Nisam reagirala pretjerano začuđeno kad sam pročitala novi članak o samoubojstvu mladog momka jer je gej. Takvih članaka sam se načitala i priča naslušala da sam i sama umirala svaki put kad bih takvo što čula. Nemam više emocija prema takvim pričama. Plakati ne mogu za nekim koga ne znam. A mogu zamisliti, možda samo na trenutak, kako je bilo u toj koži da se iz nje moralo izaći samoubojstvom. Da se razumijemo svaki dan se ljudi ubijaju iz više razloga. Ima tu svega da ne nabrajam – mogla bih se i ja ubiti kad bih sad složila spisak svih stavki zbog kojih ne treba živjeti. Ponekad mi se čini da se raspadam ili da umirem svaki dan, ako ništa svaki dan sam jedan dan bliže smrti. Dijelovi mene koje sam imala sa 15 godina su umrli i transformirali se u ovim godinama, moje misli, ideje, želje su također umrle, mnogo ljudi je umrlo danas i sutra će na kugli zemaljskoj. A samoubojstvo je izlaz za mnoge. I šta dalje?
Dan poslije smrti?
Više te nema – plakali su sedam dana, tugovali mjesec, na godinu ti zapalili svijeću i tvoj grob je već lagano oštećen od kiše, zime, vandalizma i svega ostaloga. Nema te – ostali su svi oni koji su ‘razlog’ tvog samoubojstva, situacije koje su tada bile sada ne postoje, ostali su ojađeni roditelji, koji u slučaju da imaju još djece sada misle na njih kao na utjehu i mir. Tebe nema više ni na mapi. Dan poslije smrti Zemlja doživi jutro, ptice nastave pjevati, a Sunce izlaziti. Sve se to mora dogoditi s nama ili bez nas. A ljudi? Ljudima si samo blijedo sjećanje. Ljudi su stvoreni da prežive.
Mnogo gejeva počini samoubojstvo. To je činjenica iako nisam sigurna za statistike. Sjećam se filma “Molitva za Bobija”, snimanog po istinitom događaju – majka opsesivno moli da se on promijeni, da mu nađe djevojku, neprihvaćanje sa svih strana, preseljenje u San Francisco, turoban život koji je začinio jedan momak koji je naravno imao i druge momke, i naš Bobi se baci s mosta. Majka kasnije ode u drugu krajnost i postane glasna aktivistkinja za sve druge kćeri i sinove. Ono što znam sigurno je da čovjek ne želi ubiti sebe nego želi ubiti tri stvari: situaciju u kojoj se nalazi, dio sebe koji je neodvojiv a to je bol ,koja je uvijek trenutna i prolazna kao i sve ostalo u životu, i tijelo. Pa na kraju ubije tijelo. I nema te. Gotovo je.
Rekla bih da su to kukavice, slabići, jadnici a kako da to kažem kad sam i sama htjela otići. Zapravo svaki dan sam bliže smrti – starija, slabija, bolesnija. Jedina stvar koja će se dogoditi i koja se mora dogoditi jeste umrijeti, i ne treba se mnogo truditi oko toga. To je zadaća života koji će barem nešto obaviti umjesto nas. I zato živite! Svjesnost o smrti daje smisao životu, a što više razmišljaš o životu on gubi smisao. Ne mislite već živite! A na Zemlji je mjesto svima koji su rođeni, pa i gejevima. Kad vidim šta sve živi onda se može naći mjesta i za LGBT populaciju. Ne ubijajte se!
Izađi ne boj se…
Listala sam novine, gledala portale, slušala vijesti i promatrala bezlična lica na dnevniku a sve u vezi s jedim u nizu incidenata zbog gej filma, gej okupljanja, gej nečega. Uglavnom, scenarij je uvije isti – ‘gej nešto’ se organizira i upadnu ‘huligani, homofobi, budale i mrzitelji’ i onda nastane haos. Krivi se policija, policija krivi državu, mediji šire informacije, netko je povrjeđen, kolika je šteta, šta se desilo, reagira naša kulturna javnost koja je prepuna osude tog groznog čina, a druga strana standardno upire nožem da sve treba poklati. Oh…
Zatim lagano ustanem, nanesem kremu i pogledam se u ogledalu. Lijepa sam. Nanesem parfem, šminku, zabacim dugu raskošnu kosu i obučem neku prozračnu haljinu, pa naspem konjak s ledom, legnem na krevet i otvorim knjigu. Sve je kako treba, otpijem gutljaj i nasmijem se gledajući u grad, civilizaciju, ljude.
Da se nered ne dešava ja bih ga stvorila. Da nema tih bolesnika ja bih obolila. Da nitko ne mrzi ja bih Vas sve mrzila. Itekako bih bacila taj kamen nekome u lice, napravila nered i našla nekoliko žrtvi. Žrtve su potrebne, one daju smisao svakom pokretu. Nered potiče reakciju da se nešto dovede u red i harmoniju. Nekad me zgražavalo koliko mržnje ima u ljudima prema drugima a danas mi to daje snagu. Kad bi me voljeli, ljubili i držali kao kapljicu vode na ružinoj latici, umrla bih. Ljubav ne daje snagu nijednom pokretu, ona usporava i paralizira – inat daje snagu. A on se rađa kad netko nešto ne dozvoljava. Zato mi je drago kad čujem da još uvijek postoje cenzure, da se još uvijek netko negdje trza pred vlastitom sudbinom. A ta sudbina je da će njegovo ili njeno dijete gledati žene i muškarce koji se ljube na ulicama, imaju djecu i žive u brakovima i slatkim kućama. Trzaji mrtvaca – u svim ih redovima ima. Neki pišu znanstveno o tome, neki vulgarno, neki analitički, a ja? Ja pišem jednostavno ‘želim da budete protiv svega vezanog za LGBT’ samo tako će LGBT ojačati i zauzeti svaku poru našeg društva. Zabranjujte, cenzurirajte, napadajte, brišite i time ćete samo pojačati još više utjecaj ove kulture života. Ne želim prihvaćanje, ne želim ljubav, ne želim odobravanje i ne želim da mi netko kaže da izađem iz ormara jer nema razloga za strah – možda bi se taj netko trebao bojati mene.
Izađi, ne boj se!
Piše Hainsia Olindi
