGBTIQ+ tematikom kao i coming-out priča poznatih svjetskih YouTubera. U tom periodu, ekran mog laptopa je bio jedini način povezivanja sa zajednicom.
Definitivno je mnogo teže odrastati i općenito živjeti kao LGBTIQ+ osoba u manjim bosanskohercegovačkim mjestima. Naravno, ni u većim gradovima Bosne i Hercegovine odnos društva prema LGBTIQ+ populaciji nije idealan. Na svu sreću, u gradu u kojem trenutno živim se osjećam prihvaćeno, sigurno i voljeno. Ovom osjećaju značajno doprinosi postojanje queer friendly kafića, nevladinih organizacija sa LGBTIQ+ predznakom, ali i podrške nosilaca lokalne vlasti radu zajednice. U svakom momentu znam da nisam sam i da se nedaleko od mene nalazi mnoštvo ljudi sa kojima mogu biti autentično svoj.
Ivana, studentica, 21 godina, Ljubuški: Od stvarnosti sam bježala u umjetnost
Tinejdžerskih dana se sjećam po oscilacijama, brojnim usponima i padovima, ali, sve u svemu, kada danas gledam na to, prošlo je dobro, iako sam odrastala u dosta maloj sredini. Zahvalna sam roditeljima koji su me od malena učili da budem samostalna i razmišljam svojom glavom, te da ne diskriminiram druge na osnovu vjere, boje kože, seksualnosti, nacionalne pripadnosti ili bilo čega drugog. No, na nas ne utječe samo roditeljski odgoj već i okolina, tako da sam godine odrastanja provela negirajući samu sebe, svoju seksualnu orijentaciju i rodni identitet.
Ljude se ionako često etiketira zbog njihovih specifičnosti, počevši od stila odijevanja pa do svega drugog, a u maloj sredini ta etiketa dugo ostaje, pogotovo među vršnjacima. Istovremeno, stariji te procjenjuju preko ugleda tvojih roditelja i nameću svoja očekivanja mlađima. U Ljubuškom se o seksualnim manjinama slabo pričalo, a i kad bi se pričalo, većinski bi to bilo u negativnom svjetlu. Komentari koje sam mogla čuti bili su otprilike ovakvi: „Nemam ja ništa protiv toga, ali nemoj da su oko mene.“ ili „To je bolesno, treba to sve pobiti.“, dok su i sami moji roditelji govorili: „Toleriram ja njih i poštujem, ali ne bih volio/voljela da moje dijete to bude.“ Čak je bilo i profesora koji su tvrdili da je drugačija seksualna orijentacija postala „trend“ jer je sad „cool“ biti dio LGBTIQ+ zajednice. Takve stvari su dosta utjecale ne samo na mene, nego i na čitavo moje društvo. Puno nas je bilo homofobično, dok neki od nas nisu shvatili da smo i sami dio zajednice, a drugi da je to sasvim ok i da nema veze s kvalitetom osobe, da je ne mijenja.
O vlastitom identitetu sam dosta učila pomoću medija, a najviše, naravno, uz pomoć interneta. Na potragu za vlastitim identitetom me je potaknuo i predmet psihologije u srednjoj školi. Kad se okrenem iza sebe, smatram da je zapravo najteži dio odrastanja bio prihvatiti sebe: istraživati sam počela s nekih šesnaest godina, a činjenice sam prihvatila tek kad mi je bilo devetnaest. Vjerovatno bi mi tada najviše pomoglo da sam imala bar jednu blisku osobu koja bi mi mogla reći da je to ok i da suosjeća.
Podršku sam najviše nalazila kod svoje najbolje prijateljice s kojom sam mogla pričati o svemu otvoreno, te preko interneta i prijatelja koje sam ondje našla zahvaljujući zajedničkim interesima. Slobodu sam tražila i okrećući se umjetnosti, pisanju, crtanju, glazbi. Bio je to na neki način moj bijeg od stvarnosti i ispušni ventil. No, sve što me zanimalo uvijek sam tražila na internetu, te su mi od pomoći bili YouTube, Wikipedia, Tumblr, Twitter, Instagram, a čak sam na većini mreža out iako znam da to nosi ogroman rizik jer doma nisam. Na društvenim mrežama sam upoznala dosta prijatelja koji su mi i dan-danas ogromna podrška i na koje uvijek mogu računati, kao i oni na mene. Da nisam imala pristup internetu, vjerovatno bih i sad negirala vlastiti identitet.
Danas živim u Mostaru. Mostar je studentski grad u kojem je mnogo ljudi iz raznih dijelova BiH i Hrvatske, te je za mene bio mjesto gdje sam nekako mogla početi iz početka i biti sasvim svoja osoba. Ovdje me ljudi ne poznaju, niti se miješaju u tuđe poslove, i po tome se sasvim razlikuje od manjih sredina u kojima svako svakoga zna, svi su na neki način povezani i u svakom trenutku znaju gdje je ko bio i šta je radio. Zbog toga u Ljubuškom uvijek postoji opasnost od outanja i neprihvaćanja, odbacivanja od društva. No, na kraju krajeva, u cijeloj BiH se LGBTIQ+ osobe ni danas ne mogu otvoreno držati za ruke ili ne daj Bože poljubiti…
